Dream Team (1): “Možemo li da se slikamo s vama?”
- October 27, 2016
- 0 comments
- Bojan Šoć
- Posted in ISTORIJA
Кakav nadimak dati ekipi koju predvode Džordan, Medžik i Bird, u čijem sastavu je 11 budućih članova “Kuće slavnih”, a dvanaesti, ni manje ni više najbolji igrač studentskog šampionata i dvostruki osvajač NCAA titule, ima skromnu ulogu vodonoše? Dream Team, naravno. “Kum” je bio doajen američkog sportskog novinarstva Džek Makalum i njegove kolege iz redakcije čuvenog časopisa “Sports Ilustrejtid”.
Kako sam kaže, Makalum je na početku svog članka o selekciji superzvijezda dvaput pomenuo riječ “san”, ali je kovanicu “Dream Team” smislio neko od urednika. Završila je na naslovnoj strani izdanja od 19. februara 1991, zajedno s fotografijom Džordana, Medžika, Barklija, Melouna i Juinga koja je specijalno za ovaj broj napravljena tokom Ol-Star vikenda u Šarlotu devet dana ranije.
“Pokušao sam da otkrijem ko je konkretno u redakciji bio autor kovanice ‘Dream Team’, ali nisam imao uspjeha. U ‘Sports Ilustrejtidu’ slogani za naslovnu stranu se pišu demokratski, metodom probe i greške. U igri je bilo više varijanti: ‘Zlatni san!’, ‘Crveni, bijeli, plavi i spremni!’, ‘Neka se čitav svijet pripazi!’, prisjeća se autor. Posljednje upozorenje je takođe ostalo na naslovnici, kao opomena budućim rivalima i nagovještaj grandizonog spektakla koji se sprema.
Džek Makalum objašnjava nastanak nadimka “Dream Team” u redakciji Sports Ilustrejtida
Svijet je pokušao da se pripazi, ali mu ništa nije pomoglo. Američka selekcija koja je 1992. na Olimpijskim igrama u Barseloni debi NBA profesionalaca na najvećoj planetarnoj sportskoj smotri pretvorila u nezaboravnu egzibiciju, ostaće upamćena kao najbolji tim u istoriji košarke. Možda i najveće priznanje ovim virtuozima je stiglo prije šest godina upravo iz Springfilda – Dream Team je i kao ekipa primljen u “Kuću slavnih”, mada su svi njegovi članovi – uz izuzetak tada jedinog reprezententa studentske košarke Kristijana Lejtnera – već ionako bili “udomljeni” u ovom hramu kraljice igara.
Tog ljeta devedeset i druge Džordan i društvo su u potpunosti opravdali bombastični nadimak, ali već na Svjetskom prvenstvu dvije godine kasnije u Torontu on je postao svojevrstan anahronizam. Mediji su po inerciji novu američku selekciju krstili “Timom snova broj 2”, a praksa nezvaničnog “numerisanja” svih narednih reprezentacija SAD kasnije će postati tradicija. Loša tradicija, dodaćemo, obzirom da naknadna “reciklaža” nadimka nije imala pokriće – Dream Team je bio jedinstven, neponovljiv spoj košarkaških vanzemaljaca čija je prvenstvena misija (pored, naravno, osvajanja olimpijskog zlata) u Barseloni bila popularizacija košarke na globalnom nivou. Koliko su “ambasadori” bili uspješni dovoljno govori činjenica da su maltene svi njihovi rivali uoči ili nakon očekivanog “gaženja” tražili da se fotografišu za uspomenu sa svojim idolima koje su do juče mogli da vide samo preko malog ekrana!
