Daba: “Crveno-beli” 400. put u Evropi
- January 5, 2017
- 0 comments
- Žarko Dapčević Daba
- Posted in ISTORIJA
Kad bi na nekom kvizu pitanje glasilo koje je godine Crvena zvezda debitovala u evro-kupovima, mislim da bi mali broj ljudi, čak i Zvezdinih navijača, mogao tačno da odgovori. Naime, „crveno-beli“ su debitovali na evrosceni tek 5. novembra 1969. u prvom kolu ondašnjeg Kupa šampiona, a to kasno pojavljivanje u Evropi duguje se se „suši“ u osvajanju titula prvaka (od 1955. do 1969.) kao i činjenici da se Kup pobednika kupova pojavio 1966/67 a Kup Koraća 1971/72.
Ove nedelje, posle istorijske (prve) pobede Crvene zvezde nad prvakom Evrope CSKA u „Kombank Areni“, tim sa Malog Kalemegdana ide na put u Litvaniju gde će na megdan još jednom bivšem prvaku Evrope, ekipi Žalgirisa. To će biti okršaj dva stara znanca i prilika da Zvezda vrati milo za drago za poraz u Beogradu, ali to je i utakmica koja će imati prizvuk jubileja za „crveno bele“. Naime, Zvezda će odigrati svoj 400. meč u evropskim kupovima! Počelo je već sada davne 1969, ali da ovo podsećanje na Zvezdu u Evropi krenem redom.
Kada je Crvena zvezda u sezoni 1968/69 posle punih 15 godina čekanja vratila titulu prvaka države na Mali Kalemegdan, stekla je pravo da igra u Kupu šampiona i to je njeno prvo zvanično pojavljivanje na evropskoj sceni. Igrala je Zvezda sijaset turnira i prijateljskih mečeva širom Evrope, ali ovde je reč o zvaničnim utakmicama.
Prvo pa „stotka“
Nakon odigranog prvenstvenog duela u Zadru početkom novembra 1969, košarkaši Zvezde su se autobusom (!) uputili u daleki Luksemburg gde su igrali protiv šampiona te države, ekipe BBC Sparta iz Bertranža. Zbog defekta na autobusu (pukao je vetrobran) stigli su na sam dan utakmice, u ranim jutarnjim časovima, 5. novembra 1969. Iako znatno oslabljeni, bez Simonovića, Slavnića, Sarjanovića i Rakočevića, „crveno-beli“ su zabeležili prvu pobedu u evropskim takmičenjima. Bili su bolji od domaćina rezultatom 112-92.
Gledalaca je bilo 2.000 a sudije tog meča su bile Bofor (Francuska) i Dekoster (Belgija).
Za istoriju i anale će ostati zapisani timovi koji su nastupali na ovom meču:
Sparta: E. Kajot 6, H. Kajot, Beteraf 1, Fauč 26, Gajmer 20, Šiling 5, Vajt, Tremer, Krils, Nadring 10, Alvis 24.
Crvena zvezda: Todosijević 17, Kapetanović, Lazarević 8, Cvetković 27, Đurić 4, Kapičić 34, Vučinić 5, Škulić 6, Pavlović 11.
Meč nije izazvao veću pažnju naših novina, pobeda je bila „uknjižena“ i pre utakmice a u „Sportu“ se, iznad kraćeg izveštaja iz Luksemburga, pojavila mnogo veća rubrika o Panatinaikosu, narednom rivalu Crvcene zvezde.
Nedelju dana kasnije u Beogradu revanš-meč je predstavljao samo puku formalnost, Crvena zvezda slavila još ubedljivije rezultatom 129-84.
Crvena zvezda: Todosijević 8, Lazarević 2, Đurić 6, Rakočević 2, Cvetković 12, Sarjanović 8, Kapičić 22, Simonović 20, Vučinić 14, Škulić 11, Pavlović 18, Kapetanović 6.
Sparta: Alvis 21, Nadring 4, Bajšt, Beteraf 2, E. Kajot, H.Kajot 8, Fabstluh 12, Gajmer 14, Tremer 2, Krils 2, Šiling 19.
