Boško Đokić: Podela plastičnog ordenja
- June 20, 2016
- 2 comments
- Boško Đokić
- Posted in BLOG BOŠKO ĐOKIĆ
Kaže mi moj komšija Njofra, čim je čuo da se Milan Mačvan povredio van terena – ”bratiću, neko je bacio crnu magiju na repu, mora to nekako da se skine”. Zaista, u poslednjih pet dana ubrzala su se dešavanja oko Aleksandra Đorđevića i njegovih izabranika: povreda Nemanje Bjelice, sada i Milana Mačvana, volšebno odustajanje Bobana Marjanovića i Nikole Milutinova, bez Dragana Milosavljevića, pa i Dejana Muslija u šesnaest (što je promaklo gotovo bez komentara), višestruke svadbe (”sa pucanjem i šenlučenjem”) Ognjena Kuzmića i slično. Pored toga, medijska oglašavanja su masovna a šarolika, nisu baš sva pozitivna, u interesu srpske basket selekcije. Da malo šire zahvatim problem, čini se da se neke stvari provlače od početka XXI veka, barem…
Prvo, mesto selektora košarkaške reprezentacije Srbije uvek je bilo primamljivo, ma u kakvom ona stanju bivstvovala, a na čelu su i stajale kouč veličine tipa Željka Obradovića, Dušana Ivkovića, Svetislava Pešića, recimo. Ali, interesi dvadesetak najzvučnijih prezimena iz basket oblasti usko su lični, protkani sujetom i animozitetom nezamislivih razmera (naravno, ne za javnost, tu se svi osmehuju, ljube međusobno, dele ”plastična odlikovanja” jedan drugom po šablonu ”ja tebi vojvodo, ti meni serdare”), tako da ne postoji mogućnost da svi prihvate i zdušno pomažu izabranog trenera. Većina nije čak ni neutralna, nego povlači ”kontra poteze”. Počeli su otkazi jer se ”klub” (čitaj – gazda), menadžer, baba ili tašta – svejedno – nisu slagali da dečko to leto nastupi za Srbiju, momci su postali poslušna, nemušta roba, ima čudnih ”povreda”, privatnih problema, važnije su letnje lige i odmor nego nastupi za svoju domovinu. Svaka pobeda se ”podrazumeva”, svaki poraz ide ”treneru na dušu”. Praktično, na delu je ”elitno” podmetanje klipova u točkove svakom selektoru, posebno Dušku Vujoševiću, Draganu Šakoti i Zoranu Slavniću, a – bogami – i Sašin eventualni uspeh na Olimpijadi u Riju (poslednji put na Igrama smo nastupili u Atini 2004. godine) ne bi obradovao mnoge (bilo bi suza, ali ne ”radosnica”), pošto bi ga ”zacementirao” na sadašnjem radnom mestu…
Drugo, sve će biti jasno oko (re)animiranja Stručnog saveta KSS-a, koji nam je neophodan, ali koji je zaista tešto oformiti. Naime, SS su ukinuli mega sujetni pojedinci čija je igračka karijera bila na granici incidenta, statističke greške (oni i danas – debeljuškasti i preparirani – rado igraju revijalne mečeve, ili turnire veterana u svom kraju, pre Kiće, Grbe, Bodija, Saleta), jer se njihova ”veličina” ne bi videla pored Bore Stankovića, navedenih vrhunskih kouča ili bivših trofejnih igrača. Ali, sada – kad Dragan Đilas realno pokušava da, sistemom ”usta na usta”, oživi SS – to nije moguće jer su animoziteti ”elitnih 20” toliko veliki, da se ni na jednom sastanku, ni po kom pitanju ne mogu većinski složiti. Spontano dolazimo do druge tačke zastoja – atakovanje na mesto predsednika Saveza (prvo je bilo selektora), koje je takođe nekima jako (finansijski?) atraktivno. Tu je problem širi – jer prvi u ”kući košarke” mogu biti i čuveni treneri, negdašnji reprezentativci, ”funkcioneri” šarenih CV-ja, menadžeri, slučajni partneri itd. Što se mene tiče, nemam ništa protiv DĐ (osim, recimo, da pokuša pod ingerenciju KSS-a da stavi sva takmičenja i da ih reformiše), a znam ovog sekunda barem petoricu koji bi rado na njegov tron: dvojica kouča, isto toliko negdašnjih igrača koji su krasno ”tapkali” loptu, tu je i ”čovek za sve funkcije”, mada – potajni spisak je, biće, dug nekmoli kao spisak stanara nebodera na Konjarniku…
Treće, iz pomenute srpske nesloge i zavisti pomešane sa bahtošću, ide i trenutno stanje problema srpske repe. Ali, baš zbog navedenih detalja na Aleksandru Đorđeviću je najvažniji zadatak – da svoju sujetu, veliko igračko znanje i energiju, manjak iskustva – pretoči u realnog stratega posvećenog Srbiji. Ne sumnjam da će to Saša uraditi, skupa sa okosnicom tima koja je spoj sjajnih igrača i momaka. Svi se moraju fokusirati na predstojeći turnir u Areni (bez ”lako ćemo”), izvući maksimum, plasirati se prvo preko Angole i Portorika, zatim preko pobednika grupe u kojoj su Japan, Češka i Letonija u Rio. Posle ide kratka pauza za razmišljanje, pa nastavak projekta ”Brazil 2016”…
