Daba: Milenko Topić, tihi heroj
- June 13, 2018
- 0 comments
- Žarko Dapčević Daba
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Zvezda je ponovo postala novi stari šampion Srbije. Na svojim dresovima je prišila 19. šampionsku zvezdicu. Ali kada se sve sabere i oduzme, ova sezona će biti jedna od onih koje će mnogi želeti što pre da zaborave. Ipak pamtiće se po nečemu, a to je njena legenda Milenko Topić.
Ništa u životu se ne dešava slučajno, te je tako i sa ovom zvezdinom legendom. Posle najuspešnije sezone u svojoj istoriji, Crvena zvezda je zatvorila tu priču i započela novu. U svom tom moru dešavanja tih dana i nedelja, u moru odlazaka igrača, jer to je naša surova realnost i neminovnost, i žala za njihovim odlascima, jedna vest je obradovala sve one kojima je crveno bela boja pri srcu.
Milenko Topić srpska košarkaška legenda se vratio kući, u svoju Crvenu zvezdu, da bude prvi pomoćnik treneru Alimpijeviću. Nakon što ga je predsednik kluba Nebojša Čović pozvao da se vrati, popularni Top nije se mnogo premišljao i dao je potvrdan odgovor i izrazio želju da dodje i radi bez ikakave nadoknade!
S obzirom da svi znamo ko je Milenko Topić, i koliko voli Zvezdu, kada je on u pitanju takve stvari nisu neka novost. Naravno, rukovodstvu kluba je imponovala takva činjenica, ali nisu hteli na to da pristanu i da zloupotrebe Milenkovu ljubav prema Zvezdi.
Nažalost, Zvezdin brod nije plovio kako je bilo zamišljeno. Mnogo stvari je na to uticalo, i posle gubitka finala u Kupu Radivoja Koraća, finala Aba lige i na kraju nekih neplaniranih poraza u domaćem prvenstvu došlo je do sporazumnog raskida ugovora sa prvim trenerom Dušanom Alimpijevićem.
Brod koji je bio žestoko poljuljan trebalo je nekako vratiti na pravi kurs, Zvezdina legenda Milenko Topić je preuzeo vruć krompir u svoje ruke kada mnogi nisu hteli ni da čuju za to. Ali, on je još jednom pokazao zašto je to što jeste, i zašto ga Zvezdina publika obožava.
Pred Topom nije bio nimalo lak zadatak, ekipa je bila dobrano uzdrmana. Posle nekoliko neplaniranih poraza u svojoj grupi Superlige Srbije, trebalo je obezbediti prvu poziciju pre plejof. Topić je kao prvi trener imao debi u dvorani “Aleksandar Nikolić” protiv Borca iz Čačka.
Borac je bio veliki dužnik Zvezdi jer ju je pobedio u Čačku, i sada je trebalo uzvratiti udarac i pobediti, ali sa većom razlikom od osam poena kako bi nadoknadili minus iz prvog meča. Vrlo teška utakmica, pre svega na psihološkom planu, ali pobeda je izvojevana i Zvezda je ponovo zasela na prvo mesto. Veliki teret je pao.
Krenule su pobede, polako se vraćalo samopouzdanje. Zvezda je obezbedila plejof i prvu startnu poziciju. Došao je na red večiti rival Partizan u polufinalu. Zvezda je košarkaškim rečnikom dvokorakom preskoćila crno-bele i plasirala se u finale.
Milenko Topić je tada i kao trener ušao u istoriju. Postao je četvrti trener u istoriji Zvezde koji je izbacio Partizan iz plejofa (bilo koja faza doigravanja da je u pitanju). Pre toga su to uspeli Ranko Žeravica (1983-84), Vladislav Lale Lučić (1992-93, i 1993-94), i Dejan Radonjić (2014-15, 2015-16).
Milenko Topić je tačno pre dvadeset godina kao kapiten Crvene zvezde podigao pehar namenjen šampionu države. Te 1998. Zvezda je u finalu pobedila ekipu FMP sa 3-1. Dvadeset godina kasnije Topić je kao trener doneo je Zvezdi 19. titulu prvaka države, a u finalu je sa 3-0 pobedila ponovo pobeđen FMP.
