Dugi: Masterpiece
- August 22, 2016
- 1 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Sujetan sam kao i svaki normalan odavde. Volim kad unapred predvidim nešto, i to se ostvari. Posle se u sebi radujem i, sebično, ne delim to sa drugima. Imam ja i malo dobrog u sebi, pa priznajem kad pogrešim, i kad je drugi u pravu. A sinoć sam pogrešio – grdno. I znate kako se osećam? Stariji se sigurno sećaju onih “kombinovanih” praškova protiv bolova. Univerzalnih. Uzimali su se tako što od onog papirića napraviš levak i saspeš prah u usta, a onda odmah i čašu vode jer bejaše gorko, čudo jedno. E – sinoć sam sasuo prašak u grlo i ispade mi čaša sa vodom iz ruke, gorko, mnogo gorko. Takav beše moj osećaj. Samo moj – za druge ne znam.
A seirili smo malo posle pobede naših vaterpolista u finalu. Video to valjda sekretar Svetog Petra zadužen za vaspitanje i bonton, i opali nam odmah zaušku. Najgore je što moram Amerima da se poklonim do zemlje. Moj obraz i vaspitanje mi tako nalažu. Jaki su, kao zemlja su jaki. Sad mislim na košarku, a ostalo… Jaki pišu pravila i sprovode ih, a kad se neko uglavi među njih oni ta pravila počinju da tumače. To onda nekako liči na našu skupštinu, i opet im (njima jakima) ništa ne možeš.
Jaki izmisliše one davne viteške turnire i neki, kako oni nazvaše, fair play. Važi sve dok im odgovara. Pa je tako, svojevremeno, bilo nepopularno i sablažnjujuće kad u onom starom tenisu lobuješ ili, ne daj bože, “šetaš” protivnika. Kao ponižavajuće je, a onda se u Velikom ratu pojavi jedan pilot koji poče da ruši neprijatelja kako stigne: i sa strane i sa leđa. Cela mu porodica beše na Marni, dole klanica samo takva a oni gore vitezovi, jedan na jedan i posle na viski u bazu. Ovaj pilot je sve te obzire i sav taj fair play srušio. Ma rat je, i pravilo je preživeti i eventualno pobediti Pisalo je da su ga i njegovi u početku popreko gladali. Sve dotle je heroj bio onaj Manfred, nazvan crveni baron, koji oborio preko osamdeset engleskih aviona, nešto kao “zlatna rukavica”, a dole klanje, milioni umiraše. Groteskno, krajnje groteskno.
Ovo je grubo što pišem, i možda nije najprikladnije za neke paralele, ali jaki stvarno mogu sve. To potvrđuje i ovaj skandal sa dopingom Rusa, smišljen samo da bi imali više medalja. Ovi sa kruzera. A kakav je njihov urin – to je neproverivo. I da se malo našalim – kako su se Srbi i Hrvati razigrali, opet će da nas spajaju samo da im više medalja ostane na raspolaganju. Pa ovi zategnuti i nabildani koji sinoć igraše protiv nas, stvarno izgledaju fascinantno, baš kao i fotos na inernetu sa potpisom GMO.
Igraju strašno. Dobri su do nebesa. Igraju fantastično jedan na jedan, dva na dva. Fenomenalni i u odbrani jedan na jedan. Odlično skaču i guraju sa pod košem. Malo prave i korake u polazu, ali to je navika iz NBA, pa im je tolerisano bar desetak puta sinoć.
Ne bih bio ovako smrvljen da naši nisu pokazali da u sebi imaju nešto čime se može i protiv takvih. Malo me zavaraše naše pobede, i za trenutak sam pomislio, samo za trenutak da možda… Ne može se bez koncetracije na Amere, bez razmišljanja “trista na sat”! Ne može da se NBA profesionalac baca za loptu, a mi da budemo ukočeni. Ne sme se promašiti toliko zicera i toliko otvorenih trojki. To je sve glava, i samo glava. To čak nije ni do pripreme utakmice, nego je individualna inhibicija. Pa i oni su od krvi i mesa. Šta god ko mislio.
Pet na pet sa kompletnom mentalnom angažovanošću mi, siguran sam, možemo protiv njih, itekako možemo. Samo bez straha i ukočenosti. Nedović je igrao malo opuštenije, verovatno zato što ih poznaje i ne mistifikuje ih. Inače smo davili loptu, pokušavali jedan na jedan, dok su se ostali krili. Ubeđen sam da mi stvarno imamo štofa, samo malo nam treba da iz nas, kao iz Aladinove lampe, ili ne daj bože aliena, izleti suština ove naše prelepe igre. Ovi naši koji su juče bili na terenu to mogu. A što to nisu pokazali – to me boli, ali sigurno i njih, i ja prihvatam sav taj bol i povređenost.
Sad glavu gore i učiti. Učiti i samo učiti. I Vladimir Ilič je imao svetle trenutke. Ako smo iz ovoga
izvukli pouke, ovo je dobra škola. Bolna ali dobra.
I dosta više onoga: mali smo; “ko to kaže, ko to laže – Srbija je mala, nije mala nije… “. Izvinite, izlete mi, zaneo sam se.
Malo nas je, i to je tačno. Imaju Amerikanci više košarkaša na draftu nego mi članova najvećih stranaka. Ako im treba visoki plavi, sa plavim očima i klempavim ušima – samo gurnu ruku u mnoštvo takvih i izvuku jednog. Ako nije dovoljno dobar – zavuku ruku ponovo. Mi to ni u jednom sportu ne možemo. Moramo da farbamo i kosu i oči, izvlačimo uši i da čekamo, čekamo… Kako Mira Banjac reče u ” Mamarošu”: za neko jelo treba nešto što Ameri nemaju: vremena i duše. A voditelj odmah nabaci čiiiz osmeh i najavi reklame. Siguran sam da je to bilo zbog pominjanja vremena, a za ono drugo – za dušu – nisam siguran da znaju šta je.
