Bojan Šoć: Stari laloški vals
- May 9, 2019
- 0 comments
- Bojan Šoć
- Posted in Blog
Zamislite jedan svijet u kojem dominiraju atletski građeni, nabildovani tamnoputi snagatori (opis nema veze s bojom kože – bijelci u NBA su mahom takođe atletski građeni, nabildovani snagatori) vrhunske tehnike, odličnog šuta, skočni toliko da zakucavaju s rukom “do lakta” u obruču. Sredinom devedesetih van terena ih je lako bilo prepoznati po upadljivoj garderobi, mnogobrojnim tetovažama, zlatnim kajlama, „čukama“, prstenjem i ostalim atributima hip hop subkulture. U slušalicama natučenim na uši je gruvao rep, a ispred hale čekao skup, glomazan džip s moćnom “ergelom” ispod haube.
Onda je Dejvid Stern u jednom trenutku rekao “dosta” i uveo kodeks oblačenja, pa na drugom polu ove priče danas imamo uglađene mladiće manekenskih manira, s besprijekorno trimovanim frizurama i bradama (minus Harden, još jedan dokaz da je “Brada” one of a kind, što bi rekli tamo), koji pred novinare izlaze „skockani” kao da ih je iz svlačionice ispratio sam Đorđo Armani. Od prvog profi angažmana su milioneri, biraju atraktivne pratilje, odmaraju na egzotičnim destinacijama i često prikazuju svoj lifestyle preko socijalnih mreža. Svaki korak im je pod lupom, pogonsko su gorivo za tabloide, a njihov život je svojevrsna projekcija raskršća na kom se sudaraju (ili stapaju, kako kome drago) sport, zabava i biznis. Vrhunski su sportisti, atraktivnim loptanjem zabavljaju milione širom planete i istovremeno jako dobro zarađuju od posla koji establišmentu pod nazivom NBA donosi vrtoglave profite.
Da bismo vi i ja u “sitnim jutarnjim” mogli da pratimo prenose sa NBA terena, televizijske kompanije izdvajaju astronomske sume, pa tako na ime tekućeg devetogodišnjeg ugovora koji pokriva period 2016-2025 ABC, ESPN i TNT svake godine na račun lige uplaćuju $2,7 milijardi! Naravno, ona „svadbarska“ tacna s parama koja kruži “od stola do stola” na kraju dođe i do svakog od nas, vrhunska zabava mora da se plati. Dodajmo i to da je papreno skupi otkup prava za prikazivanje najbolje košarke na svijetu samo jedan od mnogobrojnih generatora profita ove biznis mašinerije čije je sjedište na čuvenoj Petoj aveniji u Njujorku. Ukratko, to je jako skup, fenomenalno režiran sportski i zabavljački spektakl s odlično plaćenim izvođačima u kom sve funkcioniše kao podmazano. Uloge su podijeljene, a glavni likovi dobro poznati – nema driblera i trojkaša kao Stef Kari, Kevina Duranta u igri jedan na jedan možeš da zaustaviš samo ako mu staviš lisice, Harden i Vestbruk (kao nekada Brajant i Entoni) mogu da šutiraju 0-10 i svejedno će nastaviti da „prangijaju“ dok ne utrpaju svojih 30 i kusur, Lebron je superstar, ali i „gazda“ čiji uticaj seže i van terena (dosta puta kontraproduktivno), a Drejmond Grin je Čarls Barkli naših dana – fenomenalan igrač i veliki brbljivac koji ne može bez „treš toka“. Boston je „true grit, talent and hard work“, Sparsi igraju kolektivnu team-first košarku koju propagira njihov trener, a Lejkersi su Holivud prerušen u purpurno i zlatno.
