Borislav Stanković – Gospodin košarka
- October 29, 2017
- 0 comments
- Božidar Manojlović
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Lako je sada govoriti o košarci. Svi je znaju, svi je igraju, svi je komentarisu. I oni koji je ne znaju, znaju je. Bar tako misle. Ali, pre mnogo decenija, košarka nije postojala. Nije postojala u većem delu sveta, osim u Americi i još ponegde. Nije je bilo čak ni na olimpijskim igrama. I to baš u vreme kada se junak naše priče rodio. Nije je bilo, naravno, ni u našoj zemlji. Ali, bilo je, srećom, vizionara. Onih koji su znali šta je košarka, koji su je učili od drugih, videli nešto u toj novoj igri i rešili da je prenesu u svoju zemlju. Došla bi ona, verovatno, i bez njih do naših krajeva. Doduše, ko zna kada i ko zna kako. Ovako, sa četvoricom musketra, Nebojšom Popovićem, Radomirom Šaperom, Aleksandrom Nikolićem i Borislavom Stankovićem, došla je na najbolji i nalepši mogući način. Došla, ušla u naše domove, naša srca i tu ostala do današnjih dana da sa ponosom kažemo „dobro došli u zemlju košarke“.
Jedini preostali musketar, živa legenda svetske košarke, čovek koji je promenio pogled na ovu igru u celom svetu, Bora Stanković, dobio je još jednu knjigu, posvećenu njemu i ona je predstavljena na ovogodišnjem Sajmu knjiga. Upriličena u sjajnom ambijentu Beogradskog sajma, u sali koja nosi ime još jednog istinskog svetskog velikana sa ovih prostora Ive Andrića, knjiga je predstavljena brojnim uglednim zvanicama, gostima, novinarima, prijateljima čike Bore, kako ga svi mi od milošte zovemo.
Iako ga mnogi od nas poznajemo toliko godina, neki od gostiju sa promocije se druže s njim decenijama, iako malo teže ustaje nego pre, sjajne govorne sposobnosti, bistar mozak i otmenost koji je uvek nosio sa sobom, još jednom su svima pokazali zašto je čika Bora toliko dugo smatran najboljim sportskim diplomatom na svetu. Ogromno znanje i iskustvo upakovano u veliku ljubav prema košarci i izuzetnu diplomatsku veštinu koja je tokom nekoliko decenija, najpre uvela i menjala košarku na ovim prostorima, a zatim i na globalnom planu, učinila je da se ime Bore Stankovića sa podjednakim velikim respektom izgovara sa obe stane Atlantika, i sa ove naše ali i sa one gde je kolevka košarke.
Ništa čika Bora nije kasnije zaostajao za svojim američkim kolegama, naprotiv. Davao je i njima ideje, savete, mišljenja. Menjao košarkaški svet sa Amerikancima. „Nisam na početku ni sanjao da će košarka biti svetski sport. U početku je postojala samo u Americi ali je tokom II Svetskog rata, učešćem američkih trupa u savezničkim borbama u Evropi, protiv nacističkih sila, polako počela da dolazi i do naših krajeva. Amerikanci su je nosili sa sobom i širili njen uticaj. Danas je košarka uz fudbal, najveći sport na svetu“ – rekao je čika Bora, podsećajući se početaka istorije igre pod obručima.
Nije pričao o svojoj ulozi u razvoju košarke ali to ionako svi znamo. Pričali su drugi. Predrag Danilović je podsetio na veliki uticaj koji je čika Bora imao 90-ih godina kada je zemlja bila pod sankcijama. „ Optuživali su nas da nam čika Bora pomaže u tom periodu. Bili su u pravu, pomagao nam je“ – rekao je iskreno predsednik Košarkaškog saveza Srbije. I jeste pomagao. Nije davao koševe, nije vodio tim sa klupe, nije organizovao Savez, ali je logistički i na svaki drugi način jako mnogo pomogao. Prosto je izmislio kvalifikacije nakon pada sportskih sankcija da bi naša reprezentacija mogla da u njima učestvuje i da se tako plasira na Evropsko prvenstvo u košarci u Atini 1995. godine. A tamo znamo šta se dogodilo. Zlato jedne velike generacije, veliko slavlje, doček, balkon i ….sve se ponovo zakotrljalo. Tamo gde su zastali Kićanović, Dalipagić, Slavnić, Ćosić, kasnije Dražen, Kukoć, Rađa, nastavili su Djordjević, Danilović, Divac, Paspalj, Bodiroga… Oni su bili toliko velki da bi uspeli svakako ali da nisu otišli u tu Atinu, da ih čika Bora nije pogurao….Sve velike stvari u životu događaju se s razlogom. Pa su tako i ovi naši velikani s parketa, imali velikana kraj parketa koji ih je kao andjeo čuvao da ih ili da nas, opet ne zadesi neka nevolja.
I zato još jedna knjiga. Može ih biti još deset. I ima ih dosta ali je ova jedna od najlepših. Bar tako kaže sam čika Bora. Oduševljen je njom, kako je urađena, napisana, opremljena. Prosto, kako ju je ceo tim koji je radio na njoj proizveo. Izdavač, velika, ugledna kuća Službeni glasnik, potrudio se da misli o svemu. O vrsti papira, prelomu, opremi, svemu što je potrebno da knjiga bude svetska. I bio je dovoljan samo jedan poziv pa da pristanu na ovaj poduhvat.
A autor, dobro nam poznat jer je jedan od najboljih poznavaoca rada i dela čika Bore, dugogodišnji novinar lista Politika i čovek koji je već pisao knjige o Bori Stankoviću, Aleksandar Miletić: „Postoje dosta knjiga o Bori Stankoviću. Ova je jedinstvena ne zbog autora, već zbog toga što je Bora Stanković ujednio dve važne institucije, Košarkaški savez Srbije i Služebeni glasnik. Ta saradnja se odmah vidi po kvalitetu knjige, dizajnu, dvojezičnosti. Kao kolekcionar sportskih knjiga, mogu reći da je ovo jedna od najlepših knjiga koju sam imao u rukama. Po ovome možemo da se merimo sa najboljim američkim fotomonografijama jer ova knjiga je baš to – fotomonografija. U njoj su napr.i neke fotografije koje su iznenadile i samog Boru Stankovića. Na primer, fotografije iz Kantua, jer je Bora prvi strani trener koji je osvojio prvenstvo Italije, na tim fotografijama su trenuci njegovog slavlja u staroj hali Parini, kad proslavlja sa navijačima Kantua titulu prvaka Italije, i kad jedno selo postaje zahvaljujući Bori svetski poznato“- rekao je kolega Miletić.
I zaista, mnogo štošta postalo je poznato po Bori Stankoviću. Ne samo Kantu. A to ne može stati ni u deset knjiga, kamoli u jednu. Ali i ova jedna je dovoljna da svima, pogotovo mlađima, pokaže kakvu je karijeru imao čovek koji se smeje na sedam svetskih jezika i koji se i priklikom ove promocije samo skromno osmehivao na sve komplimente koje je čuo o sebi. Osmeh zadovoljstva vrednim,uspešnim i bogatim životom koji ima iza sebe, koji je stalna inspiracija svima kojima je košarka na srcu.