Top je četvrti trener koji je doneo Zvezdi titulu, a pre toga bio njen košarkaš. Pre njega to je pošlo za rukom Nebojši Popoviću, Milanu Musi Bjegojeviću, i Vladislavu Laletu Lučiću.
Da li će i dalje ostati trener Zvezde – na njemu i upravi kluba je da odluče. Ali bez obzira na konačan ishod svega, naš Top je svakako sve ovo zaslužio i sebe upisao po drugi put zlatnim slovima u istoriju kluba sa Malog Kalemegdana.
Sada se vraćamo na sam početak, kako je počeo karijeru.
Rođen je 6. marta 1969. u Pančevu. Kao i sva deca, tako je i Milenko počeo da se od malih nogu zanima fudbalom, i sa drugarima je jedno vreme trenirao sve do prve ozbiljnije povrede. Inače, visinom je odskakao od svojih vršnjaka, i uočio ga je Toša Lazić, trener koji je imao i internacionalno iskustvo, kao i nos da pronalazi neotkrivene bisere. Toša je Topa odveo u Slogu iz Banatskog Novog sela.
Godine 1992. dolazi do fuzije između Profikolora iz Pančeva i Infos RTM-a (nekadašnji IMT) i pred početak Prve lige igraju kvalifikacioni turnir u Kruševcu (Sloga, Profikolor, NAP i Kikinda), i Profikolor se zajedno sa Slogom kvalifikovao za Prvu ligu. Milenko Topić je tada bio već i kapiten tima, i to je kako za njega, tako i za njegove saigrače bio ogroman uspeh i izlazak iz anonimnosti. Svoj debi na prvoligaškoj sceni Topić je imao u Kraljevu protiv Sloge, gde je u prvom kolu njegov tim posle produžetaka poražen 91:90. On je za Profikolor postigao 13 poena. Već prve sezone pred njima padaju i Zvezda i Partizan, čak je Partizan bio pobeđen i u Beogradu, i upravo protiv večitih rivala je pružao odlične partije.
U Profikoloru je igrao do 1994. kada ga je njegov bivši saigrač Zoran Stojačić preporučio upravi BFC iz Beočina, i treneru Miroslavu Muti Nikoliću. Zajedno sa saigračima iz BFC-a Kuzmanovićem, Topalovićem, Željkom Vučurovićem, već pomenutim Zoranom Stojačićem, Bojanom Kusmukom, Nemanjom Danilovićem i Aleksandrom Smiljanićem bio je na pragu senzacije i osvajanja šampionske titule u sezoni 1995-96. U finalu plejofa su igrali protiv Partizana, i u prva dva meča koja su igrana u Pioniru gostujući BFC je pobedio Partizan i poveo sa 2-0 u seriji. Naredna dvameča igrana su u Spensu, u Novom Sadu. U četvrtom meču BFC je preko mladog Smiljanića imao šut za pobedu i titulu, ali na njihovu nesreću promašio je, Partizan je izjednačio na 2-2 i u 5. odlučujućem susretu pobedio i odbranio titulu. Tako je otišla u nepovrat šansa da Top i njegovi saigrači osvoje titulu prvaka Jugoslavije.
Nakon toga dobija poziv u reprezentaciju Jugoslavije, odlazi na Olimpijske igre u Atlanti i sa njih se vraća sa srebrnom medaljom oko vrata. Milenko je polako ali sigurno krčio sebi put ka zvezdama.
Ostaće još godinu dana u BFC-u, ali uspeh nisu ponovili, da bi 1997. pred sam istek ugovora sa BFC-om stigle ponude Partizana i Ulkera. Odbija i jedne i druge jer ne želi da pregovara ni sa kim dok se prvenstvo ne završi, jer to ne bi bilo fer ni prema BFC-u, čiji je član, a niti je Top takva ličnost. Nakon završetka prvenstva u igru se uključuje i Crvena zvezda, i od tog trenutka za Topa više nije bilo nikakve dileme gde će otići.