Ali, kako naučiti našu decu da trpe i crpu snagu protiv moćnih, mislim košarkaški? Možda je dobro da se organizacija, posebno stručni savet pozabavi ciljanim slanjem naših selekcija, normalno mlađih, na turneje po Americi i Severnoj i Južnoj, pa i po Rusiji. Da šalju samo mlade igrače iz naših liga. Da vide, upoznaju se, malo istrpe i uoče različitost u pristupu i razmišljanju. Ko kako igra i kako razmišlja. Siguran sam da će svaki naš klinac duboko i jako pronicljivo o tome misliti, i videće da su i tamo momci od krvi mesa koji, pre svaga, u okviru svojih mogućnosti uživaju u igri koja se zove košarka. Razbiće se tada svaka predrasuda i strah. Znam i mogu da nacrtam kako bi te turneje izledale na početku, kao i na kraju. Iznenadili bi se laici koliku moć prilagođavanja imamo.
I da prestanemo jednom da svu svoju gorčinu utapamo u ono bizarno – malo nas je!!! Pa od naših stotinak i nešto više sportista u Riju – pedeset i četvoro se vraćaju sa medaljom. Ej, pedeset i četvoro! Vidite koji je to procenat. Mislim da niko na Olimpijadi to nije uspeo. I to u sportovima koji su globalne zastupljenosti, u kojima međunarodne federacije imaju više članova nego Ujedinjene nacije. Strašna je to vrednost.
Ja samo hoću nešto što je, verujte, moguće – mentalno prilagođavanje i superiornost. Možda je pretenciozno, ali sam siguran da je to moguće. Da iz nas to izleti kao iz onog nesretnika u “Osmom putniku”, taj košarkaški duh i pamet. Normalno, ne mislim na krv nego na upečatljivost.
A vozim se tako kolima i slušam dobre stare Temptationse, i razmišljam o onim utakmicama, najpre protiv Amerike u grupi a zatim protiv Australije u polufinalu. Na nešto me to neodoljivo podsećalo, ali nikako nisam znao na šta. Onda slušam jednog svog prijatelja kako svira gitaru, a Temptationsi mi zvone. U glavi. Počinju tiho udarljkicama, pa idu gudači, pa gitara na tankoj žici i onda najrazličitiji glasovi, boje neverovatne, muški ženski, izmešani, eksplozija! Pa onda se utišaju, ide opet muški bas, i tako non-stop. Samo se okrećeš da vidiš odakle dolaze inicijacije ritma i najrazličitijih melodija. Stvarno, kad ih slušate dignu vas, kao da lebdite. Volim ih, i zato sam tako euforičan. A počeli su sa “My girl” 1965, pa “I know I am loosing you” 1966. Sledi “I wish it would rain”, pa iznenada “Papa was a rolling stone”, i na kraju iz njih eksplodira album “Masterpiece” 1973. E, pa – “Masterpiece” je muzička slika onoga što mi treba da igramo. Da se samo okreće oko nas, da lebdimo i da uživamo.
Eksplodiraće i iz nas naš “masterpiece”, bićemo mi kad-tad košarkaški “Temptationsi” i ispunićemo iščekivanja. Svih nas.
A to se ne odnosi samo na košarku. Pa Ivana Španović je “pogodila pesak”, i to tako daleko uz prelepi osmeh na licu. A i ona je jako “malobrojna”. Mada, ako pravimo paralele – mi bi košarku trebalo da igramo onako kako skače ona šašunjava Bartoleti, ili kako se već zove. Jer ona skače u pobožnoj atmosferi – prvo se ljudi krste dok se zaleće, i pogotovu kad skače, a onda se krste kad doskoči. Ali tada levom rukom. E – mi baš umemo tako da odigramo: da se krstimo i mi, a pogotovu navijači protivnika. U tome i jeste lepota, mada mi se čini da je ovaj prašak protiv glavobolje posle Olimpijade malo gorčiji od onog posle Svetskog. A znam i mnoge druge, od komšija pa na dalje, koji bi tog praška gutali na tone kao sladoled, samo da imaju isti razlog kao ja sinoć!
Dokle vise ta prica da su Rusi nevini, da im je namesteno, a da se Ameri dopinguju? Pa jel to onda znaci da su i svi nasi igraci koji su igrali ili sad igraju NBA dopingovani? Zasto ne pitate Jokica, Bjelicu, da li se dopinguju? Jednostavno, crnci su, prirodno su jaci, uz to talentovani za basket. Igraju ga cim prohodaju. Imaju najbolje uslove za rad, za razvoj. Tamo se stvara jak individualac. Za razliku od nase kolektivne svesti, gde se trazi od igraca da zrtvuje sebe za tim. Zato i imamo situaciju da Bogdan nazaduje. Decko je igrao najbolje dok je bio u Partizanu, Zeljko ga je ubio u pojam, napravio od velikog talenta, igraca zadatka. Zato Bogdan igra slabije danas, nego sto je igrao na SP pre 2 godine. Ima strah. Ne sme da sutne kad ostane sam, vec trazi dodatni pas. E to je problem. I zato ce Ameri i dalje da vladaju, a mi cemo da se lozimo do sledece prilike, a onda ce nas ponovo razbiti sa 30 razlike.