Crna Gora: Pravi razlozi debakla Budućnosti
- April 5, 2016
- 1 comments
- Milivoje Kovačević
- Posted in REGION, EX-YU
Mart mjesec zlatnim slovima je upisan u istoriju crnogorske košarke. Prvi trofej saveznog ranga košarkaši Budućnosti osvojili su 3. marta 1996. godine u Nikšiću, savladavši u finalu Kupa SR Jugoslavije, u dotada neviđenoj utakmici, beogradski Partizan, 126:115. Neviđenoj zbog vatrometa trojki s obje strane, u čijoj je razmjeni uspješniji bio osvajač trofeja s dvadeset priznatih (još jednu sudije nijesu priznale). Sjetili su se iz podgoričkog kluba tog jubileja u posljednjem kolu ligaškog dijela ABA lige. Prije početka utakmice s Cibonom, prigodne plakete uručene su generaciji koja je prvi trofej saveznog ranga donijela u prostorije u Njegoševom parku (tada u jednoj maloj kancelariji u Bulevaru revolucije).
Gromoglasnim aplauzom publika je pozdravila Vlada Šćepanovića, Gavrila Pajovića, Dragana Tomovića, Predraga Popovića, Igora Đaletića, Sašu Ivanovića, Miomira Mugošu, Darka Ivanovića, Dragana Vukčevića i Sava Đikanovića, izabranike Živka Gara Brajovića. U timu su bili još i Čedo Mudreša (koji se nije pojavio u Podgorici) te tragično preminuli Mirko Simović. Nadali su se u Budućnosti, ali i vjerovali, da će podsjećanje na do tada najveći uspjeh kluba, pobuditi nade da prvo mjesto u ligaškom dijelu Jadranske lige mogu pretočiti u plasman u Euroligu, čiji su bili jedni od osnivača.
Međutim, želje su jedno, a realnost sasvim drugo. Pokazao im je to u dvije fenomenalne utakmice frenetično borben tim onih koji obećavaju, koji stasavaju uz Dejana Milojevića. Ono što radi Mega Leks zapravo je recept kako je nekadašnja Jugoslavija postala svjetska košarkaška sila. Forsiranje i vjerovanje u mlade, bodrenje da šutiraju i kad promašuju, da pokušavaju i kad ne ide, da je srce najveće oružje protiv koga asovi na zalasku karijera nemaju šta da traže. S takvim pristupom kalili su se i asovima postajali svi veliki igrači. Budućnosti je presudilo srce i želja Mega Leksa, sjajno vođenje Dejana Milojevića. Bez trojice startera očitali su košarkašku lekciju vremešnim igračima iz Podgorice.
Trojica bivših košarkaša podgoričkih plavih bili su egzekutori eliminacije u polufinalu plejofa. Milojević je s klupe vjerovao da oni koji nijesu imali mjesta u plavom rosteru, mogu čitati lekcije onima koji su ih škartirali. Nikola Ivanović, kojem ni Dejan Radonjić, niti Igor Jovović nijesu pružili značajniju minutažu, dirigovao je objema pobjedama. Danilo Nikolić, koji je u Podgorici proglašen neperspektivnim, bio je jedan od tvoraca obje pobjede tima koji je formalni domaćin u Sremskoj Mitrovici. Bez želje da umanjimo doprinos ostalih, da napomenem, da je ovo crnogorska priča.
Zašto se događa da najbolji igrači iz Crne Gore (izuzev Bojana Dubljevića) u posljednih desetak godina afirmaciju traže i dobijaju van matične države?