Sluša svoje srce i zajedno sa saigračima Topalovićem i Kuzmanovićem dolazi na Mali Kalemegdan. Odlazi na Evropsko prvenstvo u Barseloni odakle se vraća sa zlatnom medaljom oko vrata i oreolom evropskog šampiona. Prilikom intoniranja himni i dodela medalja samo Top nije pevao himnu “Hej Sloveni”. On, koji je vrlo iskren i principijelan čovek, jednostavno kao i mnogi ljudi tada tu himnu nije više doživljavao kao svoju, to je bila himna jedne države koja više nije postojala, a on nije hteo da se nikome dodvorava. I upravo taj gest je, pogotovu kod navijača Zvezde, odjeknuo tako da je preko noći Top postao njihova ikona.
Nakon prvenstva Evrope Topić odlazi sa Zvezdom na pripreme u Andore, i tamo protiv Barselone na prijateljskoj utakmici debituje u crveno-belom dresu. Crvena zvezda je dobila taj meč rezultatom 77:69, a najefikasniji je bio upravo Topić sa 16 poena. Baš na pripremama u Andori on je jednoglasno od svojih saigrača izabran za kapitena Crvene zvezde, i u toj sezoni će svoj tim predvoditi do 15. šampionske zvezdice, i vratiti pehar na Mali Kalemegdan. Ostaće žal za Kupom Radivoja Koraća koji su nesrećno ispustili u finalu u “Pioniru” protiv italijanskog Meša iz Varezea, kad je Top bio najbolji pojedinac u Zvezdinom timu, ali mu je falio još neko kako bi trofej ostao u Beogradu. I dan danas, evo posle skoro 20 godina, to mu je najteži poraz u karijeri i sebe najviše krivi za taj poraz. Šta reći: to je Milenko Topić, Zvezdina legenda.
I u narednoj sezoni 1998-99 sa Zvezdom će ostvariti neke od istorijskih pobeda, kao što je ona nad Žalgirisom kada je u dresu Zvezde igrao i Vlade Divac, i kada su obojica leteli u reklame kako bi spasavali loptu, a “Pionir” nakon toga proključao. Te 1999, par dana pred svoj 30. rođendan, Topić će dobiti jedno značajno priznanje. Naime, svake godine 4. marta Sportsko društvo Crvena zvezda proglašava najbolje sportiste i timove za prethodnu godinu, i tada je sasvim zasluženo nagrada za najboljeg otišla u njegove ruke. Posle pune 21 godine jedan košarkaš je dobio ovo značajno priznanje. Tu nagradu, koje je ustanovljena 1965, dobili su Vladimir Cvetković, Duci Simonović i Zoran Moka Slavnić (1973. i 1976.), i posle 21 godine Milenko Topić kao četvrti košarkaš.
Nakon NATO agresije na našu zemlju, kada je i prvenstvo u košarci prekinuto, tačnije za vreme bombardovanja odigrano poslednje 22. kolo i nakon toga Budućnost bila proglašena za prvaka države (imala je jednu pobedu više od Zvezde posle regularnog dela), plejof se nije igrao, a Topić odlazi na Evropsko prvenstvo u Francuskoj sa reprezentacijom Jugoslavije. Tamo osvaja bronzanu medalju i na najbolji mogući način se oprašta od dresa reprezentacije.
Te godine mu je isticao ugovor sa Zvezdom, što su mnogi hteli da iskoriste još na Evropskom prvenstvu, a u tome je prednjačila Budućnost. Ulker ga je ponovo zvao. Trener Ataman ga je pošto-poto hteo u svom timu, ali Top je sve odbijao rečima „ja sam kapiten Zvezde, meni je mesto u Zvezdi i ne želim da idem nigde“. Nažalost, tadašnja uprava Crvene zvezde, u moru kardinalnih grešaka koje su pravili tih godina, prave i najveću. Dani su prolazili, Top je čekao da mu se neko iz Zvezde obrati, kaže nešto. Došao je poslednji dan prelaznog roka, ujutru se čuo sa predsednikom kluba i ostalo je za par sati da se čuju ponovo. Sati su prolazili, ali poziva nije bilo. Top je rešio da on pozove, ali sa druge strane predsednik je bio nedostupan. Vreme neumitno teče, Budućnost prati razvoj situacije, do njih dopiru glasine kako je Topić potpisao za Zvezdu, da bi ga njegov bivši trener Muta Nikolić (tada je bio trener Budućnosti) pozvao i rekao da je napravio grešku i da će ga uprava Zvezde prevariti. Top mu je rekao da nije ništa potpisao. Ovaj nije mogao da veruje i prekinuo je razgovor. Posle samo minut, dva usledio je novi poziv. Na drugoj strani je bio operativac Budućnosti Danilo Mitrović koji je bio tada u Beogradu i završavao registracije pojačanja koja su pristigla u podgoričku ekipu (pravili su “drim tim”). Mitrović mu je rekao da ga čeka na određenoj adresi, i da odmah krene.