Izveštaj u “Sportu” sa prve Zvezdine evro-utakmice
U sledećem kolu su se sastali Crvena zvezda i Panatinaikos iz Atine. Prvi meč u Beogradu je odigran 3. decembr 1969, a Zvezda je slavila sa 91-66. Najbolji pojedinci bili su Cvetković kod Zvezde sa 33 poena, i Kolokitas kod Atinjana sa 15 koševa.
Te godine nas je zauvek napustio košarkaška legenda Radivoje Korać-Žućko, pa su Atinjani prilikom dolaska u Beograd zajedno sa domaćinom Crvenom zvezdom otišli u Aleju velikana na Novom groblju i poklonili se senima velikog Žućka.
Zvezda je na revanš krenula vozom ali ni taj put nije prošao bez problema. Zbog loših vremenskih uslova voz je bio zarobljen pa je utakmica morala da se pomeri za jedan dan. Kada su konačno košarkaši Zvezde stigli, na starom stadionu koji ima oblik potkovice (inače na tom stadionu su održane prveOlimpijske igre) čekalo ih je 40.000 fanatika sa zelenim obeležjima koji su zdušno navijali za svoj tim u nadi da će nadoknaditi minus iz Beograda. Panatinaikos je dobio rezultatom 83-75, ali je Zvezda prošla dalje. Najefikasniji su bili Cvetković sa 25 koševa kod gostiju, a kod domaćina Grinvud sa 16 pogodaka.
U četvrtfinalnoj grupi Zvezda se našla u grupi sa kremom tadašnje evropske košarke: CSKA, Injis i Asvel. Iz šest utakmica koje je odigrala u grupi zabeležila je jednu pobedu, protiv Asvela u Beogradu, i pet poraza, i tako se završila njena evropska priča u toj debitanstkoj sezoni.
U sezoni 1971/72 kao osvajač kupa Crvena zvezda je igrala u Kupu pobednika kupova i preko Kisa-Toverita (Finska) , Hadelsministerijuma (Austrija), AEK-a (Atina), Simentala (Milano) i Huventuda (Badalona) plasirala u svoje prvo evropsko finale gde se ponovo sastala sa protivnikom iz grupe, ekipom Simentala.
Utakmica u Beogradu protiv Simentala, koju je Zvezda dobila 84-58, više se pamti po velikoj tuči nego po pobedi. Naime, negde pred sam kraj meča najbolji igrači Simentala, Amerikanac Art Keni i Italijan Renco Barivijera, izazvali su incident tako što je Barivijera udario Lazarevića, a Keni se tukao sa redarima i policijom. Nastala je opšta tuča i metež, gledaoci su upali na teren pa je morala da interveniše i policija. Situacija se nekako smirila i meč je priveden kraju.
A semafor iza zavese…
Finale je igrano u Solunu 21. marta 1972, Simental je bio bolji rival i slavio rezultatom 74-70. Igralo se u hali Sajmišta u Solunu, teren je bio pregrađen zavesama i samo je bio ostavljen mali prostor između kako bi TV kamere mogle da s vremena na vreme prikažu semafor koji se nalazio na drugom kraju hale, a iza zavesa, pa su i naši košarkaši koji su sedeli na klupi morali da ustaju i krive vratove da bi videli koji je rezultat.
Nakon što je 1972. osvojila titulu prvaka Jugoslavije, sledeće sezone Zvezda je opet igrala Kup šampiona i ostvarila fantastične rezultate i pobede. Redom su padali Levis Flamingos, Partizani, Makabi, Real Madrid (pobeđen i u Beogradu i u Madridu), Simental, da bi u polufinala Kupa šampiona bila zaustavljena od ekipe CSKA iz Moskve.
U sezoni 1973-74 Zvezda ostvaruje svoj najveći evropski uspeh – osvaja Kup pobednika kupova savladavši u finalu u Udinama ekipu Zbrojovke iz Čehoslovačke. Do finala je morala da izbaci ekipe 17. Nentori (Albanija), Alzas Banjole (Francuska), CSKA Sofija (Bugarska) , Sakla Palakanestro Torino (Italija), i u polufinalu, sa dve pobede, Estudijantes (Španija).