A sada zamislite kako u taj svijet koji funkcioniše u skladu sa surovim zakonima kapitalizma i u kom se dobro zna „ko kosi, a ko vodu nosi“, ulazi jedan skroman, maltene golobrad momak iz vojvođanske ravnice, tek napunio dvadesetu. Ulazi kao 41. pik na draftu, mlad i perspektivan bijelac iz „neke tamo“ Mega Vizure – malog kluba iz zemlje koju mnogi Amerikanci ne mogu da lociraju na karti (svaka čast svim dosadašnjim srpskim „ambasadorima“ u NBA na čelu s Divcom i Stojakovićem, ali da se ne lažemo – Amerima geografija nije jača strana), i ide u Kolorado – državu u kojoj je rodeo popularniji od košarke. Valjda su se tu i našli Denver i Jokić – mladić koji obožava konje i svoj Sombor je došao u podneblje u kojem ime i amblem najpopularnijeg kluba, trostrukog osvajača Superboula Denver Bronkosa, krasi neukrotivi mustang.
Četiri godine kasnije, Jokić „jaši“ čitavu NBA. S nevjerovatnom lakoćom je rasturio sve kalupe, razbio u paramparčad sve šablone. Da dokaže koliko zna i može trebalo mu je ono isto što i mnogim strancima prije njega (sjetite se samo Dražena koji je kod Adelmana u Blejzersima venuo na klupi) – minutaža i povjerenje. I jedno i drugo dobio je u velikoj mjeri nakon odlaska Jusufa Nurkića u Portland i za nešto više od godinu dana podigao svoju igru na nivo Ol Star igrača, a ako pitate Čarlsa Barklija – i MVP-ja lige! „Preko bare“ još ne mogu da dođu sebi… Mladić koji je još juče bio etikatiran kao „trom, težak, spor, bez odraza i skoka, neatraktivan za gledanje, ovakav-onakav“, danas vlada NBA parketima. Da, nije razarač u reketu kao Šek, ne udara „banane“ kao Rasel ili Volton, nema federe u patikama kao Rodman, niti brzinu Olajdžuvona ili arsenal finti na niskom postu poput Mekhejla, ali Nikola Jokić je već danas jedan od najboljih centara planete jer posjeduje dosta drugih kvaliteta koji su gorepomenutim velikanima nedostajali.
U dvadesetčetvrtoj, što je uzrast “novorođenčeta“ prema NBA aršinima, on je game changer. Kako je dobro primijetio šef struke Denvera Majk Meloun, Nikola je najbolji jer zahvaljujući njemu svi njegovi saigrači postaju bolji košarkaši. Digao je Nagetse na drugi, viši nivo, što u trenutnom sastavu Denvera nije mogao nijedan drugi momak. Ukratko, on je STUB ekipe i kluba (ostavimo tuđicu “franšiza” pravnicima i agentima osiguravajućih kompanija kad već imamo toliko lijepih i slikovitih riječi u našem jeziku poput “stub, oslonac, temelj” što Nikola zaista i jeste za tim iz Kolorada).
Zašto sve ovo pišem kad je o petnaestici “Grumenja” već toliko toga napisano? Pa zato, jer sam juče ustao s “prvim pijetlovima” da pratim prenos iz Pepsi Centra i još jednom bio svjedok Jokićevog rastavljanja Portlanda na proste činioce. Blejzersi su „rašrafljeni“ po treći put i Denver od finala Zapadne konferencije sada dijeli još jedna pobjeda. Jokić nas je iz dana u dan već toliko navikao na svoje briljantne partije da čovjek mahinalno krene da zausti ono legendarno Mutino „pa sve je to normalno“. Ali nije, nije normalno, to uopšte nije normalno!
Probajte da ubacite 40 poena osrednjem srpskoligašu, „vječite rivale“ i da ne pominjem, pa ćete vidjeti da to nije nimalo lako, a Jokić ležerno utrpa toliko Niksima, Netsima i Blejzersima! Probajte da „klonirate“ Oskara Robertsona ili njegovu ovovremensku „kopiju“ Rasela Vestbruka (obojica plejmejkeri), pa da štancujete tripl dablove kao na pokretnoj traci. Ne ide? A mladi Somborac krenuo i ne misli da stane. Ako i dalje smatrate da je sve to normalno, zapitajte se gdje su granice izdržljivosti momka koji odigra 64 minute, uknjiži novi tripl dabl, a za manje od dva dana u još jednoj do-or-die gostujućoj utakmici je opet triput dvocifren i vodi svoj tim do pobjede. Nevjerovatno!
