Ko je gledao Kovačevićevog “ Profesionalca”, ali u pozorištu, i Danila Stojkovića kako se doslovno topi od znoja igrajući Luku Labana na daskama Zvezdara teatra, setiće se možda i pesme Harisa Džinovića, koja pred publiku dolazi iz dubine mračne scene. I čak u jednom momentu nadglasa Batu i Dika, dok pregledaju sadržaj kofera kojeg penzionisani policajac donosi (zajedno sa sve stvarima i prošlošću) u promašeni život pisca, a sada direktora neke izmaštane izdavačke kuće, Teodora Teje Kraja.
Zavrte mi se taj pravi kafanski hit, ni sam ne znam zašto. Možda zbog toga što je Evroliga svratila i kod nas, u naše krajeve, na ovo parče Balkana. Posle 17 godina, adresa nije Ulica Čarlija Čaplina 39, Beograd, već Ivana Milutinovića, Podgorica. U renoviranu dvoranu “Morača” došli su ne samo nekadašnji igrači Budućnosti, poput Tomaševića, Kuzmanovića, Željka Topalovića, već i fudbalski asovi Dejo i Mijat (taman da se “podmire” i zvezdaši i partizanovci, i da se niko ne naljuti), a videh da je i prime minister Montenegra takodje bio nazočan!
Dakle, sve, ili uglavnom sve što je trebalo da se desi, bilo je kako treba, sem naravno poraza viceprvaka Crne Gore i aktuelnog šampiona ABA lige od Armanija, o čemu je već detaljno izvestio Vlada Stanković. Utakmice se dobijaju i gube, ništa ni strašno, ni neobično, to je sport, postoje usponi i padovi. I Zvezda je pre dve godine na startu novog formata Evrolige skoro dobijeni meč sa Darušafakom ispustila, ali je sezonu EL završila sa 16 pobeda, od toga sedam za redom, a neke su, poput one nad CSKA, tadašnjim prvakom Evrope, izborene pred krcatim tribinama Arene. I Partizan je imao sezona sa učinkom 2-12, ali je igrao i na Fajnal foru u Parizu, 2010.
Uz ogradu da ne poznajem detaljno prilike u bratskoj državi, nešto mi je nedostajalo. Navika, šta li, tek cele večeri, do posle ponoći, očekivao sam da će Aca Ostojić u nekoliko jezgrovitih pasusa opisati prvi meč regionalnog šampiona i predstavnika u EL, ali mac, ništa. Sumnjam da se Aci nešto ne piše o košarci. Pre će biti – daleko od očiju, daleko od srca.
Iako je povratak Evrolige u Podgoricu, posle skoro pa nečijeg punoletstva, najavljivan kao veliki dogadjaj (što i jeste), dvorana “Morača” nije bila krcata, videla su se prazna mesta, i to ne malo njih. Kao da je Evroliga malko zalutala; kao da je izašla na pogrešnoj stanici. Krenula prugom Beograd – Bar, pa, pošto kod nas više i ne znaš odakle polaze vozovi, a kamoli gde prispevaju (zbog izmeštanja železničke stanice), ona produžila, i sišla u sledećem glavnom gradu na trasi.
Da se razumemo, Budućnost je učesnik Evrolige jer je proletos bila pobednik regionalnog šampionata (ne ulazim detaljnije u način), a pravila, kakva god da su, važe za sve koji jurcaju za loptom. Uostalom, nije Nole Đoković takav šampion zato što je visok, lep i naočit, već što u datim okolnostima, u zakazano vreme, pobedjuje.
Ali, kao i u pomenutom, već istinski legendarnom, “Profesionalcu” , neki životni računi dođu na naplatu, najčešće kada za njih nismo “finansijski “ a ni drugačije, spremni. Dugogodišnje učešće Partizana i Crvene zvezde u Evroligi stvorilo je naviku kod mnogih ljubitelja sporta da se kod nas najbolja evropska klupska košarka igra isključivo u Beogradu, tj. u “Pioniru”, a po potrebi i u Areni. I vala nagledali smo se i utakmica, i igrača, i velikih pobeda, i poraza, pa na kraju stiže proletos i F4. Kao da je neko (odozgo) rekao: “ Evo vam i završnog turnira, ali posle, mora iz početka” .
Ne žalim se, to je tako u životu. Ne ide sve glatko i potaman. Možda smo se malo i razmazili, pa mislimo da se sve dobija samo od sebe, pada, valjda sa neba. Ali nije baš tako. Kad se uhvatite u kolo, znajte da ne možete uvek da budete kolovođa, ‘ oće još neko da vodi. Jedino da budete kec, pa da mu kvarite posao.
Istina, i crveno i crno beli igraju Evrokup, koji nimalo nije za potcenjivanje, naprotiv. Ali mi je nekako neobično počela jesen, bez Makabija, Barse, Reala, Olimpijkosa… odnosno nagoveštaja njihovih gostovanja.
A prvi stihovi pesme, čiji sam naslov upotrebio za ovaj tekst, glase:
“Zavoleh te ludo, čini mi se od rodjenja,
ljubav kao tajna, osta samo uspomena…”
Da li je baš tako u ljubavi BG i EL? Ili se i to pohabalo, kao što se u ovo doba-nedoba, sve nekako para, kruni i sistematski razgrađuje, da bi ustupilo mesto nečemu što svetluca pred očima, ali mu nedostaje malo duše, strasti, i one navijačke posvećenosti zbog koje se i dolazi na utakmice!
Eto, još sam u dilemi – Ostariću neću znati….
… da l’ ćeš za mnom zaplakati, k’o ja za tobom!
Photo: Euroleague