Finale je igrano 2. aprila1974. u Udinama, a beogradski tim je odličnom partijom pobedio ekipu Zbrojovke iz Brna rezultatom 86-75. U tom finalu briljirali su Kapičić sa 23, Slavnić sa 20 i Simonović sa 19 poena. Za istoriju i anale će ostati ekipe upamćene sa tog meča
Crvena zvezda: Rakočević, Lazarević , Sarjanović 4, Jovašević , Živković 8, Kapičić 23, Vučinić 12, Žugić, Slavnić 20, Simonović 19.
Spartak Zbrojovka: Novicki 8, Brabenec 14, Stelik, Balaštik 9, Arpaš, Beranek 8, Pospišil 6, Bobrovski 20, Šramek, Petr 10.
Simonović, Sarjanović, Kapičić i Goran Rakočević sa peharom Kupa kupova
U sledećoj sezoni, koja će biti i poslednja u toj deceniji, Zvezda je takođe igrala u Kupu pobednika kupova, i tada je takođe došla do finala tog takmičenja. Prethodno je izbacila ekipe Rasinga, CSKA Sofija, Huventuda, Jugoplastiku u polufinalu, a rival u finalu je 26. marta 1975. godine u Nantu bio Spartak iz Lenjingrada.
Iako je bila nadomak odbrane trofeja, jer je do pred sam kraj meča vodila sa 12 poena razlike, ekipa sa Malog Kalemegdana je volšebno ispustila tu prednost i bila poražena rezultatom 63-62. Velika šansa da se osvoji još jedan evropski trofej otišla je u nepovrat.
Sledeće sezone, iako je kao pobednik kupa imala pravo nastupa u Evropi, prvenstveno zbog odlaska nekolicine košarkaša (Kapičić, Slavnić, Vučinić na odluženje vojnog roka, Lazarević prestao sa igranjem košarke, Sarjanović se više posvetio profesiji lekara i napustio klub), uprava donosi odluku da odustane od igranja tog takmičenja.
U godinama koje su usledile Zvezda je u prvenstvu beležila slabije plasmane od onih koji bi joj garantovali igranje u Evropi.
Dolaskom Ranka Žeravice na mesto trenera stvari se polako menjaju na bolje. U sezoni 1980/81 Beograđani su u prvenstvu zauzeli peto mesto, a time i pravo igranja u Kupu Radivoja Koraća, što je bio i prvi nastup ovog tima u tom takmičenju.
Te sezone Zvezda je dogurala do polufinala gde je u dvomeču zaustavljena od ekipe Huventuda, a do polufinala je izbacila Sporting (Atina), Anderleht (Belgija) , Rijeti (Italija) i Hapoel Tel Aviv (Izrael).
Jedna zanimljivost iz te sezone je utakmica između Crvene zvezde i Anderlehta koja je odigrana u hali „Pionir“ (sada “Aleksandar Nikolić”). Zvezda je prvi meč u Briselu dobila rezultatom 86-79, a u revanš-utakmici ekipa Anderlehta je neočekivano slavila rezultatom 91-90. Ekipa Anderlehta je u Beograd došla u nekompletnom sastavu, sa samo šest igrača jer je izgubila sve šanse za prolaz dalje. Domaćini su grdno potcenili ekipu Anderlehta što su Belgijanci iskoristili, pa je na poluvremenu rezulat glasio 58-41 za goste, a u nastavku igre imali su i plus 19. Zbog pet ličnih grešaka su na parketu ostali sa četvoricom košarkaša, Zvezda je jurila minus, u jednom trenutku stigla i prešla u vođstvo 90-88, ali je u samom finišu greškama dozvolila protivniku da pobedi.
U narednom periodu, tačnije sve do kraja osamdesetih, Zvezda je igrala redovno u Kupu Radivoja Koraća i u tom periodu je imala promenljiv uspeh. Igrala je tri polufinala u kojima su od nje bili bolji Šibenik, Simak Milano i Real iz Madrida kao i jedno finale koje igrala u sezoni 1983-84.
Finale se igralo 16. marta 1984. u Parizu protiv Elan Orteza. Beogradski tim je bila favorit na papiru, ali u praksi na samom terenu je bio pregažen rezultatom 97-73, i tako još jednom propustio šansu da se domogne evropskog trofeja.