Tradiciju zajedničkog fotografisanja su već u prvom meču SAD na panameričkom predolimpijskom turniru u Portlandu uveli Kubanci, najefikasniji strijelac u istoriji košarke Oskar Šmit i njegov saigrač iz brazilske reprezentacije Marsel De Souza su preklinjali novinara “Boston Glouba” Boba Rajana, jedno od najboljih sportskih pera Amerike, da im „isposluje“ autogram Larija Birda, a 21-godišnji Litvanac Arturas Karnišovas je u Badaloni u polufinalnom okršaju momaka s Baltika protiv Dream Team-a škljocao zajedno s fotoreporterima sjedeći tik uz čeonu liniju! Vjerovatno najurnebesnija anegdota vezana za „idolopoklonstvo“ rivala američke selekcije zabilježena je na utakmici Argentina-SAD. „Gaučosi“ su napadali na polovini terena na kojoj se nalazila njihova klupa, a bek Marselo Milanezio se spustio na niski post i krenuo da gradi poziciju okrenut leđima ka košu kada je iza sebe najednom spazio Medžika Džonsona. Plejmejker Lejkersa je branio reket, a impresionirani Milanezio počeo da maše slobodnom rukom saigračima na klupi. „Aquí! Aquí! Fotografía!“ vikao je Argentinac rezervistima u nadi da će barem neko da „povuče oroz“ i ovjekovječi scenu „Milanezio protiv Medžika“.
Koliko je ovo iskustvo značilo ljudima koji su do juče u zvijezdama Dream Team-a vidjeli nedokučive idole najbolje svjedoče riječi Oskara Šmita nakon što mu je Rajan poklonio autobiografiju Larija Birda „Drive“ (knjiga je napisana u prvom licu na osnovu Rajanovih razgovora s Birdom koje je ovaj novinar i pisac kasnije sam literarno uobličio) s posvetom legendarnog krila Seltiksa.
1992. Oskar Šmit je maštao o autogramu Larija Birda, a 21 godinu kasnije je zamolio legendu Seltiksa da ga predstavi prilikom ulaska u Kuću slavnih u Springfildu
„Oduvijek sam bio njegov obožavalac. On je savršen napadač. Svakom šuteru, svakom igraču kao ja, Lari Bird je bio idol. Savršen košarkaš, bez ijedne mane. Na terenu radi sve. Moja tri idola su Oskar Robertson, Bob Mors i Lari Bird. Autograme prve dvojice sam već imao. Sad imam i Birdov potpis“, bio je ushićen nenadmašni strijelac koji je u karijeri ubacio 49.737 poena i prije tri godine i sam na velika vrata ušao u “Kuću slavnih”.
U nepuna dva mjeseca Dream Team je odigrao 14 zvaničnih utakmica, ostvario isto toliko pobjeda i neporažen direktno s pobjedničkog postolja olimpijske dvorane u Badaloni otišao u legendu. Jedini poraz u svojoj kratkoj istoriji ekipa Čaka Dejlija pretrpjela je u prvoj trening utakmici u okviru priprema za kvalifikacioni predolimpijski turnir u Portlandu. Na megdan legendama u bazi u San Dijegu izašla je ekipa studenata u čijim su redovima bili Grant Hil, Alan Hjuston, Anferni “Peni” Hardavej, Bobi Harli, Kris Veber, Erik Montros, Džamal Vošbern i Rodni Rodžers. Na klupi su sjedili Džordž Reveling (Univerzitet Sjeverna Kalifornija) i njegov asistent Roj Vilijams, tada trener Kanzasa, čovjek koji je pekao zanat kod legendarnog Dina Smita u Sjevernoj Karolini, a po povratku iz Kanzasa u Čepel Hil 2005. osvojio s Karolinom NCAA titulu – prvu u istoriji koledža nakon završetka Smitove ere.
Studentska ekipa pred kojom je “Dream Team” položio oružje u San Dijegu
U San Dijegu mladi lavovi su zapeli iz petnih žila, a NBA zvijezde ušle u sparing relativno opušteno. Budući lider Njujork Niksa, Alan Hjuston je prednjačio sa sedam ubačenih trojki, a studenti su na kraju neočekivano slavili, 62-54. Naravno, uslijedilo je i neizbježno fotografisanje talentovanih mladića s njihovim idolima. Igralo se iza zatvorenih vrata, a neposredno pred ulazak novinara u dvoranu po završetku utakmice Dejli je naredio da se rezultat “obriše” sa semafora. Prema riječima Majka Kšiševskog, koji je uz Lenija Vilkensa i Pi Džej Karlesima bio član trenerskog štaba Dejlija, strateg Pistonsa je “izrežirao” poraz (simbolična minutaža Džordana govori u prilog toj tvrdnji) kako bi njegovi puleni shvatili da mogu da izgube ne samo teoretski već i u praksi.
