Dan kada je i Parker pevao Marseljezu

Svi ste vidjeli ili čuli ono što niko nije želio: prije utakmice sportskih prijatelja, košarkaša Srbije i Francuske, desilo se nešto što je moglo da poremeti dugo izgrađivane odnose dvije federacije. U vremenu pred utakmicu mnogi, pa i pisac ovih redova, su često insistirali na prijateljstvu, međusobnoj dugogodišnjoj saradnji, igranju međusobnih utakmica svih selekcija, od klinaca do seniora. I govorili su o želji da šampion Evrope i organizator finala Evropskog prvenstva 2015 – Francuska, i vicešampion svijeta Srbija, budu u završnici najveće košarkaške manifestacije koja u septembru treba da se održi u četiri grada, i na kraju finale u francuskom Lilu.
Ima mnogo i onih koji bi da podjele medalje na “pravedan” način. Francuzi bi da se i to učini po liniji prijateljstva: djevojke Srbije su pobjedile reprezentaciju trikolora u finalu ženskog Eurobasketa u Mađarskoj, i sada bi voljeli isto finale, ali sa drugačijom podjelom medalja: Francuzima zlato, i Srbima srebro.
A u mnogim sportskim sredinama se poslednjih godina vodila i raprava o tome da li igrači moraju da pjevaju nacionalnu himnu, ili ne. Koliko znam, neki reprezentativci u pojedinim sportovima čak su bili i eliminisani iz najboljih selekcija jer nisu željeli da pjevaju himnu. Jedni su im to uzimali za zlo, dok su drugi bili spremni da zaštite sportiste, ostavljajući pravo svakome da odabere šta želi da čini. U Francuskoj je vođena velika “demokratska” rasprava o tome, i mišljenja su bila različita. Mnogi su napadali Karima Benzemu (fudbalera madridskog Reala) koji nije pjevao čuvenu La Marseillaise (Marseljezu). Svoje stavove su iznosili mnogi, da bi polemiku prekratio sadašnji trener francuske fudbalske reprezentacije Didije Dešamp (103 puta je oblačio dres najbolje selekcije), rekavši: “Ja kao trener nikada neću obavezati igrače da pjevaju nacionalnu himnu. Svako treba da se opredijeli kako želi, ali isto tako na terenu da pokaže kako se brane boje svoje domovine”.

U francuskoj košarkaškoj reprezentaciji nikada nije bilo slične polemike. Demokrtatija je ostavila mogućnost svima da odrede svoje pristupe. Tako najbolji među Francuzima, Toni Parker (koji je uvijek isticao svoju pripadnost Francuskoj, makar je rođen u Belgiji od oca Amerikanca Tonija Parkera Seniora i majke Holanđanke Pamele) u vrijeme intoniranja nacionalne himne gleda u parket oborene glave, i zasigurno doživljava svoje emocije na specifičan način. Njegov najbolji prijatelj Boris Dijao (rođen od oca Senegalca i majke Elizabet Rifio, bivše reprezentativke Francuske) digne glavu i na sav glas pjeva Marseljezu.

Vratimo se Beogradu, i predstavljanju igrača prije početka utakmice Srbija-Francuska. Svi su dobili zaslužene aplauze, Francuzi onako kako dolikuje protivniku za kojeg je 17.000 Beograđana odalo puni respekt. Reprezentaciji Srbije je pripao aplauz za svu radost koju su godinama priređivali svojim navijačima, ali i sa željom da naredno prvenstvo ponovo donese uspjeh poput onog srebra iz Madrida. Oficijelni spiker je najavio nacionalne himne dvije zemlje i, naravno, po dobrom domaćinskom običaju skoro pa puna dvorana se digla na noge. Začuli su se prvi taktovi poznate francuske himne, i – tehnika je zakazala. Drugi pokušaj je donio isti ishod. Već odavno zagrljeni, reprezentativci Francuske treći put su započeli pjevati Marseljezu, i nisu se dali zbuniti. Tehnika im nije pomogla, ali su oni pjevali kao da su željeli da pokažu svu svoju ljubav prema domovini, prema svom narodu i riječima čuvene slobodarske pjesme pokušali su da nadjačaju probleme ozvučenja. Jedan od glasnijih u tom trenutku bio je ljekar francuske reprezentacije Serž Petija, kome je spiker prišao sa mikrofonom, i tada se velelepnom “Kombank arenom” zaorilo: “Allons enfants de la patrie… “.

Najbolji među francuskim košarkašima, Toni Parker je digao glavu i u Beogradu je prvi put pjevao melodiju koja identifikuje njegovu zemlju, za koju je osvojio četiri NBA prstena, za koju je bio MVP finala NBA, za koju je bio zvanično najbolji igrač prošlog šampionata Evrope, i za koju je osvojio zlatnu medalju na Eurobasketu 2013. Za Francusku, za koju je uvijek igrao ne štedeći se, i sa kojom želi da završi reprezentativnu karijeru na Olimpijskim igrama u Riju. Nikome u dvorani nije bilo prijatno zbog problema sa tehnikom. Protivnika niko nije smatrao neprijateljem, naprotiv, Francuzi su u Beogradu osjetili još jednu potvrdu prijateljstva. Niko nije štedio dlanove, i cijela “Kombank arena” je aplaudirala. “Tehničku grešku” zvučne tehnike je pobjedila opšta simpatija prema istinskim sportistima.

Mnogi su iskazivali žaljenje zbog incidenta, ali nikome nije palo na um da propust okarakteriše kao nešto zlonamjerno, i niko među Francuzima nije uzeo za zlo neprijatnu situaciju. Isto veče na mnogim internet sajtovima se pojavio video snimak ovog događaja, a onda su naravno počeli da stižu komentari od kojih nijedan nije bio negativan u odnosu na organizsatora. Svi su “a kapela” pjevanje igrača i stručnog štaba, a posebno ljekara ekipe, prihvatili sa simpatijama, pa čak i svi francuski novinari.

Saša Đorđević je napisao: “Veliki pozdrav svima, i predsjedniku, žao mi je zbog himne, mada je na kraju ispalo fenomenalno. Veliki aplauz za igrače, aplauzi za pjevanje himne – “dok” je bio super…”

Ostaje da se zabilježi da je to bila 70. utakmica u kojoj su dvije prijateljske zemlje (a federacije još i više), Francuska i Srbija (uz utakmice nekadašnje Jugoslavije) međusobno odmjerile snage. U raznim istorijskim periodima jedni su drugima pomagali da podignu na viši nivo košarku u svojim zemljama, a ostaje da se konstatuje da za sada Srbija vodi 47–23. Ko će da pobjedi u narednoj, onoj najvažnijoj utakmici koja predstoji – vidjećemo uskoro (za mjesec dana)…

 

Photo: MN press