Iz tog perioda će ostati upamćene pobede nad Banko di Romom, Hapoelom, Džoli Kolombanijem (Kantu), Indesitom Kazerta, Saragosom…
Kad trener nokautira sudiju
Iz 80-ih godina pamte se i susreti koje je Zvezda odigrala sa PAOK-om iz Soluna. Ona je u jednoj kalendarskoj godini 1988. – a takmičarski to su dve sezone – u januaru i potom u oktobru odigrala dve utakmice sa grčkim timom, ali će one biti upamćene više po nekim drugim stvarima nego po pobedama Zvezde. Naime, u prvom duelu “crveno-beli” su slavili u Solunu sa 93-88, a u Beogradu je regularni deo meča završen rezultatom 83-83 da bi u produžetku Zvezda pobedila istim rezultatom kao i u Atini – 93-88. Meč je obeležila velika tuča igrača kada je Karatas bokserskim udarcem udario Radovića, a Milićević posle uzvratio i nokautirao Karatasa, nakon čega je nastala opšta tuča i jurnjava po terenu.
Drugi duel u oktobru takođe nije mogao bez tenzija. U prvom meču u Solunu slavio je PAOK 95-85, da bi u Beogradu Zvezda u regularnom delu dobila sa 86-76. Pošto je u Beogradu bilo plus 10 krenulo se u produžetke, a na samom startu ekstra vremena trener Paoka, Amerikanac Nojman, nokautirao je italijanskog sudiju Grosija, pa je meč momentalno prekinut i registrovan 20-0 za Crvenu zvezdu.
Do raspada Jugoslavije tim iz Beograda je igrao 1990-91 u Kupu pobednika kupova, ali je takmičenje završio u grupnoj fazi. Usled sankcija Crvena zvezda, kao ni ostali naši klubovi , nije mogla da se takmiči u Evropi sve do sezone 1995/96 kada je u kvalifikacijama za Kup Radivoja Koraća ispala od ruske ekipe Akvarijus.
U sledećoj sezoni istog takmičenja prošla je grupnu fazu pa je u šesnaestini finala ispala od PAOK-a, za koji su igrali njeni bivši igrači Peđa Stojaković i Branislav Prelević.
Ah, Verona…
U sezoni 1997-98 u Kupu Radivoja Koraća, Zvezda je igrala odlično i izbacila Panatinaikos (Kipar), Montan Kapfenberg (Austrija), Peristeri (Grčka), Hercliju (Izrael), Mens Sana Sijena (Italija), Darušafaku (Turska), Kombasan Konju (Turska), u polufinalu Šole iz Francuske, da bi se u finalu sastala sa ekipom Meša iz Verone.
U prvom susretu Zvezda je u Italiji dobila meč sa 74-68, zahvaljujući raspoloženim Zlatku Boliću (18 poena) i Igoru Rakočeviću (17), i svi su očekivali da će u prepunom „Pioniru“ lako izaći na kraj sa Italijanima. Ali, Del Vekio, Juzolinjo i ostali momci iz Meša nisu tako mislili. Pobedili su Zvezdu 73-64 i odneli trofej u Italiju! To je bila velika prilika da se naš tim konačno domogne “Žućkove levice” ali je i ona kao, i prethodna iz 1984. godine, otišla u nepovrat.
Zvezda je te 1998. osvojila svoju 15. titulu prvaka države pa se plasirala u Fibinu Evroligu.To takmičenje je igrala dve naredne sezone, u prvoj je zabeležila 4 pobede (nad Cibonom u Zagrebu, TDK Manresom, Fenerbahčeom, i Žalgirisom, njenim narednim protivnikom u ovoj novoj Evroligi). Meč u Beogradu protiv Žalgirisa se može svrstati u istorijske jer je za Zvezdu igrao Vlade Divac, a domaći tim je dobio taj meč na Božić 7. januara 1999. godine 77-69. Najbolji akteri meča su bili Divac i Oliver Popović sa po 16 i Topić sa 17 poena kod Zvezde, dok je kod gostiju to bio Čeh Jiri Zidek sa 17 poena.
Vlade Divac u dresu Zvezde na utakmici protiv Žalgirisa
Kao dokaz da je ova pobeda istorijska svedoči podatak da je Žalgiris te godine postao prvak Evrope u Minhenu, u finalu je savladao ekipu Kindera (Virtus Bolonja) 82-74.