Džordan, i sam u čudu, sliježe ramenima nakon šeste ubačene trojke u prvom poluvremenu prve utakmice finala NBA 1992. protiv Portlanda
Velikan savremene američke književnosti Dejvid Halberstam u svojoj knjizi o Džordanu „Playing for Keeps“ navodi da su tokom utakmice golobradi mladići napravili fatalnu grešku – njihovo prenaglašeno radovanje nakon uspješnih poteza i trash talk upućen iskusnim NBA vukovima u taboru potonjih je protumačen kao izazov koji mora biti kažnjen. Nisu pomogle ni riječi izvinjenja koje je istog dana malo kasnije tokom partije golfa s Dejlijem, Džordanom, Barklijem i Stoktonom zvijezdama uputio rezignirani Vilijams.
„Ne mogu da vjerujem da su naši klinci bili toliko hvalisavi i pričljivi“, rekao je Vilijams Džordanu, kog je početkom osamdesetih trenirao na Sjevernoj Karolini i s kojim je bio jako blizak.
„Ne brini, treneru, sutra ćemo da sredimo stvar“, odgovorio je Džordan.
Revanš je bio na programu već narednog dana, a par trenutaka prije startnog podbacivanja Džordan je pokazao prstom na Hjustona i upozorio saigrače: “On danas neće ubaciti sedam trojki”. Rečeno – učinjeno. Džordan je od samog početka krenuo strahovitim presingom na šutera iz Kentakija da Hjuston i bukvalno nije mogao da se “sastavi s loptom”. Kada je sredinom utakmice Dejli povukao iz igre “Njegovo leteće visočanstvo” i pružio šansu Klajdu Dreksleru, Džordan je kratko poručio beku Trejlblejzersa: “Potrudi se da nastaviš u istom stilu!” Dreksler je nastavio, a profesionalci za 20 minuta isprašili studente s 35 poena razlike. Dejli je, međutim, odlučio da produži sparing na još 10 minuta, a njegovi puleni ubacili u petu brzinu što je bilo kobno po rivala. Razlika je na kraju iznosila čak 56 poena!
Predolimpijski turnir bio je laka šetnja za “Dream Team” – rivali su u Portlandu padali kao snoplje, a razlika u kvalitetu na mahove bila nepristojno visoka (79 poena viška protiv Kube, +60 protiv Paname, +41 protiv Argentine, +47 u finalu protiv Venecuele).
Ništa bolje nisu prošli ni rivali koji su pokušali da se suprotstave američkoj mašini na Olimpijskim igrama – Hrvatska je u finalu iščupala “respektabilnih” minus 32, svi ostali protivnici su “prebijeni” sa još većom razlikom. Dejli u toku turnira nijednom (!) nije zatražio tajmaut, njegovi puleni su bili s “druge planete” i postalo je očigledno da je jedini tim koji bi mogao da dobije Dream Team… sam Dream Team!
