Naš magazin zaista je široko polje, kojim se može oditi kako vam volja. I ne mogu da tvrdim da sam ga širom prehodio, ali mi se čini da nismo, ili ne u određenoj meri, napisali par redaka o onima koji su prvi “dofatali” pehare, kapitenima. A kad nešto malo vrnem film, bilo je igrača i igračina, i šampiona i šampiončina, ali, da se niko ne naljuti, i onih koji su bili jedanaesti ili dvanaesti u timu. I njima svaka čast, no kapiten je samo jedan.
Od 1995, i povratka naše košarke na međunarodnu scenu posle sankcija, prvo je ono đule od pehara na balkon izneo Žarko Paspalj, pa je posle u Atini na Svetskom šampionatu 1998. nedovoljno oporavljeni Aleksandar Đorđević iz ruku tadašnjeg predsednika Međunarodnog olimpijskog komiteta Huana Antonija Samaranča preuzeo Nejsmitov trofej (zanimljivo, Saši je isti čovek u Istanbulu 1992. predao statuu za najbolji tim tadašnjeg Kupa šampiona). Pa je Dejan Bodiroga, u Istanbulu 2001. i Indijanapolisu 2002. prvi držao oba prestižna predmeta (preskočio sam 1997, ali nisam zaboravio da je i tada Đorđević bio prvi među jednakima). Bilo je od tada još medalja, ali ne i pehara.
Već pomalo zaboravljam, a verovatno ima onih koji bolje pamte, ali su kasnije, kao vođe, selekciju zastupali Nenad Krstić, i Miloš Teodosić koji bi, da nije povređen, i ovde pravio čuda. Ali, kako ga nema, neko drugi mora da obavlja tu dužnost, i verujte mi kada, odavde iz Istanbula svedočim, da je izbor kapitena opet pravi.
Milan Mačvan je toliko odgovorno shvatio tu dužnost, da njegova ozbiljnost pomalo postiđuje. Onako plećat i širok, kao da istovremeno igra i vaterpolo i košarku, uvek na raspolaganju predstavnicima medija, posle mlake pobede nad Mađarskom bio je samokritičan do granica podnošljivosti, rekavši da je ljut sam na sebe, jer je prednjačio lošom energijom. Dodao je da je nezadovoljan jer nismo pokazali ono što je trebalo, i da to sigurno nije bio lep uvod u četvrtfinale. Izrazio je nadu da će osmina finala biti dobra škola, prvo za njega lično, pa onda za sve ostale. Takva vrsta otvorenosti, nije svojstvena svakome. Treba biti hrabar, izaći i reći – to nije valjalo, moramo bolje.
Malo je onih koji iznesu svoju džigericu, da ne kažem utrobu, na tacnu, koji se ne zaklanjaju iza fraza, i beže od jasnog odgovora, već direktno kažu ono što se vidi, i na taj način vas ne ostave ravnodušnim. Naprotiv, steknu poštovanje, i tek tada shvatite koliko hrabrosti treba da bi se obavljala kapitenska obaveza, mada, možda, to nekome izgleda poput one pesme – šorom šajke, a Dunavom čeze. Ali nije.
Da razjasnimo, nisam ovde pisao o košarkaškim veštinama i znanju, već o ljudskim kvalitetima, o stavu. O tome da se prihvata težina odgovornosti. Ko se u životu sa tim nije sudario, nešto je izgleda omašio. Nije baš ni Sale Đorđević pogađao svaku, kao ni Dejo Bodiroga (mada jesu one najvažnije, kad je trebalo), ali su, svako na svoj način, povlačili kada je bilo najteže. Zato je Milan kapiten, kako god neko na to gledao.