Za anale i istoriju ostaće zapamćeni sastavi timova Zvezde i Žalgirisa sa ovoga meča:
Crvena zvezda: Vidačić, Pavićević 2, Rakočević 8, Peković, Stanojević, Bolić 12, Divac 16, Popović 16, Topić 17, Jestratijević 6.
Žalgiris: Edni 7, M. Žukauskas 12, Stombergas 10, Zidek 17, E. Žukauskas 7, Adomaitis 7, Macijulis 4, Maskolijunas 3, Bouvi 2, Šestokas.
Sledeće sezone, zbog bombardovanja naše zemlje, Zvezda je kao domaćin svoje utakmice igrala u Beču, da bi se tek pred sam kraj takmičenja vratila u Beograd. Te sezone zabeležila je samo dve pobede , protiv PAOK-a i Olimpije iz Ljubljane.
Do kraja prethodnog milenijuma Crvena zvezda je igrala još u Kupu Saporta (bivši Kup pobednika kupova). Nakon prolaska grupne faze, u osmini finala je bila zaustavljena od ekipe Telindus, u Beogradu su Belgijanci slavili sa 93-89 da bi kod kuće, posle tuče igrača, meč bio prekinut i registrovan 20-0 za domaćina.
Posle pauze od par godina, Zvezda se u sezoni 2003/04 vraća na kartu Evrope, počinje da igra Uleb Kup. Prve dve sezone takmičenje je završavala u grupnoj fazi. Iz tog perioda mogu se izdvojiti pobede nad Varezeom i Lijetuvos Ritasom.
U sezonama 2005/06 i 2006/07 naš tim u Uleb kupu dolazi do četvrtfinala, u prvom pokušaju biva zaustavljen od ekipe Dinama iz Moskve, a u drugom od Reala iz Madrida. Iz te dve sezone pamte se pobede nad Lotomatikom, Realom, Paokom, Uniksom i Himkijem.
U narednom periodu Zvezda je bila redovan učesnik Uleb kupa, takmičenja kome je kasnije promenjen naziv u Evrokup, ali bez nekih značajnijih rezultata. U sezoni 2013/14. je prvi put igrala ovu sadašnju Evroligu, i zabeležila 4 pobede i 6 poraza, s tim što su se Panatinaikos i Makabi čudesno spasili poraza u Beogradu. Te sezone, nakon ispadanja iz Evrolige, takmičenje je nastavila u Evrokupu u kome je došla do polufinala i bila zaustavljena od ekipe Uniksa. Zvezda je u prepunoj “Kombank areni” slavila u prvom meču rezultatom 63-52, ali je u revanšu Uniks bio bolji i plasirao se u finale pobedivši sa 84-67.
U narednim sezonama, pod dirigentskom palicom Dejana Radonjića, Crvena zvezda beleži sve bolje rezultate u Evroligi: jednom Top 16, jedan Top 8, pred njom padaju evropski velikani Panatinaikos, Makabi, Real Madrid, Barselona, Himki, Valensija, Galatasaraj, Kuća Laboral, Efes, Unikaha, Lokomotiva, i sada na kraju 2016, kao šlag na tortu,već pomenuti prvak Evrope CSKA iz Moskve.
To je bio rezime učešća “crveno-belih” u evro-kupovima. Na redu je 400. utakmica, a biće ih još u narednim godinama. I novih priča o velikim pobedama tima sa Malog Kalemegdana. Ko zna, možda u dogledno vreme bude i nekog evropskog trofeja.
Za kraj, po mojoj evidenciji, evo pregleda Zvezdinog učešća u evro-kupovima
Ukupno: 399 utakmica, 211 pobeda, 2 nerešene i 186 poraza
Kup šampiona: 22 utakmice , 10 pobeda, 12 poraza
Evroliga (obe zajedno): 108 utakmica, 39 pobeda, 69 poraza
Kup pobednika kupova: 39 utakmica, 25 pobeda, 14 poraza
Kup Saporta: 12 utakmica, 5 pobeda, 7 poraza
Kup Radivoja Koraća: 106 utakmica, 70 pobeda, 36 poraza
ULEB Kup: 112 utakmica, 62 pobede , 48 poraza, 2 nerešene.
Photo: Screenshot, privatna arhiva