Nemajući više kud Topić nerado polazi, ali jednostavno nema izlaza, niti solucije. Uprava Zvezde se ne javlja, on odlazi i potpisuje pristupnicu a Budućnost ga registruje. Prvih godinu dana je igrao na reč, bez ugovora. Uprava Budućnosti je odlično znala kakav je dijamant dobila i nije pravila greške kao Zvezdina uprava, ispoštovali su do kraja Topića, a on im je to vratio na najbolji mogući način: dve titule prvaka države i jedan nacionalni Kup.
Već u godinama kada treba misliti i na egzistenciju, posle dve godine provedene u Podgorici, Topić oslazi u Sijenu, klub koji je po sastavu bio za sredinu tabele u italijanskoj ligi te godine. Trener Sijene Ataman konačno je dočekao Topića, čak je pomislio da zbog njega lično ovaj nije hteo u Ulker, nije mogao da zamisli da ga je zbog Zvezde dva puta odbio. Sa Sijenom te godine osvaja Kup Saporta, pobedivši u finalu Valensiju sa 81:71. Top je u finalu postigao 14 poena. Inače, te sezone pored njega u Sijeni su nastupali Naumovski, Nikola Bulatović, Žukauskas, Vrbica Stefanov… Dogurali su i do finala italijanskog Kupa koji im je bio nadohvat ruke, vodili su i 20 poena razlike, ali na kraju izgubili.
Nakon Sijene Milenko se vraća u Srbiju, odlazi u Hemofarm iz Vršca na poziv Miše Babića, predsednika kluba koji stvara jedan moćan tim za domaće prostore. U prvom mandatu u Hemofarmu je ostao samo jednu sezonu 2002-03, da bi nakon toga otišao ponovo u Italiju, u Olimpiju Milano, ali tamo nije našao zajednički jezik sa trenerom Kajom Atiljom i posle šest meseci se vraća u Hemofarm, gde ostaje sve do 2007. Sa Hemofarmom je osvojio ABA ligu 2005. i igrao finale Uleb kupa protiv grčkog Makedonikosa, ali su u uzvratnoj utakmici u Grčkoj uspeli da prokockaju 27 poena prednosti, koliko su imali posle prvoga meča.
Godine 2007. Topić odlazi u Grčku, u Retimno gde je bio jednu sezonu posle čega je završio igračku karijeru. Tiho, bez ikakve pompe, baš onako kako je i tokom cele svoje karijere igrao. Od 2008. svake godine je redovno kupovao sezonske karte i za košarkaške i za fudbalske utakmice svoje Crvene zvezde, i bio redovan posetilac. Kada bi gledao košarku uvek bi bio na tribinama sa svojim prijateljima, među običnim „smrtnicima“. Nikada se nije laktao niti tražio za sebe neko mesto u loži ili do terena. Ne, Milenko je ostao dosledan sebi i svojim principima. Uvek je govorio da kupovinom sezonskih karata pomaže svoj klub.
Posle završetka treće utakmice ovogodišnjeg plejofa u Košarkaškoj ligi Srbije, gde je Crvena zvezda po četvrti put zaredom a 19. put u svojoj istoriji ponela naslov prvaka države, Milenko Topić je još jednom svojom izjavom pokazao zašto je to što jeste:
– Ja volim Zvezdu, i biću uvek uz Zvezdu, bilo to kao navijač na tribinama, ili na klupi. Ne znam šta će biti sudbina posle svega ovoga. Ja sam tu, stojim na raspolaganju. Mnogo volim ovaj klub.
Jedan je Milenko Topić.
Photo: MN press