Dugi: Ljuba Reno
- September 18, 2016
- 1 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Kad odeš u penziju počinje neko vreme preispitivanja koje na sreću brzo prođe. Najpre počneš da udaraš glavom u zid kad uvidiš koliko si grešaka u životu napravio bez zle namere, naprotiv! Da poludiš! “Mekša” varijanta je da se pokloniš, kažeš da si ispadao glup, da malo odmekećeš i nasmeješ se. Pa da kreneš da se baviš lepim stvarima u ovo malo vremena koliko ti je ostalo.
Kod mene je to teška rabota. Najmanje zato što si materijalno stisnut, to najlakše prevaziđoh. Naučio sam sad ovako, i tu “nemam nameru ništa da menjam”.
Preispitivao sam sebe, ali i ljude oko sebe, i to je nešto što me kopka, i kopkaće me do kraja. Shvatih da sam najmanje pameti utrošio, ako sam je uopšte imao, na to sa kim se družim i koga biram za saradnike, pa i prijatelje. Uz svu moju odgovornost da se i drugi nisu baš usrećili sa mnom. Osetio sam se duboko povređenim kad sam izašao iz jednog sistema gde provedoh sav svoj život (ja to zovem srpski način). Ali i za ljubav i za svađu je potrebno bar dvoje, nisam ja samo žrtva. Možda je razočarenje obostrano, nemoguće da nije ali razočaranje u ljude ti obično izmiče tlo pod nogama, ruši svet. I mnogo boli.
Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji – sve je drugo tuđe.
Duško Trifunović za navek.
I to” tuđe” je malo iza mene, pa baš zato sada sa svojim vremenom koje imam, i lepim hobijima, pokušavam da sve nekako svedem na dobrotu i da se sećam ko je kakav i kad bio. Pošto vreme tupi ljutinu, shvataš da je oko tebe mnogo više dobrih ljudi, onih u pravom smislu te reči. To se i ne primećuje na prvi pogled u sredini gde se najviše eksponira fukara. Treba samo opušteno posmatrati okolinu, sa ironijom i cinizmom svojstvenim samo meni, pokazivati da sve primećuješ, a u godinama si kad se od tebe ne očekuje da se baš sad nešto boriš da menjaš svet. A opet – kako ostaviti deci ovakav odnos prema ljudima, ovako srozani moral koji vlada više decenija?
Sada interesovanja uglavnom svodim na čitanje reklama “Prizme” iz Kragujevca, i sećam se, a sve nas je manje da se toga preisećamo, kako je tu reklamu čitao počivši Mića Orlović. Sad to radi Oliver Mlakar, mada su konzumentima proizvoda “Prizme” oba glasa podjednako domaća i poznata. A kako se broj korisnika moje generacije smanjuje, eventualno Milojko Pantić može da se uglavi u “Prizmin” planirani marketing.
Takođe u ovim godinama čitaš i reklame gde ima popusta svakog desetog i dvadesetpetog u mesecu. Veliki popusti koji čine značajnu uštedu na sto grama tirolske i dve jabuke. Moram da priznam da čitam i “Politiku”. Devedesetih sam prestao posle one rubrike “Odjeci i regovanja” i napisa neke nesrećnice iz mog Mladenovca. Posle desetak godina, i posle par sahrana rodbine mojih prijatelja koje sam propustio, ponovo sam počeo da je kupujem. Ima uzlete i padove, mislim na “Politiku”, ali i onu slikovnicu na kraju, kako se duhovito kaže – naš penzionerski facebook. Tek – godišta su sve bliža mom, i već razmišljam kakvu sliku da stavim, ali mi je žao što neću moći da vidim. Zapravo, žao mi je što mnogo štošta neću moći da vidim na svom preseljenju u “garsonjeru”: i ko sve, i kako, i šta sve… a možda ću i moći da gledam iz prikrajka? Verujte sa zadovoljstvom, mada još nismo dobili potvrdu takvih mogućnosti, bar ne do sada kroz vekove koji su za nama.
