Braca Đorđević: Moj oproštaj od Kobija
- April 13, 2016
- 0 comments
- Braca Đorđević
- Posted in NBA
Moj prvi NBA heroj bio je Medžik Džonson, ali nisam imao priliku da ga gledam dugo. Nepunih pet godina, pre nego što je 1991. objavio povlačenje zbog HIV, a i tih pet godina gledao sam ga samo sporadično, s obzirom da se do utakmica uglavnom dolazilo zahvaljujući onima koji su imali satelitske antene i snimali ih na stare VHS trake… Odlazak Divca, Dražena i Paspalja u NBA 1989. promenio je stvari u smislu da smo mogli da gledamo NBA na našoj televiziji, sa našim komentatorima, a – na kraju krajeva – i utakmica je bilo sve više.
Vrlo brzo osamdesete su postale devedesete, a rivalitet Medžika i Birda, koji su već narušili “Loši momci” iz Detroita (šampioni 1989. i 1990.), pretvorio se u dominaciju jednog tima i pre svega jednog igrača – Majkl Džordan je te 1991. u svojoj sedmoj profesionalnoj sezoni konačno osvojio prvi šampionski prsten sa Čikago Bulsima.
Nisam mogao ni da sanjam da će u narednih sedam godina, osvojiti još pet i cementirati status najboljeg košarkaša, kojeg sam ikada gledao.
Međutim, u mojim očima, Džordan nikada nije mogao da bude Medžik. Sve dok dve godine kasnije, kao grom iz vedra neba nije i sam najavio da se povlači iz košarke – u 31. godini, posle treće uzastopne titule sa Bulsima.
Bio je to kao neki ružan san. Bez Džordana u Bulsima, vrlo brzo sam shvatio sam da nisam dovoljno cenio ono što je on postao u te tri sezone. Prosto rečeno, razmazio nas je sve, tako da… da nije bilo Divca i Kukoča, koji je tog leta konačno stigao u NBA, sledeće dve sezone se ne bih ni sećao.
Na moju sreću, Džordan nije izdržao, prekinuo je neuspešni eksperiment sa bejzbolom i ponovo obukao dres Bulsa u proleće 1995. Prekasno da već te godine vrati titulu u Čikago (Orlando je eliminisao “bikove”, samo da bi u velikom finalu doživeo debakl protiv Hjustona), ali na vreme da se spremi za još jedan “three-peat”.
Bile su to tri sjajne godine za NBA i sve nas koji smo svakodnevno pažljivo pratili dešavanja u najjačoj ligi sveta. Iako i dalje naklonjen Lejkersima, zbog Medžika i Divca, moglo bi se reći da sam te tri godine, samo zbog Džordana proveo navijajući za Čikago.
Drugi “three-peat” bio je ujedno i “labudova pesma” Bulsa, Džordan se drugi put povukao 1998, a kao ni pet godina ranije, “naslednik”, kojeg su mediji svih tih godina očajnički tražili – nije bio spreman. U mojoj glavi jeste, i to skoro dve godine pre toga, ali na terenu to nije izgledalo tako.
Moj omiljeni NBA tim – Lejkersi – odrekli su se mog omiljenog igrača – Vlada Divca, u leto 1996. Legendarni Džeri Vest napravio je potez stoleća, potpuno promenio istoriju NBA lige. Poslao je Divca, u tom trenutku jednog od najboljih igrača ekipe, u Šarlot u zamenu za Kobija Brajanta, koji u to vreme još nije napunio ni 18 godina, i time oslobodio prostor u “seleri kepu” da iz Orlanda dovede Šakila O’Nila.
Poučen iskustvom sa Džordanom, od pre nekoliko godina, nisam želeo da budem rezervisan prema Brajantu. Dopao mi se od samog početka, podsećao je na “letećeg” po svemu, a nosio je žuto-ljubičasti dres, koji je za mene u NBA ligi bio nešto poput crno-belog u našoj košarci.
Kobijev početak u NBA nije bio iz bajke… bilo je tu mnogo oscilacija, očekivano za klinca od 18 godina, koji je ulazio sa klupe iza All-Star igrača kakav je bio Edi Džons., ali je bilo i momenata, koji su nagoveštavali spektakularnu karijeru. Pobeda na takmičenju u zakucavanju na All-Star vikendu u Klivlendu bio je prvi korak, promašaji protiv Jute u plejofu te godine – drugi. Iako su Lejkersi izgubili, videlo se da Brajant nema nikakav strah da preuzme odgovornost, a pošto je to bio tek početak njegove karijere, bilo je jasno da će se stvari vrlo brzo promeniti.
Već druga sezona bila je znatno bolja. Navijači su ga izglasali za startera na All-Star utakmici u Njujorku, iako još nije bio clan prve petorke ni u Lejkersima, a minijatura u Medison Skver Gardenu, dueli sa Džordanom “jedan na jedan” i 18 poena (najviše u timu Zapada), definitivno su Brajanta svrstali među kandidate za “naslednika” prve zvezde NBA lige.
