Nekih pola sata posle poraza od Baskonije pred novinare je izašao Rodrigo de la Fuente, sportski direktor Barselone, i rekao da klub čvrsto stoji iza grčkog trenera Jorgosa Barcokasa. Isuviše sam dugo u Španiji i znam da podrška te vrste znači samo jedno: trener iza koga „čvrsto stoji klub“ brzo će biti smenjen! Doduše, ovo moje (mnogo puta potvrđeno) iskustvo više važi za fudbal, ali s obzirom na navike, mentalitet i nepisana pravila španskog sporta ne bi me čudilo do Jorgos Barcokas ovih dana završi misiju u Barseloni. Ne znam koliko je u opasnosti i sam De la Fuente koji je odlučio da ga dovede, i birao igrače (to je još jedna od španskih specifičnosti – igrače dovode sportski direktori a treniraju treneri koji samo ponekad imaju presudan uticaj u dovođenju košarkaša), ali svima je jasno da je Barselona u pravoj sportskoj agoniji. Istina je da je imala seriju povreda i pehova, ali ni to ne može da pokrije najgoru sezonu od kada se (od 2000.) igra nova Evroliga.
Rodrigo dela Fuente okružen novinarima posle poraza od Baskonije
Barselona trenutno ima bilans 8-12 i bez obzira što ima još 10 kola niko je ne vidi u plejofu. Poraz od Baskonije bio je već četvrti na domaćem terenu, pre tima iz Vitorije odavde su zadovoljni odlazili Fenerbahče, Real Madrid i Olimpijakos, a poraz od Reala bio je antologijski, najteži u dugogodišnjem rivalstvu dva kluba: 63-102. Na gostovanjima situacija je još gora, 2 pobede i 8 poraza, čak 7 uzastopnih! Od pobede u Tel Avivu 2. novembra prošle godine Barselona nikoga nije dobila na strani. Izgubila je od Olimpijakosa, Galatasaraja, Efesa, CSKA, Baskonije, Brose Basketa i Panatinaikosa. Na tih 7 utakmica prosek datih poena bio je 64,5 ! Sa ukupnim prosekom datih poena od 72 Barselona je najgori napadački tim Evrolige.
Posle debakla protiv Baskonije (koja je vodila i sa 22 poena razlike) sa tribina dvorane Blaugrana, koja nije bila puna što je dokaz da ni publika više ne veruje u ovaj tim, zavijorile su se bele maramice, tradicionalni znak nezadovoljstva i poruka treneru (ili upravi) da treba da ode. Nije to bio masovan protest, ali nema sumnje da je publici voda došla do grla i da nije spremna na nova sportska poniženja. Da li će uprava reagovati, ostaje da se vidi. Slučajno ili ne, Svetislav Pešić je baš ovih dana u Barseloni što, naravno, ništa ne mora da znači ali pošto se već sreo sa predsednikom Bartomeom, sa kojim je dugogodišnji prijatelj, nije isključeno da se ovome „upali lampica“…
Šta su, ili ko su, uzroci agonije Barselone? Evo nekih razmišljanja, bez redosleda po značaju i bez pretenzije da sam u svemu u pravu. Reč je o spoljnim utiscima, ali to što vidim ja vide i navijači.
*Barcokas se nije snašao. Došao je sa dobrim referencama, ali prvo nije imao sreće sa povredama, a posle se uselio strah, nesigurnost, gubitak samopouzdanja.
*Rodrigo de la Fuente je bio dobar igrač, ali kao sportski direktor jednostavno nema dovoljno iskustva.
*Dovedeni su igrači individualno solidnog kvaliteta, ali se ne uklapaju u tim.
*Eklatantan primer je Tajris Rajs, plejmejker koji uslovlojava igru (i rezultate). On je najbolji strelac Barselone (14,7 – jedini dvocifren), ali možda je baš zato Barsa tu gde je. Na prvi pogled on deluje atraktivno, ali brojka od 37 pogođenih trojki iz 120 pokušaja pokazuje da je reč o „siledžiji“. Istina, sa 5,2 asistencije najbolji je u tom elementu ali to i nije neka impresivna brojka, pogotovu u poređenju sa potrošnjom lopti da bi zadovoljio glad za poenima.
*Viktor Klaver je doveden kao veliko pojačanje a daje 5,8 poena uz 4,4 skoka. Daleko od očekivanog.
* Holms i Dorsi su otpušteni , Faverani i Renfro dovedeni, Musa Diagne vraćen iz Estudijantesa, sve tokom sezone, što svedoči o lutanju i rešenjima tipa „daj šta daš“.
*Huan Karlos Navaro ima 36 godina i daje 5,9 poena po meču.
*Ante Tomić, u celini najbolji igrač Barse, šutira penale 32/62 (51%).
Ima još, ali i ovo je, valjda, dovoljno da se razume zašto su se u dvorani „Palau“ posle dugo godina pojavile bele maramice. A da sve bude gore, Real Madrid vodi, i u Evroligi i u ACB.
Neko će morati da ode, ili će „Barsa“ otići tamo gde je niko nije video.
Photo: Rodolfo Molina