Da vam se “požalim”. Vlada Stanković me “maltretira” i tera me da pišem. Di ću ja da se pačam u basket, pored njega, pa još na Evropskom. Ja sam jedva prebacio izveštavanje sa kontinentalnih smotri na prste druge ruke, a o njemu neću ni da trošim elektronsko mastilo. Ali me ubedi da krenem u avanturu pisanja. U radnom prostoru novinara, tzv. pres centru vazda gužva, i naći malo mesta i mira da se nešto napiše, a da nije samo o košarci ravno je podvigu – prelasku sa jedne na drugu obalu Bosfora za pola sa(ha)ta, ali kako mi je danas uspelo da iz Azije stignem do Evrope, i to javnim gradskim prevozom, koji odlično funkcioniše, krenuh u pisanije, pa kako mi/vam bude.
A meni je danas, pre svega, bilo neobično da za nekih 45 minuta iz Atišehera, izgleda mi, vrlo prestižnog i luksuznog dela andolijskog Stambola, stignem do jedne turističke atrakcije, našem svetu verovatno skoro nepoznate, ali sudeći po najezdi turista iz, uglavnom arapskog sveta, vrlo važne tačke u obilasku grada na dva kontinenta.
U severositocnom delu Zlatnog Roga, malog zaliva Bosfora koji zajedno sa Mramornim morem čini poluostrvo, na kojem se iz antičkog Vizantiona razvio glavni grad Istočnog rimskog carstva, pre 14 godina otvoren je Miniaturk. To je park-zbirka arhitektonskih znamenitosti čitave Turske, u kojem je prikazano bogato nasledje prostora današnje republike na dva kontinenta – od vremena stare Grčke, preko rimskog doba, Vizantijskog carstva, do perioda vladavine Seldžuka i Osmanlija, zaključno za dostignućima savremene države. Park-minijatura prostire se na 60 hiljada kvadratnih metara i jedan je od najvećih te vrste u svetu, a moto – Mali model velike zemlje, govori šta je bila ideja pri stvaranju ovakve turističke atrakcije – da se kroz mali prozor, ili ako bas hoćete pendžer, vidi sve, ili uglavnom sve što predstvalja tu veliki i moćnu zemlju.
Svi modeli, a ukupno ih je 131, pravljeni su u razmeri 1:25, pažljivo su birani, kako bi pokazali istoriju prostora od Anadolije, preko mediteranske obale, do naravno najvažnijeg grada čitave oblasti, svojevrmeno i sveta – Konstantinopolja, Carigarada a danas Istanbula; 3000 godina na jednom mestu.
Tim stručnjaka birao je najvažnije karavan saraje, komplekse džamija, mostove, železničke stanice, tvrdjave, bedeme utvrdjenja, sinagoge, crkve, bazilike, palate, obeliske, ali i čudesa prirode kao sto su Pamukale u Kapadokiji, sa čuvenim jezerskim kaskadama, i sve što se može videti, potpuno je verno originalu.
Potrebno je da znate jedan od devet jezika – od naravno turskog, preko engleskog, francuskog, španskog, nemačkog, ruskog, arapskog, japanskog i persijskog, i za svaki model imaćete potpunu informaciju. Takodje, Miniaturk uključuje i dva mala muzeja – istanbulski kristalni i panoramski muzej, a ceo kompleks ima i igralište za decu, restorane i kafee. Dušu dalo za turiste.
Kakve to veze ima sa Evrobasketom? Verovatno nikakve direktne, ali posredne, možda. U ovoliko velikom gradu, čiji su pojedini šeheri i vilajeti zapravo države za sebe, sve i da se održavaju istovremeno i zimske i letnje olimpijske igre, paralelno sa svetskim prvenstvom u fudbalu, teško da bi ceo grad bio uključen u takve dogadjaje, jer je nenormalno veliki, pa mi se ova grupica kontinentalne smotre košarke, u kojoj igra i naša reprezentacije, čini upravo minjiaturnim sportskim modelom spram kapaciteta nekadašnje prestonice istočnog rimskog carstva. Kao makete svih onih medresa, džamija, crkava i saraja, spram svojih originala. A tako Turci bar za sada, i prate prvenstvo, u minijaturi; dodju na utakmice svojeg tima, a za ostale ih nešto i nije briga. Pa i kada gledaju ekipu, kojoj je onomad prezident Republike Erdogan doneo baklave, tokom posete uoči starta šampionata, zbog koje je čitav kvart bio pod opsadom, nije baš da su sva udobna sedišta Fenerove arene zauzeta. Ni basket nije što je nekad bio, a ni Turci.