Bojan Dubljević, golman među koševima
- March 12, 2017
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in EVROPA/SVET
Na kraju Evropskog prvenstva za igrače do 20 godina, 2011. u Bilbau, u najbolju petorku izabrani su Evan Furnije (Francuska), Alesandro Đentile (Italija), Nikola Mirotić (Španija), Bojan Dubljević (Crna Gora) i Furkan Aldemir (Turska). Gledao sam to prvenstvo, i poneo sjajne utiske o perspektivi evropske košarke jer su uz pomenuti kvintet na istom šampionatu afirmaciju stekli Nikolo Meli (Italija), Rudi Gober, Leo Vesterman i Žofri Lovernj (Francuska), Johanes Voitman (Nemačka)… Srbija se nije proslavila, naprotiv, ali dobila je ono za šta mlađe selekcije i treba da služe – dva igrača, Nikolu Kalinića i Nemanju Nedovića, iako je ovaj drugi tada bio povređen.
Najbolji kvintet sa EP 2011: Dubljević, Furkan, Mirotić, Đentile i Furnije
U najboljoj petorci našla su se dva Crnogorca, ali u dresovima dve države. Mirotić je doveden u Real Madrid sa 14 godina, uzeo je špansko državljanstvo i danas je član seniorske selekcije prvaka Evrope. Bojan Dubljević je te godine u Španiji sebi „kupio kartu“ za ovu zemlju, a Basket klub Vaslensija verovatno nije bila svesna kako je dobar posao napravila dovođenjem mladog Crnogorca. Za 5 godina, koliko nosi dres Valensije, Dubljević je već stigao do 6. mesta najboljih strelaca u istoriji kluba. Dao je 1.800 poena, mada je još daleko od Bransona (3.653), Rafe Martineza (3.199) i Naća Rodilje (3.004), trojice sa preko 3000 poena. Ispred njega su i Bernard Hopkins (2.830) i Viktor Luengo (2.507), ali svi su odigrali više utakmica od „Dubija“, kako ga u Španiji zovu. Takođe je u „Top 10“ skakača (7. mesto) i po ukupnom indeksu vrednosti (takođe 7.)
Posle Kupa kralja u Vitoriji, na kome je Bojan igrao sjajno, „Higantes del Basket“ mi je naručio intervju sa njim u kome bi trebalo da kažem ponešto o njemu što se ne zna, ili je manje poznato. To „manje poznato“ mogao sam da čujem samo od Bojana lično:
– Imam sportske gene, mama mi je igrala košarku, takođe i brat koji je bio veći talenat od mene ali su ga povrede sprečile da napravi karijeru – rekao mi je Dubljević, otkrivši da mu je košarka bila tek „treći sport“.
– Počeo sam kao fudbaler, tačnije golman u pionirima, čak sam bio i na nekom spisku za reprezentaciju Crne Gore. U školi sam trenirao i džudo, ali pošto sam bio pomalo „buckast“ savetovano mi je da probam sa košarkom ne bih li malo „istegao“ telo. Probao sam, zaljubio se u basket toliko da sam bio u stanju da treniram i po 9 sati dnevno, i ostao u ovom sportu , posebno kada sam sa 14-15 godina naglo izrastao – seća se početaka.
Bojan kaže da je od svih trenera ponešto naučio, ali ipak ističe Boška Đokića, našeg stalnog blogera, koji je došao u Nikšić 2007.
– Boško je mnogo tražio od nas, ali nam je i mnogo davao. Puno je pričao sa nama, uveravao nas da ćemo uspeti ako predano radimo. Mene nije morao da tera da treniram, imao sam ogromnu volju.
To potvrđuje i Boško Đokić:
– Po dolasku u Nikšić, Bojana Dubljevića sam sa nepunih 16 godina priključio prvom timu. Basket je ozbiljno počeo da trenira nekih šest meseci pre toga, posle treninga fudbala, gde je bio – golman. Odmah sam video njegov smisao za igru, jako duge ruke, čvrstinu u kontaktu i – upornost do bola. Trenirao je satima bez pogovora, na šutu i centarskim kretnjama. Video se talenat, koji krasi samo ljude sa merom, ali tada nisam mogao da znam da će košarkaški doći ovako visoko…
Debitovao je za Ibon u Herceg Novom protiv Primorja. Preskočio je kadetsku selekciju Crne Gore, ali je zaigrao za juniorsku, mladu pa seniorsku reprezentaciju u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2013. Sa nestrpljenjem čeka evropsku smotru ove godine:
– Red je da Crna Gora napravi nešto vredno. Imamo odličan tim i odličnog selektora, Bogdana-Bošu Tanjevića. Stvarno se nadam dobrom plasmanu – kaže Dubljević.
U šali kaže da će do to biti „rezervnba selekcija ACB lige“ jer, osim njega, u Španiji igraju Nemanja Radović (Mursija), Danilo Nikolić (Bilbao), Dino Radončić (Real Madrid), Tajris Rajs (Barselona), a Marko Todorović (Himki) takođe ima iskustva iz ACB jer je igrao u Huventudu, Barseloni i Bilbau.
Za koji mesec Bojanu Dubljeviću ističe ugovor. Postoji opcija o produženju, ali još ništa nije jasno. Pitao sam ga pomišlja li na NBA.
– Da budem iskren, pomišljam ali nisam opsednut. Ići ću tamo samo ako budem siguran da ću dobiti minute da igram, ne zanima me da idem samo da bi mi pisalo u biografiji da sam bio u NBA.
Pre nego što donese odluku o nastavku karijere, želi da što je bolje moguće završi tekuću sezonu:
– Kup nam je izmakao za malo, ostaju nam još dve šanse. Prva nam je želja da osvojimo Evrokup i vratimo se u Evroligu, a druga da u plejof ACB uđemo sa što bolje pozicije i borimo se za titulu. Imamo dobar tim, dobru atmosferu i sjajne navijače.
Verujem da nisam subjektivan ako kažem da je Bojan Dubljević najbolja „četvorka“ ACB. Sve radi dobro, podjednako je uspešan u šutu, skoku, igri licem i leđima ka košu, može da pogodi trojku, asistira, dobro trči… Kompletan igrač oko koga će se letos otimati vodeći evropski klubovi, ako ih ne pretekne neko iz NBA.
Za kraj priče i jedan kuriozitet: Bojan nije jedini Dubljević u svetu košarke, Jelena Dubljević, šampionka WNBA 2016. sa Sparklsima iz Los Anđelesa, je Bojanova rođaka.
Photo: ACB, privatna arhiva