Košarka je, uz ženski rukomet i vaterpolo, “državni projekat” crnogorske Vlade. Objektivno, rukometašice i vaterpolisti vraćaju uloženo medaljama s velikih takmičenja i promocijom države. Međutim, KK Budućnost i reprezentacija imaju budžet koliko dva trofejna sporta zajedno. Zašto je to tako, navijači FK Budućnost objasnili su jednim od mnogobrojnih grafita u glavnom gradu Crne Gore: “Eh, da Milo voli fudbal…” Ali Milo Đukanović, dvoipodecenijski “šef” Crne Gore, nekad je igrao košarku, voli ovaj sport, na čelu je i KSCG. Trofej pobjednika Kupa u Nikšiću 1996. godine osvojen je na početku ulaganja u KK Budućnost, kad je ovaj klub postajao državnim “projektom otpora” režimu Slobodana Miloševića na sportskom planu, kad su se beogradski “vožd” i crnogrski “gospodar” počeli svađati oko interesnih sfera, pa to pretočili u državnu politiku.
Prvi crnogorski trofej osvojio je tim sačinjen od Crnogoraca, s Crnogorcem na klupi. Zato je bio najslađi. Uz iskusne Mudrešu, Darka i Sašu Ivanovića, Gaša Pajovića, Tomovića, Mugošu i Vukčevića, polako je stasavao Vlado Šćepanović. Uz njega su kao tek formirani prvotimci bili Đikanović i Popović. Imala je Budućnost još par momaka koji talentom nijesu zaostajali, ali su ih neke druge okolnosti spriječile da naprave karijere. A onda je nastupio period enormnog investiranja u podgorički klub. Tada su dovođeni najbolji SCG košarkaši. I umjesto da od njih uče, da im se daje prilika kad god je moguće, generacija Balše Radunovića, Blagote Sekulića, Bojana i Borisa Bakića… prosto se izgubila. Niko ih nije forsirao.
Potpisnik ovog teksta bio je omražena persona u klubu kad je 2000. u autorskom tekstu u nedjeljniku “Monitor” prognozirao šta će se dogoditi kad nestane novca, a talenti se rastjeraju. Prognoze su se ostvarile par godina kasnije. Ostaće upamćeno da je posljednji trener koji je pružio priliku mladim košarkašima Budućnosti, Vlado Đurović, otjeran noć poslije trijumfa od dvadeset razlike nad Partizanom u grotlu “Morače”. Kod njega su glavne uloge imali iskusni igrači, ali je dvije pobjede u Evroligi izborio tim za koji su posljednje minute na parketu igrali Ivan Koljević, Saša Pavlović, Slavko Vraneš, Žarko Čabarkapa i Bojan Bakić, s prosjekom ispod dvadeset godina!
A onda je nastupila “moda” škola košarke. Fakat je da su Nikola Ivanović, Nikola Mirotić i Marko Todorović svoj talenat nagovijestili u “Džokeru” Jadrana Vujačića. Ali deset puta više košarkaša je iz tih škola Jadran nudio, slao velikim klubovima, a da nijedan od njih (a nemaju ni 22 godine) više ne igra košarku. Nakon Nenada Mijatovića, Nemanje Gordića i Vladimira Dašića, Budućnost nije izbacila nijednog mladog košarkaša s ozbiljnom minutažom. Da li su za to “zaslužne” škole košarke, u kojima treniraju samo djeca roditelja sposobnih da plate od 35 evra pa naviše mjesečne članarine, ili loš skauting jedinog crnogorskog šampiona, nije poznato. Polovina djece koja se takmiče u uzrastu od 14 godina ne umiju pravilno da trče, da vode loptu, šutiraju. Ne djeluju košarkaški na terenu. A igrališta na kojima bi se razvijali oni koji nemaju da plate članarinu, u Podgorici, sve je manje…
Uoči ovogodišnje ABA lige, ambicije Budućnost Volija koje je Igor Jovović imao zadatak da sprovede na terenu bile su: plasman među prva četiri u ABA ligi, plasman u drugi krug Evrokupa i pružanje šanse mladim igračima. U konkurenciji za prvi tim bilo je pet mladića. Dvojica su imali nešto iskustva, Baćović i Čarapić. Ilić, Slavković i Radunović trebali su da uče. Jovović je tu napravio solidan balans između imperativa rezultata i minutaže mladim košarkašima. Kad je upravi to bilo malo, povukao se.
