Dugi: Kad ja pođoh na Bembašu…
- November 30, 2017
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Beše jedna sevdalinka, i sad je još, pod gornjim naslovom. Puno harmonike i prelep muški vokal, zaboravih koji.Tek, on prođe onim delom Sarajeva i sve cure bejahu na kapiji, samo njegova na „bembirli“ pendžeru. Izvinjavam se ako ovo bembirli nije baš tako.
Ovi iz FIBA baš se primili na tu pesmu. Moraju na nešto jer nikad se nisu bavili sportom, i ono okruglo narandžasto im je strano.
Ali dvadesetprvi je vek i sad počeše da se otvaraju prozori. Bembaša beše i ostade samo paradigma. A otvaraju se kao kere za vremne teranja. Kakav “bossall”, dva ili tri termo stakla, već oni sa jednim staklom, krtim i talasastim iz starih kaubojskih filmova, ispucale farbe sa ragastova. Služili su samo da ih „dasa“ razbije drškom kolta i da puca kroz iste. Nekako mi se nameće utisak da su grobari i staklari, prema tim filmovima, imali najviše posla u to vreme.
I sada ponovo.Samo sad su stakla tvrđa i otpornija, ali su i projektili sofisticiraniji. Idiotsku odluku FIBA o prodaji prava Evrolige ULEB-u, po sistemu – ma šta nas briga, ionako ne moramo ništa da radimo sankcioniše vreme i interesi klubova. Posle j . . . nema kajanja, i svaki pokušaj ispravke otprilike liči na ono kad ti zavuku kišobran u zadnjicu, i što se više opireš on se više otvara.
Ako je Bora Stanković o tome uopšte odlučivao, dovođenjem Baumana na čelo pokazalo se da FIBA polako ali sigurno gazi prema statusu drugorazredne organizacije.
Nekada naš ponos i zaštita sad je bez uticaja. Znam da će tražiti sada zaštitu od MOK-a, čisto administrativnu, ali dokle će to da traje? Ni MOK nije bezgranično blesav.
A dalje, ovo takmičenje koje FIBA organizuje liči na olimpijadu trećeg doba. Možda bi Bata i Vasilije to mnogo lakše i svrsishodnije organizovali. Takmičenje koje oni pretenciozno nazivaju „kvalifikacije za SP“ na ovaj način nema nikakav smisao sem, eventualno, otimanje kotizacija i grebanja za deo TV prava. Ovo neizrecivo liči na ono naše starinsko seljenje vašara po selima, od Tresija do Šapca i Požarevca, i dalje. . . . Da se narod zabavi . . .
A sećam se sedamdesetih, kada je košarka nešto značila, i kada su u našem Savezu donošene važne i dalekosežne odluke: u julu je počinjao Kup na teritoriji one velike države, i to tako što je dirigovanim žrebom nalagano najboljim klubovima da igraju i po najmanjim mestima u cilju promocije i popularizacije. I, pazite, morali su svi klubovi da igraju u NAJBOLJIM sastavima. Tako se nama u Radničkom zalomilo da odemo u Titograd neposredno po osvajanju titule prvaka, i odigrasmo utakmicu u jednom lepom parku protiv Akademika. Tada je, činjenica je, Titograd bio košarkaška periferija. Baš tada poče da se diže. Možda smo i mi iz Radničkog ugradili neki kamen u tu košarkašku, kasnije i raskošnu građevinu koja danas predstavlja košarku Crne Gore.
Beše u to vreme vidovita politika, ostavljala je smislene rezultate za sobom.
Ovo sad liči na neke stare mehanizme iz praistorije, iz čistog populizma. Kako se radi ofrlje, mislim da je ideja neke genijalne glave, verovatno pomoćnice kuvarice, i to iz čiste dokolice.
