Dugi: Lament nad basketom
- March 5, 2016
- 4 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Svojevremeno u ovdašnjoj košarkaškoj komunikaciji nije bilo mnogo stranih reči, iliti “tuđica”, više smo imali “svojica” ili “našica”. I uopšte mi nije jasno kako smo mi u to doba igrali kad nije bilo pick and roll-ova, drajva, elejupa, ribaunda i sličnih izraza koje smo već počeli da menjamo i po padežima i u vremenima. Ali se sećam od kako sam uzeo košarkašku loptu u ruke jedne reči – basket. To je bio kao deminutiv od reči košarka, nešto kao košarkica ali se lakše izgovaralo, i zvučalo je nekako važnije, podsećalo na samo poreklo igre. Mada su naša pravila basketa onda bila baš naša, sasvim drugačija od onih koje gledamo u američkim filmovima. Prilagodili smo ih sebi i iz toga izveli čitavu filozofiju igre, i crpeli ogromnu korist.
Nismo mi neke cvećke u čuvanju sopstvenog jezika, ali su nam tadašnji izrazi stranog porekla bili nekako daleki, pomodni, a to ovde ume da nervira. Ne preterujemo mi u čuvanju svog jezika, bar ne kao naša bivša braća a sada susjedi, da ih ne imentujem (kao što je govorio naš bivši član uprave kluba, uvek sam ga gledao da li nas zajebava ili je to stvarno doneo iz zavičaja – jado!). A ne “imentujem” sve zbog stabilnosti u regionu i u mojoj familiji.
Ova priča već duže vreme čuči u meni, a nastala je u trenu jednog lepog prolećnog dana dok sam se zabavljao i detinjasto glupirao sa unukom u čuburskom parku. Na moje neizmerno zadovoljstvo, ali i na podjednako zadovoljstvo prisutnih deda, baba, mladih roditelja i pogotovu roditeljki. Putujuće pozorište Damnjanović!
Elem, ugledam u uglu parka, prema Pejtonu, igra se basket. Očigledno organizovan turnir. Znate već, neka stranačka sranja. Ali nekako čudna igra, do zla boga spora, neatraktivna i dosadna. Sad, i ako sam hteo da zarazim unuka virusom košarke, sigurno nisam izabrao privlačan primer. Pogađate da je to basket gde se posle koša menja posed lopte, posle skoka izlazi van 6,25. Dvojica sporih k’o srpske železnice ‘ladno su se uklopila u tu vrstu igre. Ne sviđa mi se takav basket i neću više o tome.
Nekad se basket igrao isključivo do 21. Po onim “našim” pravilima. Siguran sam da zemunski basket “mladići”, iz članka na ovom sajtu od pre nekoliko dana, igraju taj naš stari basket, i siguran sam da ga igraju dobro. Za jednog mogu da vam čak garantujem da je bio fenomenalan u “tri na tri”, a biće pomenut nešto kasnije.
U tom nekadašnjem basketu primarna je bila brzina razmišljanja, a bila je neverovatna. U nanosekundi iz odbrane prelaziš u napad, i obratno. Sve je zastupljeno – i mozak, i brzina i koncetracija, što je suština naše predisponiranosti košarci. Igrao se basket svuda – i na Krstu, i na Kalemegdanu, i u blokovima, Posebno u blokovima. Igralo se do besvesti, čak i po noći dokle god je moglo da se naziru koš, lopta i saigrač. To je igra u kojoj nemaš niti delić sekunde da očajavaš kad primiš koš, niti da likuješ kad ga daš. Odmah još, još i još! Kad primiš koš, ako trepneš u istom momentu na oba oka – Bata Jelić daje odmah još dva koša, pa ti vidi. Lukavost se tu neminovno nauči iako vam, na primer, nije svojstvena, koševi na “kvarno” i slično sve do 21, sa dva razlika.