Pred leto imaš i zanimaciju da malo oživiš ovog punoletnog mezimca na četiri točka, koji služi da te odveze i doveze na neki odmor. Seci uši krpi gaće, ali on ostaje tvoj nabolji prijatelj. Pruža ti neki kvazi osećaj slobode, mada si u stvari rob limenog ljubimca. I uvek mu fali jako malo, nešto jeftino. U očajničkoj nadi da je stvarno tako lečiš mu najbanalnije stvari, a na kraju se to završi sa najskupljim i najtežim popravkama. Pre toga si ispitao i isplaćao sve jeftinije varijante. Bože, kako ovo liči na čoveka kad konačno pođe po lekarima! Imam drugara koji obiđe sve doktore i sa ogromnom nadom i željom traži veselnika koji će mu konačno i sa autoritetom reći da može da pije viskija koliko mu duša želi!
Tako je to bilo i sa potrošnjom vode u mom sitroenu. Te malo po malo, te sitni kvarovi, te jeftini majstori, kvazi poznanici, najčešće prijatelji kod kojih ceh na kraju obično izađe duplo. Nekako nikad u životu nisam činio bilo kome nešto sa namerom i očekivanjem da uzvrati, to bi trebalo da je nekako u krug, logično, da bog sve zatvori. Bar se nadam da je tako. Iskreno, na tom planu sam se, priznajem, par puta u životu opekao i to jako boli, boli do suza.
Elem, kašlje moj sitroen, i nekako spontano, kako je izgleda najbolje, naletim na Ljubišu. U razmeni telefona vidim da ga odavno imam, i to pod “Ljuba Reno”. Nekad je ambiciozno ušao u posao sa delovima za te automobile, sa namerom da raširi biznis. Toga se sećam. Požalim mu se, i tako to krene. Počnem da ga “eksploatišem” na majstorskom planu. Te sitni kvarovi, popravke, delovi, te popravke popravki ranijih “prijateljskih” majstora. Uz sve to lepo druženje i priča. Ljuba neki put naplati, češće ne, ili “na crtu”. Nije da sam baš bio napadan, ali vidim da mi čini. A to je i lepo i teško u isto vreme.
Zbižili smo se odavno kad je od mene kupio neka platna, ulja, mislim da sam mu i nešto dao, ali sam zauzvrat dobio grede za potkrovlje iz dvadesetih godina prošlog veka, koje je on poskidao sa nekog prostora koji je preuređivao. Nismo se baš često viđali. NIma on ženu i dvoje dece, znate ono – napredak, padanje i dizanje, šamari i opekotine, kako to već u Srbiji biva. Porodični posao mu je trpeo ali opstajao, a sada je već teško. Sve to vreme deca rastu i napreduju. Vaspitanje je možda starinsko, ali imponuje. A borba velika. Borba i za ugao Cvijićeve i Đure Đakovića, i jedna prevara kakvih je nebrojeno u Srbiji. Boža i ona njegova firma koja je korumpirala sve moguće vlasti poslednjih dvadesetpet godina, i ona banka što se hvali da jedina strana banka u zemlji. Jake su i banka i zemlja. Tek moj drug, poznanik, prijatelj, zajedno sa svojom porodicom ostade kratak za par stotina hiljada maraka, pošteno i krvao zarađenim napolju. I nije bio jedina žrtva te prevare. Ostade bez nade da može po zakonu nešto da vrati. I ostade čovek.
Sad je Ljuba Reno već u ozbiljnijim godinama, doduše manje ozbiljnim nego što su moje. Njegova deca se bore za sebe, žena Gaga i pored sve muke uspela je da magistrira, ili doktorira. Pošteno i starinski. Zato i nije čudo što ljudi odavde teraju svoju decu napolje. I to ljudi oni koji deci pruže najbolje domaće vaspitanje, nauče ih ponašanju i moralnom opstajanju na “starinskom nivou”
Tek ja sam se pred leto dosta družio sa njim, i uspeo da iz ove moje mrcinice od auta izvučem dva duga putovanja. Moći će Ljuba još da ga povrati. Siguran sam u to. Pa i ljudi kod kojih sam odlazio po njegovoj preporuci, a svi ga veoma poštuju, mogu iz mog lepotana da izvuku još malo snage. Ima neka “vijagra” i za automobile.
Lepo je imati Ljubu za prijatelja. A i korisno je, to vidite i sami – da ne lažem sebe. Ali je i lepo jer vidite kako može da se uspravno podnosi i nepravda i poniženje, i da se ostane čovek. Valjda su i on i Dragana to poneli iz kuće i valjda su, dao bog, takva i njihova deca.
