Adio Heraklion

Svjestko prvenstvo U19 u Herakloinu, na Kritu, je završeno, medalje su
podijeljene, utisci su poprilično sređeni. I dok jedni slave, drugi analiziraju propušteno, a nama je preostalo da se još jednom osvrnemo na nekoliko detalja koji bi mogli da oslikaju takmičenje najboljih 16 svjetskih selekcija.

Ovo Prvenstvo je bilo itekako interesantno za mnoge uživaoce košarkaške igre jer su mladi igrači iz svih selekcija igrali srcem, i želeli da zablistaju u očima brojnih predstavnika NBA ili najboljih evropskih klubova. Njihove igre su bile izuzetne, i mnoge od utkmica su bile prave poslastice, a finalna je bila istinski biser košarkaške igre.
Ako kažemo da su Amerikanci bili ponovo najbolji, prva pomisao je da je to
lak i normalno, i da su oni uglavnom dominantni. No, ovaj put jesu ponovili uspjeh, ali nisu lagano došli do njega. Najprije polufinale sa Grcima nije donijelo niti njihovu superiornu igru, niti laganu pobjedu. Naprotiv, tek u posljednjih par minuta uspjeli su da nadigraju ekipu ambicioznog domaćina.
A tek finale prvenstva je bilo nesvakidašnje, jer je svega 4,35 sekundi dijelilo od neverovatnog iznenađenja. Tek kada je jednom od pet odličnih košarkaša Hrvatske zadrhtala ruka (nedovoljno iskusni i pod pritiskom odgovornosti), odnosno kada je Luka Božić promašio drugo slobodno bacanje, Ameri su se spasili poraza i kasnije pobjedili u produžetku.
U selekciji SAD je izostalo čak 13 mladih igrača, kandidata koji su ostali
da se pripremaju za NBA draft i Ljetnju ligu, pa je trener Šon Miler izabrao mlađu selekciju od kojih su se petorica već okitili svjetskim zlatom za igrače mlađe od 17 godina kada su u Dubaiju nadigrali Srbiju. Bez obzira što je ekipa bila puno mlađa, nekolicina igrača su iskazali svoj ogromni talenat., Dvojica od njih su izabrani i u idealnu petorku šampionata: Džejlen Branson (MVP sa 14 poena u prosjeku, 5,6 asistencija i 18,9 indeksa po svakoj utakmci) i Hari Džajls. Ovaj drugi, po mišljenju mnogih američkih i skauta, će skoro sigurno da bude među najvišim pikovima na NBA draftu za par godina. Svojim stravičnim fizičkim predispozicijama, ovaj 17-godišnjak od 208 cm odavno pleni pažnju brojnih stručnjaka i skauta najboljih univerziteta i NBA timova na utkmicama svog koledža Wesleyan Christian. Kada o njemu govore, oni koji poznaju stanje među mladim talentima kažu da za Džajlsa nema limita, i da je u potrebno dobro zapamtiti njegovo ime.
Još jedan američki igrač je oduševljavao gledaoce. Svaki put kada bi “teški
centar” Činanu Onuaku (208) šutirao slobodna bacanja – cijela dvorana bi ga podržavala. On je šutirao penale na način koji mnogi mladi ljubitelji košarke nisu nikada vidjeli, a stariji se sjećaju kako su to činili Žućko Korać i nekadašnji centar Partizana Farčić: šutirali sa dvije ruke odozdo, takozvani šut “iz bureta”.
Kada samo već kod publike, onda je interesantno reći da su utakmice Grčke privlačile brojne domaće navijače, i Heraklion Arena je bila skoro puna. Protiv SAD mnogi su sjedili na stepeništu. Svih 5.000 navijača (koji su plaćali ulaznice pet evra, a kada su počele borbe za medalje karte su bile dvostruko skuplje – deset evra) uvijek su podržavali svoju ekipu na izuzetan način. Jedan od navijača – trubač praćen bubnjevima bi svojom svirkom dirigovao, a kada bi se u dvorani pojavljivao Minotaur (mitološko biće sa Krita, pola čovjek a pola bik) onda bi svi prisutni iskazivali svoju privrženost Grćkoj, zaboravljajući i na krizu koja je poprilično prisutna u toj zemlji. U grčkoj reprezentaciji su dva igrača bila među onim najperspektivnijim. Najprije crnoputi Tajler Dorsi, (čija je majka Grkinja, i otac Amerikanac) iz Maranatha High School, koji je bio najbolji strijelac sa skoro 16 poena po utakmici, i za kojeg mnogi misle da će uskoro da zaigra u jednom od dva najbolja grčka kluba. Za drugog nema dileme, Jorgos Papajanis (217 cm visoki centar koji više od polovine svojih poena realizuje snažnim zakucavanjima) čeka da Saša Đorđević počne da  trenira igrače Panatinaikosa pa da ovaj 18-godišinji gorostas (postao je punoljetan u vrijeme Šampionata) ostvari svoje snove.