Kako mu to polazi za rukom? Da li su skauti Denvera u izdanjima talentovanog tinejdžera prije nekoliko godina nazirali ovu eksploziju? Koga su tada zapravo vidjeli, šta su upisali u svoje notese? Pretpostavljam – momka dobrih fizikalija, snalažljivog u reketu i ubojitog s distance, košarkaški školovanog i već od juniorskog uzrasta prekaljenog u duelima s dosta iskusnijim centrima. Junošu koji je prošao „akademiju“ Dejana Milojevića – trenera koji u vitrini ima osvojen Kup Radivoja Koraća, ali ujedno i najboljeg nastavljača tradicija škole istinskih trenerskih PEDAGOGA, učitelja ove igre koji svakog košarkaša čine boljim. Milojevićev veliki doprinos srpskoj (a transponovano kroz bivše pulene iz Mege poput Jokića, Marjanovića, Micića, Dangubića – evropskoj i NBA) košarci nije mjerljiv samo trofejima, već je neizbrisivo utkan u ogroman napredak ovih momaka.
Glavni aduti Jokića su intelekt, mirnoća i anticipacija. On je pametan igrač koji kreira na terenu i dobro zna da je brzina nogu ništa naspram brzine lopte. Nikoli najbrže radi mozak i on znalački eksploatiše slabosti protivničke odbrane. Sa strane njegove kretnje možda djeluju tromo, ali sposobnost da u djeliću sekunde „skenira“ teren i donosi najbolja rješenja ga čine igračem ekstra klase.
„Nebeska udica“ Abdul-Džabara je i dan danas sinonim za dva najsigurnija poena svih vremena u košarci. Velikan Lejkersa maltene nije znao za promašaj iz horoga, zbog njegove visine i dugih ruku taj šut se nije mogao blokirati, pa je jedino rješenje bio faul, što je Karim kažnjavao s penala s 72 odsto preciznosti. U Jokiću Meloun ima dva najsigurnija poena današnjice. Lopta u reket, par finti „na petoparcu“, polaganje, poeni. Lopta u reket, udvajanje, munjevit pas beku na perimetar, poeni. Lopta u reket, kontakt, faul, penali, poeni. Jokić na pregršt načina umije da naudi odbrani rivala i ta široka lepeza njegovih rješenja izluđuje protivničke trenere.
Ono što ga najviše izdvaja u poređenju s centrima koji su od 1946. pa naovamo loptali NBA terenima je talenat organizatora igre i asistenta. Visoki bijelci su i ranije dokazivali da im dobro stoji uloga „poslovođe“, ponajprije Sabonis i Divac, ali ovo što na terenu prikazuje Jokić je dosada nezabilježeno. Ako ste primijetili, centar Denvera knjiži pozamašan broj asistencija nakon jednostavnog uručenja lopte beku na perimetru. Slijedi munjevita „praćka“ i trojka. Reklo bi se Jokić ne radi ništa posebno, ali za razliku od mnogih statičnih centara on uručuje loptu iz driblinga, okrenut leđima košu i čuvaru, a širokim plećima istovremeno stvara idealan „paravan“ svom šuteru. Vrsnom strijelcu poput Mareja dovoljno je upravo toliko – pola metra prostora i nekoliko desetinki da se digne i pogodi. Dok Jokićev pratilac nakon handoffa obiđe korpulentnog Srbina, lopta je već prošla kroz mrežicu. Takva rješenja su spoj umješnosti, vrhunske igračke inteligencije i talenta da se prave stvari izvode na jednostavan način. Nikola ne otkriva toplu vodu, samo radi ono što zna i pametno bira najkorisnija rješenja. Njegova dodavanja su i dalje najspektakularniji segment njegove igre, a pasovi naslijepo i preko čitavog terena bacaju u trans američke komentatore koji ga nazivaju kvoterbekom Denvera i košarkaškim Tomom Brejdijem.