Četvrto, da se vratim samoj igri, ovako ja vidim sadašnjost. Spoljna linija reprezentacije dobro je popunjena, Teodosić, Jović, Marković, Nedović i Bogdanović mogu mnogo u oba pravca na poziciji pleja i ”dvojke”. Pojavljuje se problem umora i potrošenosti momaka, jer je većina imala napornu, ali i trofejnu sezonu, no – imaju nad-motiv, mladi su. ”Trojki” ima najviše (Njofra – ”kao krivih drva”), a dumam da će u dvanaest Simonović i jedan od ”mladih lavova”, Gudurić ili Zagorac. Sad, tu i leži za kouča ”nagazna mina”: ako se opredeli za Gudurića (kao što i ja mislim), navući će na sebe još veći gnev vlasnika Mege (ranije razmirice sa Bobijem, Jokićem, Micićem…), ako mu izbor bude obrnut – prvi čovek Zvezde krenuće sa opširnijim saopštenjima (opet ispada naš igrač, Dangubić, Mitrović i Štimac stalno su ”trinaesti”, globalne zavere i slično). Ali, posao AĐ i jeste da donosi teške odluke… Veći problem je sa visokim igračima, iz znanih razloga. Nema kuknjave za Bobanom (ostaje samo žal), jer on i kada je bio u sastavu kod Dušana Ivkovića više je navijao, mahao peškirom sa klupe, nego što je igrao, još manje za Kuzmićem i Milutinovim. E, što se tiče Nemanje Bjelice – treba učiniti sve da zaigra u Riju, jer se (pored Teodosića) radi o stubu-nosaču državnog tima, koji pokriva sve pozicije (čitaj – ”rupe”) od ”jedan” do ”četiri”. Da ne dužim, nalazim da će, barem u kvalifikacijama, Kalinić biti prekomandovan striktno na krilnog-centra, da će se tu naći ”iz nehata” i Birčević, da će Jokić pokrivati obe centarske pozicije, dok će Raduljica i Štimac biti najbliži košu. Na kraju, moram ubaciti ličnu notu – lepo sam preporučio Borišu Simanića (1998) da debituje na kvalifikacijama, a AĐ bi pobrao dodatne aplauze svih. Ovako…
Siguran sam da prvi stepen prolazimo, nadam se da će se Bjelica i Mačvan oporaviti, tako da ćemo i u Riju biti konkurentni. Rekao sam ”konkurentni”, što znači da je sve otvoreno, po onoj seljačkoj – ”mož’ da bidne, al’ ne mora da znači”…
Kao i uvjek vrlo korektan clanak g-dina Djokica! Jedino se ne bih slozio da je nepozivanje Dejana Muslija promaklo gotovo bez komentara. Nema foruma na kom vise od 50% komentatora nije pitalo zasto na spisku nema statisticki najboljeg pojedinca ENDESA lige. Osim u slucaju, da je g-din Djokic mislio na komentare strucne javnosti, Sto se strucne javnosti tice, tu od odavno postoji ”zavjet cutanja” i nekomentarisanja, sa izuzetkom Slavnica i Grbovica (koji cesto pretjeruju sa kritikom). Cutanje, nezamjeranje i aktivno cekanje ishoda. A nakon toga, u zavisnosti od rezultata, ”dizu u nebesa” selektora, ili, likuju nad njegovim neuspjehom i dodatno ga ”ubijaju u pojam”! Ono sto je, po meni, selektor Djordjevic trebao da uradi nakon objavljivanja spiska od 24 kandidata, jeste da sazove konferenciju za javnost i kaze: Muslija nema iz tog i tog razloga medju 24 odabrana. Isto tako i Jelovca i mozda jos nekog. Sjetimo se prije 2 godine kada nije uvrstio Marjanovica na spisak, obrazlozio je to slabijom igrom u odbrani. Ovako ce nakon ovih otkaza i povreda, u slucaju neuspjeha zbog deficita na pozicijama 4 i 5, mnog da pitaju selektora ”Zasto nisi zvao Muslija, po kom osnovu je tu Bircevic prije Jelovca”? Naravno, u suprotnom slucaju selektor ce biti mesija i ziva legenda ovog sporta.
Evo, moram i ja jednu licnu notu. Borisa Simanic? Pominjati ga u istom kontekstu sa Zagorcem i Guduricem je u najmanju ruku smesno. Ova dvojica su se dokazali i na regionalnom, a Guduric i na evroligaskom nivou. S druge strane, Borisa dominira juniorskom ligom, a podsetimo se gde je bio na finalu juniorske lige, protiv Partizana. Nigde! Radanov je igrao simultanku, a Borisa je bio frustriran, jer je, za sada isuvise jednostran igrac. Mozda ce od njega jos nesto da bude, ali dugacak je put pred njim. Na nesrecu, videli smo mnogo talaneta na ovim prostorima koji nisu izrasli ni blizu do svog punog potencijala.