Radivoj Korać.
Ne mogu da poređam šta je najvažnije – želja, domaći zadatak ili naredba, tek dobih molbu da napišem nešto o Koraću. Bejaše stariji od mene podosta, a ja tek polako ulazio u čitanje novina o sportu. Nikada nisam igrao protiv njega. Možda je i bolje jer bi me eventualno odučio od košarke kao Đoković što je odučio Congu od tenisa. Gledao sam ga jedini put protiv Amera na Tašu, i nije se tad proslavio. Bilo je to pred Meksiko 1968.
Ali, počeo sam da prebiram po sećanjima.
Glumio sam u jednom filmu igrajući tvist sa mojom školskom drugaricom, Brankom Vujović, a film je o Žućku. Sniman je u jednom stanu u vrhu Braničevske ulice. Ne znam zašto mi je to ostalo u sećanju, ali zapamtio sam i ime Zorice Gajdaš, verovatno sa nekom ulogom u tom filmu.
Evropsko prvenstvo na Sajmu u Beogradu 1961. Mi svi napaljeni kao pubertetlije. Elem, počeše da ugrađuju koševe u sve sale u školama, pa i u našoj “Svetozar Marković” u Neimarskom parku. Sala mala, ali znači nešto. Tu ubacih svoj prvi koš u životu. Tek, naš profesor Pera Ristić organizovao je neki susret starije generacije koja je već otišla iz osnovne škole, i nas. Da li smo bili sedmi ili osmi, ili mešano, ne sećam se. Mi smo se sa tim koševima mnogo više družili nego naši stariji drugovi, pa smo ih pobedili. I onda ono što sam upamtio za ceo svoj život – profesor Pera reče: “Lako vam je da pobedite kad ste imali Koraća u svojim redovima”. I pokaza na mene. Sećam se da sam od dvadeset četiri poena postigao dvadeset dva, ili dvadeset. Da vam sad ne opisujem da je to bila urnebes košarka, a šutevi sa zemlje i šta sve ne. Podsetio me je moj profesor kad me je posetio na pripremama juniorske reprezentacije mnogo godina kasnije u Sportskom centru u Košutnjaku .”Da li sećaš šta sam ti rekao tad i tad”, pitao me prilikom upoznavanja uz naklon Laze Lečića, mog trenera.
Da se vratim na početak. Nisam siguran da li je ta primedba ili blatnjav teren na JNA bila presudna argumentacija da promenim sport. Ovako krakat, veujte, igrao sam odlično fudbal.
Tek ovako tanak i visok, sa kompleksima ranog puberteta, morao sa da budem najbolji u svemu. I u školi, i u fudbalu, i kad poče košarka – a tek u njoj!
A Žućko mi je bio komšija. On u Nebojšinoj, ja u Franca Rozmana. Viđao sam ga u Južnom bulevaru, ali nisam smeo da mu se javim. Ali kod Vlade pekara, na početku Ustaničke, svi smo čekali da ga vidimo kako u nezakopčanom mantilu pridržavanog rukom, sa rolkom i u somotskim pantalonama i u “spensericama” bež boje, juri trinaesticu. Postao nam je bog, idol. Zbog toga ga komletan kraj imitirao. Ja, verujte, do dan danas imam po dva para “spenserica” – jedne crne i druge bež. I sada, dok ovo pišem, imam crne na nogama.
Za klince koji ne znaju –”spenserice” smo zvali poluduboke cipele od prevrnute kože sa sirovom gumom na đonovima. ‘Ej, u 69. godini ja to obožavam.
I da ne pričam u tuđe ime, njegov kum Rica Gordić mi reče da je Žućko u životu bio skroman i stidljiv kao devojčica, ali kad izađe na teren izrastu mu po četiri očnjaka. Kao vuk -nemilosrdan. Neverovatno!
I sad – kraj. Treniramo toga juna na Krstu i neko dojavi o tragediji. Gledao sam Pivu i nisam mogao da verujem. Okretao se oko sebe kao da je dobio moždani udar. Napustio je trening, nikad to nije uradio ni pre ni posle.
Da, i sećam se da smo Tvigi i ja dva dana posle prišivali crne trakice na dresove jer smo bili vični na igli, za sve u timu a pre utakmice protiv Žele u Čačku. Druga liga. Tada smo od Preve dobili prve komplimente.
Nije lepo kad neko ode ranije. A ja sam im svima zahvalan jer su mi otkrili nad-svet, lepotu neopisivu. Zahvalan sam i Žućku, i Ivi, i Neci, i Rici, i Ražnju, i Cveletu… i mnogim drugima.
Ovo se ne zaboravlja. Ovo je moje!
Photo: Printscreen