Asocijacije su na mjestu, ali da je nekim čudom TV signal iz šabačke hale „Zorka“ sredinom osamedestih dopirao do Amerike, ta ista gospoda bi već tad vidjela „Brejdija prije Brejdija“. Svaki put kad Jokić baci pas „s koša na koš“ saigraču kojem preostaje samo da zakuca ili položi, sjetim se Mirka Bašića kako skida stoprocentan zicer nekom rumunskom krilu, pa kroz djelić sekunde baca loptu u kontru preko čitavog terena, pravo u ruke neuhvatljivom Miletu Isakoviću koji je u trenu šalje u rašlje protivničkog gola. Jokić nije bio ni rođen kad su Vuja, Vuk, Cvele, Mrki, Mile i društvo igrali atomski rukomet pokraj Save i bacali pod noge čitavu Evropu, ali on je danas Denverov Bašić.
Najveće blago za Melouna je Jokićeva mirnoća. Naravno, zna Nikola ponekad i da plane, ne trpi nepravdu, ne ostaje nikome dužan, pa bude tu i glasnih protesta, koškanja, tehničkih grešaka i isključenja. Ne zaboravimo da je još dosta mlad, a temperament i gene ne možeš obrisati gumicom, što kaže narod – nije srpski ćutati. Ali ako izuzmemo rijetke incidente koji se obično dešavaju u prekidima igre, Jokić je miran, hladnokrvan lider kojeg je jako teško izbaciti iz ravnoteže i koji je imun na sve vrste pritiska. Velika zasluga u tome pripada lično njemu, tj. ranim počecima u Srbiji kada je već kao srednjoškolac gurnut u grotlo abaligaških bitaka s dosta iskusnijima od sebe. Tu se prekalio, stekao mirnoću i rutinu, prošao odličnu školu i spreman dočekao svoj debi s one strane Atlantika. Kada je tvoj najbolji igrač ujedno i najhladnokrvniji, to je velika sreća za trenera. Jokić unosi sigurnost i mir u ostatak ekipe, što se u Denveru najbolje vidi u triler završnicama u kojima najteže breme odgovornosti liježe na njega, ali ga on nosi s lakoćom. Takvom vođi saigrači vjeruju, a „čitanje“ igre u trenu i talenat da anticipira najbolju opciju završetka napada čine Jokića ubojitim oružjem Denvera u trenucima kad se lomi rezultat. Dok diriguje igrom svoje ekipe, u njegovim kretnjama nema ništa eksplozivno, to je prije jedan lagan „laloški vals“, ležeran ples sa loptom u kom nema srljanja i žurbe. Jokić ne paniči i strpljivo traži najbolje rješenje. Najčešće ga i pronalazi.
Dodatan adut u prilog tezi da ga očekuje duga i plodna karijera je da ga je skoro nemoguće teže povrijediti, osim ako se ne radi o namjernom, grubom nasrtaju. Ključ je u Jokićevom stilu igre u „drugoj brzini“, bez silovitih prodora i reskih kretnji, što opasnost od ozbiljnije povrede svodi na minimum.
Velika djela su tek pred njim. U dvadeset i četvrtoj je srušio sve stereotipe, ušao u elitu NBA centara i pritom ostao apsolutno svoj, autentičan i neponovljiv. Nema razloga da žuri, ako ovako nastavi, šampionski prsten će jednog dana biti njegov. Na raspolaganju ima barem deceniju ili kako to lijepo reče njegov zemljak, poeta i panonski mornar – „komotno vremena na crkvenom satu“.
Photo: NBA