Mada se u naše vreme pričalo da takvi basketi nisu dobri, nikad nisam čuo argumente koji bi to potvđivali (neki košarkaški teoretičari, ili ko već). Piva nas je u Radničkom i u jeku sezone puštao da pre skoro svakog treninga odigramo po pet basketa. Igralo se žestoko, i fantastično se zagreješ za trening a pritom vežbaš i jedan na jedan, i dva na dva, i šut, i pas, i već pomenute munjevite promene iz napada u odbranu, i obratno.
Igrali smo obično Marović, Ražnatović i ja protiv Jarića, Ivkovića i Trivalića. Sastav koji ne može da te ne animira da daš sve od sebe. Praštalo je, igralo se krajnje ozbiljno u tim sudarima. A kad igraš ozbiljno stašno napreduješ u tehnici jedan na jedan, licem prema košu i leđima, brzini skoka, u brzini realizacije, koncetraciji…
Ja sam se obično nosio sa Tvigijem Ivkovićem. Kad nije bio ljut na sebe i ceo svet, mnogo je bilo teško, ali i korisno i lepo igrati protiv njega. Sve u isto vreme. Mogao je on da čuva svakoga, a kao napadač je bio ubitačan. Mada, ruku na srce, bar u početku mog bavljenja košarkom, za odbranu kakvu sam tada igrao i mnogo manje kvalitetni igrači od Tvigija su bili itekako opasni. Verujte da je meni basket i na tom planu pomogao. Jer basket je stvaranje pozitivnih navika i škola, velika škola. Kao i druženje, rivalstvo i prijateljstvo, upoznavanje do srži. Ima malo zezanja usput, ali dozirano jer ko zna šta nas čeka sledeći put, na sledećem basketu. Ta igra bila je u isto vreme i škola i opomena. E, ta opomena je nešto što hoću da objasnim.
U jednom od ranijih mojih pisanija rekoh nešto o porazu, spuštanju na zemlju i kakva je to škola, kao i o veličanstvenom Packetu Bizjaku kome mi kao igrači Radničkog dugujemo veliku zahvalnost za kasnije uspehe koje smo postigli. A ako se i posle takvih opomena (neočekivanih poraza) opustiš, čak i ako vrediš, onaj odozgo pošalje nekog da ti zvekne šamar koji zaboli, ali te otrezni. Ko više nauči uz manje šamara postaje neko u svemu, posebno u sportu.
Elem, već sam bio igračić, tek kasnije igrač… Rastao sam i sazrevao sa drugima. U to vreme sam počeo da svako leto redovno provodim u Sutivanu na Braču. Tamo je bio jedan zemljani teren. Znate one dalmatinske, od tvrde crvenkaste zemlje, prošarane kamenjem i tapacirane desetinama godina slaganim borovim iglicama i zimskom beskrajnom kišom. U početku sam samo igrao fudbal, dobro za ukus tamošnje ekipe. Čak sam igrao i neku lokalnu ostrvsku ligu. A tu beše i neki koš, baš po sredini terena. Tabla drvena, obruč malo niži sa jedne strane. Nije ni bilo najravnije ispod koša. A sa leve strane je bor spustuo grane, da valjda sačuva mlade partizane, tek nisi mogao da šutiraš sa nekim lukom. Do 1973, a tad sam imao 22 godine, nisam odigrao nijedan basket tamo. Pošteno da kažem, bojao sam se malo. Za igranje basketa morao sam da se bandažiram, a mrzelo me. Da se nisam kršio na fudbalu lokalci bi sigurno mislili da sam napuvan, ovako je prolazilo. Tamo je često dolazio i Pera Skansi, najpoznatiji brački sportista ikada. Moj stariji kolega, autoritet, i kad mi je prijateljski rekao: “Nemoj Dugi, možeš se povrediti”, za mene nije bilo dvoumljenja.