Onako kako su srpski reprezentativci privlačili pažnju na prethodnim prvestvima svijeta za mlade, a posebno u Pragu i Dubaiju, ovaj put su radili članovi hrvatske selekcije, koji su bili izuzetni. Najprije, u timu su bila četiri već odavno afirmisana košarkaška imena iz ranijih vremena: Marko Arapović, koji se već istakao u redovima Cedevite i uveliko nadmašio svojim talentom nekadašnjeg centra Cibone, svog oca Franju. Zatim Nik Slavica, izvanredno talentovani mladi naslednik oca Nenada (suigrača Dražena Petrovića iz Šibenke), pa Roko Badžim (sin takođe nekadašnjeg igrača Šibenke) i Ante Žižić, brat Andrije, reprezentativca Hrvatske. Novinarima su njihova imena predstavljala posebnu atrakciju, tim pre što su tinedjžeri blistali iz utakmice u utakmicu.
Hrvatski trener Ante Nazor i direktor tima Vlado Vanjak su iz dana u dan dobivali sve veće simpatije, tim pre jer se ekipa osipala (vraćanje kući super-talentovanog igrača Makabija Dragana Bendera, zbog već opisanog sukoba zbog patika, kao i povrede dvojice igrača u toku takmičenja), ali “kockasti” su igrali sve bolje i bolje. Uz već pomenute igrače, izuzetan je bio i Ivica Zubac, najefikasniji centar na Šampionatu sa 123 poena i procentom šuta od 72 odsto i skoro osam skokova po utakmici .

Turci su igrali izuzetnu košarku i prvi put u istoriji su osvojili medalju na U19 svjetskom prvenstvu. Njihovoj sreći nije bilo kraja jer su u borbi za treće mjesto nadvisili vječite rivale Grke, i to na njihovom terenu. Brilijantni trener Omer Ugurata (koji je na temperamentan način vodio sve utakmice) je u polufinalnom meču protiv Hrvatske shvatio da je njegov tim daleko od pobjede, pa je svesno dozvolio da izgube sa katastrofalnih 35 razlike (91-56). Sutradan u utakmici za treće mjesto je pokazao svima koliko je njegova varka uspavala grčku ekipu, i bronzane medalje su pripale odličnim nadama Efesa (član petorke šampionata Faruk Korkmaz i Okben Ulubaj), kao i budućim asovima Egemenu Guvenu (Pinar Karšijaka). Tolgi Gečimu (Banvit) i Mehmetu Alemdarogluu (Darušafaka). Ova imena treba zapamtiti.

Ekipa Egipta je prijatno iznenadila plasmanom na 11. mjesto, a očit napredak su pokazali Kanađani. Oni su izgubili samo jednu utakmicu na Prvenstvu, i to nažalost onu najvažniju u četvrtfinalu (protiv Hrvatske), a za peto mjesto su deklasirali Italijane (77-44). Jedno od onih neprijatnih iznenađenja su bili reprezentativci Španije, na kraju plasirani na skromno osmo mjesto. Sledeći podatak morate prihvatiti kao apsolutnu istinu: Španci su protiv Italije vodili 24 razlike nakon tri četvrtine, a onda je trener “azura” Andrea Kapobjanko izmotivisao svoje igrače i oni su u posljednjoj četvrtini napravili pravo čudo, izjednačili a nakon toga i pobjedili u produžetku.

Reprezentaitvci Srbije su pokazali dva različita lica. Raskošni talenat mnogih od njih je bio evidentan, i veoma je vidljivo da su Vanja Marinković, Vojislav Stojanović, Boriša Šimanić, Vasilije Vučetić, Miloš Glišić, Stefan Peno, Aleksandar Aranitović, Danilo Ostojić, Radovan i Ilija Đorković, Stefan Lazarević i David Miladinović veliki talenti koji su već, ili će uskoro, da zablistaju na domaćoj i međunarodnoj košarkaškoj sceni. Mnogi od njih su kvalitetom daleko od plasmana na deveto mjesto, međutim izgleda da su pripreme, koje su ovaj put bile drugačije nego prethodnih godina, učinile da se napravi korak unazad. Zašto? Odgovorni će valjda pronaći razloge neuspjeha, ali i buduće puteve uspjeha; u to svi vjeruju i svi to želimo.

 

 

Photo: FIBA