Naslovna stranica knjige “Dream Team” Džeka Makaluma, vrsnog hroničara i “kuma” najbolje selekcije u istoriji košarke
Mnogi su se pitali kako bi to izgledalo da ovi velemajstori košarke krenu jedni na druge, bez imalo pardona, pet na pet? Vjerovatno onako kako to u svojoj knjizi “Dream Team” opisuje Makalum, možda i najbolji hroničar ove američke selekcije koji je bio uz ekipu od prvog dana priprema u San Dijegu i ispratio je na pobjedničko postolje u Badaloni. Epohalni sparing košarkaških “vanzemaljaca” koji je u istoriju ušao pod nazivom “The Greatest Game That Nobody Ever Saw” (u prevodu – “Najbolja utakmica koju niko nikada nije vidio”) odigran je 22. jula 1992. iza zatvorenih vrata u gradu koji je ponajmanje poznat po loptanju na dva koša… Monte Karlu! U evropsku prijestonicu sjaja i glamura Amerikanci su stigli da obave završni dio priprema pred Barselonu, a njihov sedmodnevni boravak je izazvao pravu senzaciju u kneževini. Inicijator ovog egzotičnog putovanja bio je Dejvid Stern – iskusni komesar NBA je znao da zvijezdama treba ugađati, i da bi pripreme u nekom gradiću u Indijani ili Ohaju demotivisale njegove superpopularne „ambasadore“. Pored toga, ekipa je uoči Igara trebalo da se aklimatizuje i adaptira na vremensku razliku, pa je tražena lokacija u Evropi. Stern je okrenuo broj svog starog poznanika, prvog čovjeka Njujork Džajentsa Stiva Tiša, čiji je brat Džonatan bio na čelu luksuznog hotelskog lanca Loews. Jedan od takvih hotela ukrašavao je prijestonicu Monaka – idealan izbor za Dream Team obzirom da je Barselona bila samo na sat leta od susjedne Nice. Našavši se u epicentru „kockarskog raja“, Džordan i društvo su imali „težak“ zadatak da uz samo jedan trening dnevno uklope u svoj raspored golf, kockarnice i noćne klubove.
„Mogao bih da uvedem ‘policijski čas’, ali bih onda morao i da ga sprovodim, a kako to da učinim kad se Jimmy Z’s (jedan od najpoznatijih noćnih klubova Monte Karla) otvara tek u ponoć?“ tobože se vajkao Dejli. Džordan, Barkli, Medžik, Pipen i Juing su bili redovni gosti u hotelskom kazinu. Bird, milioner koji je imao jako siromašno djetinjstvo i do sopstvenog bogatstva došao teškim radom, u kockarnicu je svratio samo jednom. Kad je saznao da pivo u kazinu košta 18 dolara, a napolju 7, Lari se istog trenutka „okrenuo na peti“. Krupijei ga više nikad nisu vidjeli.
Generalna proba uoči odlaska na Igre trebalo je da bude prijateljska utakmica protiv reprezentacije Francuske. U lokalnu dvoranu “Luj Drugi” moglo je da uđe samo 3.500 sretnika, a karte su “planule” za 15 minuta. Francuzi su prošli kao bosi po trnju, razlika je na kraju iznosila 40 poena (111-71), ali to nimalo nije pokvarilo raspoloženje „galskih pijetlova“ – barem polovina ekipe se uoči utakmice „naoružala“ foto-aparatima, a po završetku meča obavljen je dobri stari ritual slikanja za uspomenu. Naravno, selektor Francuske, Fransis Žordan iskoristio je priliku da u kadru zagrli svog „prezimenjaka“ iz Čikaga.
Bez obzira na demontažu rivala, Dejli nije bio zadovoljan. Dvostruki šampion NBA, čovjek koji je zbog reputacije uvijek zabrinutog skeptika stekao nadimak “Princ pesimizma” (“kumovao” je Bob Rajan), je imao utisak da ekipa protiv trikolora nije igrala s dovoljno žara i da joj treba injekcija adrenalina uoči borbi za olimpijsko zlato u Barseloni. Narednog dana, odlučio je američki selektor, njegovi puleni će sparingovati pet na pet, igraće se iza zatvorenih vrata, novinari će moći da uđu tek na kraju treninga, a u dvorani će ostati samo jedan TV snimatelj, Dejlijev čovjek od povjerenja iz Detroit Pistonsa. Prije samog početka sparinga Dejli je dao do znanja pulenima da na parketu očekuje njihov maksimalan angažman, do posljednjeg atoma snage.
„All you got now. All you got“, glasila je poruka.
Scena je bila pripremljena.
„Najbolja utakmica koju niko nikada nije vidio“ mogla je da počne.
(NASTAVIĆE SE)