Ali, nikad ne reci nikad. Čini mi se da me je budući šurak nagovorio. Nije nas bilo dovoljno za fudbal, a neki Novosađani orni za basket. Nisu bili baš ugledni, jedan je bio prilično dežmekast. Nisu ništa rekli, ali mislim da su znali ko sam, mada ni mi kao ekipa nismo delovali baš kao Lejkersi. I – “prevari se Suljadina Fata, uđe Fata u magazu…” i kako već pesma ide, bilo je još nekog ulaženja tu. Tek, pristadoh i ko mi je bio kriv. Prvo što sam pomislio po završetku tog basketa bilo je: ma, ljudi, pariski frizer, čuveni Aleksandar, pa i naši Petronja i Šobota su pravi amateri u šišanju prema srpskim “atinjanima”. Sve sam pokušavao, ali džaba. Ne znam zašto uvek govorimo kad smo poniženi – osećamo se kao govno. Nisam siguran da govno ima emocija u tom smislu, ali i ako ih do tada nije imalo mogao sam da mu ih teleportujem, i da onda i neko govance može da kaže -osećao sam se kao Dugi posle basketa na Braču. U svakom slučaju
prizemljavanje je bilo bez padobrana.
Od onda sam stalno igrao basket bandažiran, spreman i uvek ozbiljan. Često bih se setio i palanke i Čačka, kad su mi prijatelji govorili: dobro se zagrej. U korelaciji je to sa onom Pivinom – zamisli njih krene, a nas stane. A od tebe se očekuje prema reputaciji.
Igrao sam stalno, sve do mojih poznih godina. Kršio sam se sa Edom Brkljačićem, sinom poznatog golmana Hajduka, školovanim juniorom Jugoplastike,12 godina ili više mlađim od mene. Voleo je da se nadigrava i stalno se nervirao, ali lepo, sportski. Reče mi u jednom da je slučajno imao takvu školu ranije, misleći na naše baskete, ne bi se opredelio samo za fakultet. Lepo podgrejavanje moje taštine pred kraj karijere, ali i priznanje basketu.
Onda je 1986. došao kraj moje karijere. Nešto sam još igrao u beogradskom Poštaru, gde sam sa 36 bio jedan od najmlađih i najperspektivnijih. Šalim se, lepo generacijsko druženje.
Sutivan, juli 1986. Vreva. Manje-više svi se znaju. Jedanaest je pre podne. Upeka zvizdan, kako domoroci vole da kažu. Na basketu gužva, igra se non-stop. U
međuvremenu je teren betoniran pa liči na nešto. Koš je ostao isti. Sad se već uveliko igra u ponešto. Profesionalizam je gurnuo nogu u vrata basketa. Na terenu tri Slovenca, da li su baš tri Slovenca ili trojica iz Slovenije – nisam siguran, malo su pričali da bi ih razumeo. Tek, odraše sve redom. Čak i u tim mojim godinama, posle svega što sam prošao i video, oprema na njma je izazvala mali šok kod mene (inače, oprema kroz vreme će biti tema jedne druge priče). Sve, sve, ali ovo kod njih – trake oko glave, znojnice, kolenice, dresovi da se nba-ovci ne postide, a patike – prototipovi. Made in Nasa! Ja to do tada, bar u basketu, nisam video. A i znaju da igraju, pobeđuju stalno, i ne silaze sa terena. Nešto su i uzimali, ne znam šta.
Jedan malo stariji od mene fjakasti Dalmoš, Jure Dunavin, Dunava mu beše majka, inače ribar, jedini me u mestu zvao Damnjane. Svi ostali, pa i familija – Dugi. Pozva me Jure i onako škrto, brački u par reči: “Damnjane, napravi ekipu, ja dajem janjca i vino za sve. Ovi Slovenci me nerviraju”. Zamislim se, i iz mene pokulja nema pakost. Svega sam se setio u momentu.
A u Sutivanu na letovanju baš tad je bio Kecojević iz valjevskog Metalca. Moje visine, visokih ramena i ruku dugih k’o Milun Marović. Orlušina. Bilo je teško igrati protiv njega ligaške mečeve. A čuvao me je često kad je Radnički igrao protiv Metalca. Doduše tog dana je bio “noćašnji”, pa je bio jako pospan oko podne. E, i tako pospan sa polu-spuštenim kapcima i kovrdžavom kosom delovao je nezainteresovano, ali i dalje zastrašujuće. Trećeg smo dovukli pravo iz mora. Aške iz Šest kaplara – znači doktor basketa. A on tek nije, sem meni, ulivao poverenje na prvi pogled. U kupaćim gaćama i nekim čudnim patikama, kao one bele “borovo” za more.
