Opet ja o filmu, šta ću kad volim. Znate valjda tu rečenicu Slavka Štimca iz, Zlatnim lavom u Veneciji, nagradjenog ostvarenja „ Sjećaš li se Doli Bel“. I pade mi na pamet kada sam u finišu prvog dela sezone Evrolige, pogledao neke rezultate i plasmane, sa posebnim osvrtom na učinak Crvene zvezde.
Kako se vreme ubrzalo (nedavno sam čuo da je neki francuski matematičar, astronom, fizičar, šta li je već, proračunom dokazao da se to i desilo, ali me ne pitajte za detalje, jer sam tu informaciju samo ovlaš „pokupio“, pa za koliko kupio, za toliko i prodao), verujem da smo dobrano zaboravili (sem našeg Dabe, koji to pedantno beleži) učinak regionalnog šampiona u Evroligi, ali prethodnih sezona.
Samo da se podsetimo, 2014/15, prva sezona ove generacije u EL i odmah prolaz u TOP 16, sa Bobijem, Kalinom, Markusom Vilijamsom, onim Markusom.
Prethodna, 2015/16, prolaz u TOP 16, pa u TOP 8, i eliminacija u ¼ finalu od kasnijeg prvaka Evrope CSKA, sa Kvinsijem Milerom, Cirbesom, Štimcem, pozajmljenim Micićem.
Tekuća 2016/17… _______________________ (d)opišite sami.
Navodim samo pojedina imena onih igrača (neka se drugi ne naljute) koji su bili tih sezona i potom otišli iz kluba i ekipe.
Jer, pomalo, postaje opšte mesto kako crveno-beli imaju kontinuitet ROSTERA (moja „omiljena“ reč), tj. da, nekoliko sezona za redom imaju isti sastav tima, i da im je to velika, za protivnike skoro pa nenadoknadiva, prednost. Kad, tamo piše, u šta i sami možete da se uverite, da su u prethodne dve sezone, kao i u tekućoj samo ČETVORICA momaka tu bez prestanka. To su Luka Mitrović, Nemanja Dangubić, Branko Lazić i Stefan Jović. Ostali su bili, pa odlazili, pa se vraćali, dolazili tokom sezone, i ostajali do kraja iste, pa potom ponovo išli negde drugde. Ako dodamo da sa spiska ove četvorice, samo Lazić nije imao period ozbiljnog odsustva zbog povrede (ali on je poseban lik, da mu Radonjić naredi – glavom kroz zid, ode Laza, ali onda teško tom zidu), onda možemo da kažemo (bez ozbiljnog ogrešenja o istinu) da nije Zvezda imala toliko zacementiran fond igrača, kako se često ističe, već je, kao i većina timova, ponekada ličila na frankfurtski aerodrom – gde god da putujete u daleki svet, idete preko Frankfurta, ili možda Ciriha. Tu se samo preseda, i teraš dalje!
Ali, onda pogledajte i ta imena, koja sam pomenuo i nastavak njihovih karijera. Kako je prošao (ne mislim finansijski, već u igračkom napretku) Bobi, kako Vilijams i Kalina, gde je Cirbes, Kvinsi Miler (nisam zaboravio Štimca, on je čovek velikog srca, i o njemu sam već pisao)? Da li bih preterao ako bih kazao da su zvezdane trenutke doživeli baš u Zvezdi, a potom manje ili više, nisu dosegli te igre koje smo od njih videli kada im je D.R „čupao uši“? I, ako je tako, zašto je tako?
Ili da to pogledamo sa druge strane. Kako je Kuzmića lane tretirala uprava Panatinaikosa, a šta je ove sezone pokazao najbolji igrač Evrolige u januaru (za mene i sezone, no to nije važno)? Kako je moguće, da njegov odnos prema igri, obavezama, rečju prema poslu, nipodaštavaju u kapitalizmu, a u ovom našem mulju, div iz Doboja zablista? Valjda nas ovi “naši” gurui pomahnitalog liberalnog kapitalizma uče da je “tamo “ bolje nego kod nas, da treba samo mehanički da primenimo “njihova rešenja”, i eto ti blagostanja. Ali mac, život pokazuje da nije baš tako!
Ne hvalim svog imenjaka Radonjića, to rade njegovi igrači i ostvareni rezultati, koji su svake godine sve bolji i bolji. Ako je u, evo već, trećoj evrolgaškoj sezoni za redom, mogao u kontinuitetu da se osloni samo na Luku, Nemanju, Stefana (kraće ili duže odsutne zbog povreda) i Branka (za kojeg, fala Bogu, još nije izmišljena povreda, kojoj bi podlegao), pa i nije baš da je imao mnogo sreće (mada su i oni, kao i svi ostali zreliji i iskusniji, što nikako nije zanemarivo); pre će biti da je nešto i u sirotinjskom entuzijazmu, stečenom znanju na našim, (od vlage) ponekada, podignutim parketima, i posvećeničkom RADU. Ništa bez toga!
I umesto zaključka, samo da završim rečenicu iz naslova… „sve više napredujem“!
Photo: MN Press