Šta uopšte hoće. Broj država-članica FIBA se povećava do neslućenih razmera – imaćemo više članica nego registrovanih država u svetu, mada je i tu evidencija kao kod nas u katastru nelegalnih objekata. A kvalitet klizi na dole. I opet ćemo u dogledno vreme da se uvlačimo Amerima u dupe da na razna takmičenja šalju jake sastave, po cenu kompromisa i u dopingu i progledavanju kroz prste za koješta.
Ovo će da traje dve godine. I šta ako se ne plasiraju Rusi, Francuzi, Španci, Turci (zemlje koje najviše ulažu) ili, ne daj Bože – mi, koji smo ipak ukras na reveru. Biće nisioci grupa Sao Tome i Principe, ili Trinidad i Tobago. Ovi koliko imena imaju mogu sami da igraju četvrtfinale. A mi ćemo opet da se prilagodimo iznajmljujući im koševe za mini-basket Raceta Georgijevskog. I realna opasnost je da nam zabrane i memorijal „Dragiša Šarić“ koji će svojim kvalitetom prevazići sve koji prođu kroz prozore na „Bembašu“. Šta ćemo onda sa „Crnim Mambama“ i „Zarđalim Ekserom“. ..
Ali, ko nas pita – mali smo i možemo samo da se žalimo. Ma dobro, i ovako mali igramo vrhunsku košarku, i to je sve. Nemamo para i nemamo uticajne prijatelje, i tu je kraj.
Ipak zasmetalo mi je ono o drugo i trećepozivcima, i trenerima iz „naftalina“, zombijima. Ili ono sa igračima koji treniraju u Pioniru neposredno pred utakmicu reprezentacije, i nije im omogićeno da za istu igraju. A kako izgledaju ove kvalifikacije, njihovi treninzi su naporniji i sveobuhvatniji od utakmica.
Posebno mi smetaju ove aluzije na različite kategorizacije “POZIVACA”, koje se pojavljuju u nekim komentarima. Kod nas u košarci nema ni prvopozivaca, ni drugopozivaca, ni trećepozivaca. Te opisne kategorije potrošismo u Velikom ratu s početka prošlog veka.
U našoj košarci ostadoše i jedino egzistiraju JEDINO-pozivci. Iz takmičenja u takmičenje i kapa im dole! Osećam kako uče i upoznaju jedan drugog u onih „14 minuta“ priprema, koliko im je dozvoljeno, i ne mogu da se otmem utisku da im se dozvoli samo malo više vremena da bi iz njih eksplodirao naš basket, i da bi i ovakave utakmice bile prava zabava.
A naš selektor može samo da slegne ramenima i da rinta i da se daje – i on, i Muta, i Antonić i Slovenac, i potiho za sebe budu zadovoljni.
A kako i ne bi. Jer, da budem iskren, ponekad mi se učini da oni moraju da stanu ispred službenog ulaza u Pionir, da se razmile sa dresovima u rukama, pa koga uhvate.
Kakvi su protivnici , teško da bi prošli kod Zigija i Miška. A da li će neko od od ovih naših sadašnjih pozivaca biti među dvanest na SP, normalno ako se kvalifikujemo? Ne znam i ne razmišljam o tome. Možda FIBA izmisli da ne mogu da igraju irači čija se prezimena završavaju na „ić“? Malo preterujem jer će neke od naših komšija biti pogođenije ovakvom glupošću. . . pazite, samo za sada izgleda kao glupost, ali nikad ne reci nikad.
A mi? Opet ćemo da nađemo i Raduljice, i Bjelice i Penoe jer, brate, volimo košarku.
Znate ja imam 67 godina i ne znam iz kog položaja ću da gledam sledeće SP sa ovako maltretirajućim kvalifikacijama. Da li odozgo iz satelitsko, rajevske, ili paklenske projekcije ili, normalno, u “Opanku”. A svi ovi sadšnji, prošli ili budući JEDINO-pozivci su mi u srcu. Nije ni skučeno, ni zagušljivo, i vredi mnogo, mnogo vredi!!!
Photo: FIBA