Slovenci opremljeni, a i bili su dosta mlađi od nas, nisam siguran da su, sem po visini, mogli da pretpostave kakvi smo (nekad) bili igrači. I poče oko podne. Prvi basket – 21:4, ili 5 za njih. Međutim, kako reče Bajaga – buđenje proleća. Bilo je to taktičko buđenje, ne naglo. Onda je Aške odredio taktiku, i onako mali stao na centra. Muljao ih je k’o malu decu pod košem. A kad je Kecoje primetio da igra basket i procenio ko mu je u ekipi, pa počeo da deli banane, pa mojih nekoliko zakucavanja i za redom šuteva izdaleka sa one strane gde nisu bili mladi partizani, tek Slovenci počeše da se glođu zbog svoje “naivnosti”. Igralo se u tri dobijena. Brzo je bilo 3-1 za nas, a najviše su nam dali u trećem – 6 koševa. Posle 21:3 za nas u četvrtom basketu, kao da su se malo i pokoškali. Malo, nebitno.
Ne znam da li je Jure ili su oni platili jagnje i vino, ali je moj drug Dalmoš bio zadovoljan svojim Damnjanom, i smešio se u hladovini. Kako samo smeju da ga Slovenci nerviraju kad ga je uhvatila fjaka. To je primer kako neki put i mali razlozi mogu da izazovu prave kataklizme. Kao kad Bizmarku pokvariše vikend, i on besan sazva Berlinski kongres i nasta pičvajz…
A ja nisam ništa pričao, i samo za sebe sam likovao zbog pobede u mojoj ličnoj osveti malih Indijanaca. Bilo je to silno unutrašnje zadovoljsto, jedno od retkih ako ne i jedino koje nije veće kad se podeli sa drugima.
Ova priča u ovako integralnom obliku ima smisla baš sada, kad se polako prave završni računi. Možda sam i ja nekom u životu bio Packe Bizjak, a da nisam ni znao. U Sutivanu sam bio Bizjak sa namerom, i toga sam bio svestan. I ti opremljeni momci su, ako su bili pametni, verovatno puno naučili. Ne sumnjam da je bilo tako, delovali su jako pristojno.
Sve je ovo ipak samo sportska priča. Ali pomalo i životna. I kad odem gore uvek ću krajičkom oka da gledam i da se osmehnem na mali zemljani teren i krivi koš pod borovima u Sutivanu na Braču.
A bog BASKET je deo svoje misije izvršio.
Photo: Privatna arhiva
1986 godina kultni sabacki teren Sindikat :igra se dogovoreni basket – pobednik Turnira ( legendarni Vanja, Njokac i Vlajko protiv čuvenih vanzemaljaca Olimpijskih pobednika u rukometu – Mile ,Vuja i Raske! Svaki od ucesnika drži basket u malom prstu! Tribine prepune! Raniji mečevi neizvesni, puni naboja! Nokaut! Basketasi su počistili Vanzemaljce! Prekid:2:0, treći 19:1! Rasic rece: inostranstvo ,dobar zivot, opustili smo se! Sabacki basketasi odranili Sindikat od Vanzemaljaca, rece legendarni Cora na tribinama! Onda svi na pice! Basket je bio stil zivota!
Dugi me vise ne iznenadjuje literarnim dometima,ali ova oda basketu koji se nekada igrao je antologijska.Docarava koliko nam je basket bio vazan u nasim zivotima i za formiranje licnosti a i za igracku nadgradnju mnogih igraca koji su time dobijali specificnost u igri koja te razlikuje od drugih.Bravo Dugi!
Svaka cast, odavno nesto lipse nisam pročita. Suigrac sam Ede ( Zdeslava) Brkljačića ( Brkljače ) . Nazvao sam ga upravo rasplakao se čovik i pita dali se jos neko toga sića.
Nastavi pisati legenda si
Svaka cast Dugi. Basketi u Sutivanu su bili puno vise od basket, bili su nacin zivota. Veliki pozdrav.