A da, sve sam hteo nešto o njemu, ali mi pisanje ode u stranu. Ljubiša Jovanović Ljuba, iz Niša, devedesetih je bio odličan košarkaš. Zakačio je kod nas Partizan i Šabac, i malo Radnički, pa posle inostranstvo na mestu odlično plaćenog “roba i posluge”. Šta god ko mislio sportista profesionalac je baš to, znam iz ličnog iskustva. Normalno uz naše pristajanje. Mada je to znojem i mukom stečena imovina. A sve i da je i gore od toga mnogo je, mnogo lakše i normalnije nego običan život ovde. Ipak je sport iznad svega.
Dok sve ovo pišem rana je zora, ili kasna noć. Vest na internetu je da je “izvesni” Nikola Jovanović potpisao za Detroit Pistonse. Za profesionalce košarkaške. Studirao je na nekoj od Karolina, to ne videh. Tek – ja o njemu znam sve. I to da je moj drug Ljuba Reno, Ljubiša Jovanović, Nikolin otac i da se skromno i tiho meni hvalio sinovljevim uspesima. Beše mi milo tokom leta dok sam ga slušao. Noćas ga nazovem i pitam: Je li tvoj? “Pa nego čiji je”, odgovori i ućuta. Ponos izbi iz njega i kao da sam čekao da izvadi tompus i zapali ga.
Suze mi pođoše na oči koliko mi beše drago zbog porodice Jovanović, kao da je moj najrođeniji napravio uspeh. A pitajte nekog u Savezu da li je Nikola ikad pozvan na neku akciju mlađih kategorija, da li je osetio bilo kakvu pomoć ili podršku iz naših košarkaških krugova. Možda je to i pitanje za menadžera. Ali ko onda investira u našu košarku? Sada će da ga zovu, i on će, kako je vaspitan, da pogine i dođe. Znam mu roditelje…
Pa onda dajte sve u fudbal, a ono što nam valja ode napolje i razvija se o svom trošku.
Nikola je skoro stigao oca u košarkaškom kvalitetu, još ga nije prestigao ali i to će uskoro, što je najveći san svakog roditelja. Tamo u Americi naučio je da radi teško i puno da bi uspeo. Nažalost ne ovde, nego tamo negde u belom svetu. Gde cene rezultate. Tamo u svetu za koji mi govorimo da samo što nije propao, a još im to niko nije javio. Našoj hipokriziji nema kraja.
Kako imamo sreće, a nekad je stvarno imamo, opet će se naći neki Jokić ili Jovanović, pa i neko ko će da zameni Tea, koga nismo mi napravili. I mi ćemo se ponositi nečim što je stvoreno na na tuđim leđima, dičiti se tuđim perjem.
* Koš magazin pisao je u više navrata o našim mladim igračima u američkoj univerzitetskoj NCAA ligi. Naravno, i o Nikoli Jovanoviću, tako da je on predstavljen našim čitaocima u januaru u tekstu “Srpski biseri rasuti širom Amerike” i u februaru u tekstu pod naslovom “Nekome karta za ludilo, a nekom suspenzija”. Autor oba teksta je Vladica Vukomanović, naš saradnik koji se pokazao kao sjajan stručnjak za NCAA ligu. Preporučujemo čitaocima da u arhivi “Koš magazina” pronađu ove tekstove i pročitaju šta je Vladica pisao o talentovanom Nikoli.(Redakcija Koš magazina)
OVO NIJE PRIČA O NAŠIM MLADIMA U AMERICI.MNOGO IH JE I ZA TO JE POTREBNO MNOGO VIŠE PROSTORA. OVO JE MOJE OPAŽANJE O AMBIJENTU ,OBIČNOM ŽIVOTU KOJI ŽIVIMO I MUKAMA KOJE POKUŠAVAMO DA PREVAZIĐEMO. POSVEĆENO JE SVIM MAJKAMA I OČEVIMA IZ ONOG TEKSTA “HOĆU NAPOLJE” ZAPARANIM SRCIMA I BOLU U GRUDIMA.A MOJI JOVANOVIĆI SU MOJ BLJESAK I MOJA SEBIČNA LEPOTA.IZUZETNO SE LEPO OSEĆAM ZATO ŠTO IH POZNAJEM.