Luka Pavićević je odmah žrtvovao Evrokup i minutažu mladih igrača. Uz to, doveo je čak tri nova – iskusna igrača. Da su njegov stav da je “bolje prvo steći znanje i kvalitet, nego da bi se zadovoljila publika nekome pružiti veću minutažu” dijelili njegovi treneri s početka karijere, pitanje je kakav bi tok imala. Istina, Luka je bio veći talenat nego svi pomenuti koje je trenirao u kratkoj epizodi u Podgorici. Nama ostaje da nagađamo da ga je takav – ziheraški pristup na kraju koštao eliminacije i smjene. Evo i zašto.
Pavićevićeva Budućnost je ostvarila dvije velike pobjede nad Crvenom zvezdom u “Morači” i Cedevitom u Zagrebu. Zlobnici bi rekli, ponedjeljkom, nakom iscrpljujućih mečeva rivala tri dana ranije. Njegova Budućnost nikoga nije “razbila”, nije igrala tečno. Jovovićeva jeste. Ziheraškim principom da najveću minutažu imaju najplaćeniji igrači doveo je Kuka u situaciju da mu publika zviždi, da se s tromim Aleksom Marićem, koji nije imao snage za deset pravih minuta sprda gotovo svaki protivnički centar…
Nemoć njegove koncepcije naročito je došla do izražaja u prvoj utakmici polufinala plejofa protiv Mege u Podgorici. Za desetak promašenih zicera od strane Marića, Dragićevića, Subotića, Kanačevića nije imao objašnjenje. Makar pet puta su centri Budućnosti u reketu, kad su imali mismeč, zaboravljali da napadaju koš. Loptu su izbacivali spoljnim igračima na šut. Luka nije postavio uspješnu akciju za dva poena. Kad jedna ekipa na utakmici šutne u prosjeku svaki minut za tri poena, a pogodi samo trećinu, ne može se nadati uspjehu. Igra u udbrani bila je ispod svakog nivoa. A odbrana je pitanje karaktera.
Slično je bilo i u gostima. U petorci “plavih” u sastavu Kuk, Dženkins, Divo, Dragićević i Marić, koja je trebalo da stigne i prelomi rezultat, nije bilo nijednog Crnogorca! Koliko je njih briga za Podgoricu, Crnu Goru, promociju crnogorske košarke, da ne pričamo. Da li bi Baćović i Ilić bili makar srčaniji od Dragićevića i Marića, Pavićević nam nije pružio priliku da utvrdimo. A nije Budućnost ni Efes, ni Himki, ni CSKA pa da je važan rezultat, a ne ko igra.
Zato je eliminacija u polufinalu debakl. Da je kojim slučajem igrala u finalu, Budućnost bi gore navedene stvari samo “pokrila” tim rezultatom. Čak i da je titulu osvojila, osim braće Šehović, ko bi igrao u Evroligi? Na ovo i još mnoga pitanja odgovore će morati pronaći ljudi koji vode klub na čelu s Draganom Bokanom. Sezona koja je trebalo da uveliča proslavu jubileja – dvadeset godina od prvog trofeja, završila se debaklom. Usuđujemo se napisati da niko od sadašnje uprave nije detaljno analizirao roster prvog osvajača Kupa. Dok to ne urade, teško da će napraviti korak naprijed.
Photo: ABA
Za Nikolu Ivanovica je kriv Igor Jovovic. Kod Radonjica je imao zavidnu minutazu kao mladi igrac. Uvjek je igrao po 20minuta. Na ustrb rezultata. Bojan Dubljevic je imao odlicnu sezonu i prodat je za 600 000€ Valensiji. Dok je radonjic bio trener dosta je bilo donacih igraca. Jovovic ih je sam eliminisao pojedince. A Bokoan kad nije umio da se uci na tudjim greskama. ( mislim agazman luke pavicevic u reprezentaciju) nek sad zali. Ilic i Radunovic nisu za Buducnost….