Vrlo brzo Šek i Kobi su sa Filom Džeksonom vratili Lejkerse na staze stare slave, a od 2000. do 2002. nije bilo boljeg košarkaškog tima na planeti. Ja sam pogotovo te 2002, kao i svi drugi ljubitelji košarke u SR Jugoslaviji, svim srcem bio na strani Sakramenta sa Divcem i Stojakovićem, (i još verujem da nešto nije bilo čisto u toj šestoj utakmici serije), ali mi je uteha posle poraza bilo to što je Kobi sa 23 godine bio najmlađi igrač sa tri šampionske titule u istoriji.
Ko je mogao da pomisli da će to biti poslednji zajednički šampionski prsten za Kobija i Šeka? Međutim, upravo to se dogodilo… i Brajant je na sledeću titulu morao da čeka sedam godina.
U međuvremenu, bili su tu neuspeli pokušaj pravljenja “drim tima” sa Šekom, Gerijem Pejtonom i Karlom Melounom, optužba za silovanje u Koloradu, 81 poen Reptorsima, dve sezone kao najbolji strelac, MVP lige, poraz od Bostona u finalu plejofa i brojne partije za pamćenje… Od kojih će meni uvek u sećanju ostati ona 28. februara 2004. u vašingtonskom, tada MCI, a danas Verajzon centru. Bila je to moja prva sezona redovnih odlazaka na utakmice Vizardsa, pošto smo se Helena i ja prethodne jeseni preselili u glavni grad Amerike, gde sam počeo da radim za Glas Amerike. Prva prilika da Kobija gledam uživo (All-Star u Los Anđelesu, koji sam pratio dve nedelje ranije ne računam) i pokušam da ga nešto pitam pre ili posle utakmice.
Braca Đorđević u dresu omiljenog kluba
U halu sam stigao dva sata pre početka utakmice, i na parketu zatekao samo jednog igrača kako se zagreva – Brajant je šutirao skoro čitav sat, tako da sam iz iskustva pomislio da su male šanse da će se pojaviti pred novinarima u svlačionici, tokom tada 45 minuta (danas je to 30) predviđenih da igrači budu dostupni medijima. Ispostavilo se da sam još mlad i neiskusan… Brajant je seo na svoju stolicu, a ja mu hrabro prišao, iskoristivši činjenicu da je većina američkih novinara već otišla, jer je do zatvaranja svlačionice ostalo minut-dva. Zamolio sam ga za nekoliko pitanja, pominjujući Divca i Stojakovića, i Olimpijske igre u Atini, a Brajant je odgovorio:
“Može, ali posle utakmice”, rekao je, a onda kada je video moj nepoverljiv pogled dodao: Ne brini, neću zaboraviti”.
Odigrao je maestralno, ostvario jedini “tripl-dabl” te sezone, a meni je samo u glavi bilo kako sam maler i kako sad nema šanse da dobijem odgovore na svoja pitanja, jer će svi biti usredsređeni na njega.
Srećnim spletom okolnosti, a možda i zato što me ostali igrači nisu zanimali, jedini sam uspeo da primetim Kobija, kako sa kapuljačom na glavi neopažen napušta svlačionicu. Kada me je video, zastao je i uz osmeh rekao:
“Eto, nisam zaboravio… pitaj šta te zanima”.
Stojaković, Divac, Kingsi, Olimpijske igre… strpljivo je odgovorio na sva moja pitanja, a onda smo se i slikali (jedan prijatelj mi reče da na toj slici izgleda kao da je on hteo da se slika sa mnom, a ne ja sa njim)… Sve u svemu, veče za pamćenje.
Posle razgovora sledilo je fotografisanje
Ostao sam potpuno oduševljen Brajantom i do dana današnjeg ništa se nije promenilo. Tokom godina, prevazišao je Medžika, kao moj omiljeni NBA košarkaš, dve titule Lejkersa na kraju prve decenije 21. veka proslavio sam skoro kao Partizanove, i mada se slažem da nije dostigao Džordana, sigurno mu je najbliži u svakom pogledu.
Bio sam i prošle jeseni na oproštaju u Vašingtonu. Ponovo je odigrao sjajno, preko 30 poena, doneo pobedu svom timu. U prepunoj prostoriju punoj novinara odgovarao je na pitanja na engleskom, španskom, italijanskom… Postavio sam poslednje pitanje na konferenciji, opet Olimpijske igre… nije bio siguran, “gledam da preživim ovih 60 i nešto utakmica”, videćemo za Rio. U međuvremenu je odustao,
Preživeo je tih 60 i nešto utakmica i večeras (četvrtk, 13. april) odlazi u istoriju, protiv Jute u davno rasprodatom Stejpls Centru.
ESPN je planirao da prenosi tu utakmucu na svom udarnom kanalu, ali se zbog prilike da Golden Stejt Voriorsi obore rekord po broju pobeda u jednoj sezoni, večeras na ESPN-u prikazuje duel Voriorsa i Memfisa. Kobi i Lejkersi prebačeni su na ESPN 2, u isto vreme. Uz dužno poštovanje zvaničnim šampionima i aktuelnom MVP-ju Stefu Kariju, ja ću biti na ESPN 2 i uživo posmatrati kraj karijere jedinog igrača u istoriji NBA koji je proveo 20 sezona u dresu samo jednog tima.
Photo: Privatna arhiva i NBA