Srbija nije imala nikakav problem sa Češkom, sve je bilo baš kao što smo očekivali. Nijednog trenutka pobeda nije dolazila u pitanje, ostao je još taj jedan korak do Rija – treba u finalu savladati ponovo Portoriko. Ni to nije ništa novo i neočekivano, mesecima unapred znalo se da će ova dva tima voditi glavnu reč u dodeli vize za Olimpijske igre.
Neko bi rekao da je Češka suviše slab protivnik, ali nije tako. Radi se o ozbiljnoj ekipi, a sastav tima to potvrđuje. Jan Veseli (koji je dobio aplauz beogradske publike na predstavljanju) igrao je u Fenerbahčeu, sad se izgleda vraća u NBA. Tomaš Satoranski je standardni starter Barselone, a dobro poznati Blejk Šilb je isto to u Galatasaraju. Patrik Auda je član španske Manrese, Pavel Pumprla igra u Estudijantesu, pa je tu slavni veteran Jirži Velš… Ma ekipa za respekt. Zato je pobeda Srbije još veća od ona 24 poena razlike na kraju (96-72).
Dobitnici ovog meča, kao i celog dosadašnjeg turnira su Nikola Jokić i Saša Đorđević. Prvi jer iz utakmice u utakmicu pokazuje svu raskoš svog talenta, i posle samo tri meča u državnom dresu ovaj dvadesetogodišnjak je postao jedan od tri najvažnija čoveka u našoj reprezentaciji. Druga dvojica su Teodosić i Bogdanović, a upravo se zbog njih Saša Đorđević može smatrati dobitnikom. On im je dao slobodu u igri, a oni to ne zloupotrebljavaju nego igraju zrelo i majstorski – baš kao što se od njih očekuje.
Gubitnik je publika. I to ne ona koja je bila u Kombak Areni, a tamo ih se okupilo 12.793. Gubitnici su svi oni koji nisu došli da vide srpski tim, i da pozdrave majstore. Istina je da navijanje nije bilo onakvo na kakvo smo navikli godinama gledajući Evroligu u našem glavnom gradu. Izgleda da su najvatreniji navijači Zvezde i Partizana na odmoru, a u Arenu su došli iskreni zaljubljenici u srpsku reprezentaciju. Vidi se to po višku dekora koji su poneli sa sobom (zastave, bubnjevi, majice, vaterpolo kapice, trobojna šminka na licu), i po manjku navijačkih pesama. Tačnije, nije bilo baš nikakvih, spiker u dvorani je bezbroj puta preko razglasa zvao da se navija za Sašine momke, ali reakcija je bila mlaka. Ipak, jedna kombinacija podigla je celu Arenu na noge: Teodosić iza leđa dodaje Raduljici, ovaj iza leđa prosleđuje Jokiću koji ide na zakucavanje ali ga fauliraju. NBA akcija za špice.
Nezahvalno je 24 sata pre najvažnije utakmice – sa Portorikom – analizirati učinak pojedinih naših igrača. Ipak, treba pomenuti da je Teodosić imao 6 asistencija, a Raduljica – isto toliko. Bili su najbolji dodavači u našem timu. Treba istaći da je Bogdanović šutirao trojke 3 od 4, da je Kalinić triput ukrao loptu a Jokić bio najbolji skakač (8). Jokić i Raduljica, naš tandem centara, šutirali su zbirno za dva poena 11 od 11! A najveći aplauz? Dobio ga je apsolutni ljubimac publike u Areni – Vladimir Štimac – kad je postigao koš fade away šutem u stilu Hakima Olajdžuvona.
Ostao je još taj jedan korak do Rija. Nije Portoriko toliko težak protivnik, koliko je teško u razmaku od pet dana dvaput pobediti istog rivala. Svi koji su se bavili sportom znaju vrlo dobro koliko to može biti nezgodna situacija. Jedno je sigurno: to neće biti utakmica kao prva, obe ekipe će znati da popravnog više nema i da se mora gaziti do daske. Zato poruka našim igračima neka bude pozajmljen slogan jedne navijačke grupe (kad ih već nema u Areni, a trebali bi biti bar u finalu): Zgazi ih sve!
Photo: FIBA