Dugi: Miroslav
- February 6, 2017
- 2 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Obično ime, u Srba svakodnevno i veoma rasprostranjeno. Miroslav. Slovensko, valjda zbog teskoba u životu, kao izdizanje mira na pijedestal, kao želja, slavljenje i nada. E, pa jedan od Miroslava oko nas je jedini Miroslav sa aurom i sa mirom koji je širio oko sebe.
Nekako povezujem nepovezivo, i kako prođoše ovi ledeni dani vest u dnevniku – te gde je greben, te gde je onaj Mađar, veći pa manji. Te koliku santu je otkinuo i koliko leda ode niz Dunav.
Kao da se prošle nedelje otkinuo jedan deo Beograda i otplovio Dunavom, ali prvo Savom između dva mosta, pa prema ušću, i dalje u večnost. Jedan, možda ne tako veliki deo Beograda, ali nabijen nostalgijom, emocijama i dobrotom. Komad siromašnijih ali mnogo, mnogo srećnijih vremena. Vremena kada je čovek čoveku bio čovek. Kada se poštovao bolji i čuvao slabiji. To beše onaj mali deo univerzuma u kome ljudi idu uspravno, čak i kad su siromašni, gde obraz (a šta to beše?) odslikavao dušu i srce. A kako je život borba koju svi pre ili kasnije izgube, bar na ovom svetu, tako i moj i naš Miroslav ode u večna lovišta da se smiri, smeška odozgo, trenira anđele i kontroliše đavole, i čeka nas u sabirnom centru. Onako mirno kao uvek, i rečima “Ajde sad nemojte da plačete za mnom,vežbajte karakter”.
Kad mi je Šule napisao ono prosto i malo – umro je Ćira, pustio sam suzu u sred kafane, bez srama i uzdignute glave. Otkinu se i moj deo života u Beogradu, moj deo vremena, i zato neću ni zbog čega da se snebivam i suzdržavam. Sebično kao uvek, ali je moje!
Otišao je od nas Miroslav Čitaković, Čita ili, kako sam ja više voleo da ga zovem – Ćira.
A kakve veze ima sa košarkom – videćete malo kasnije.
Dosta je stariji od mene, tako da je u ono doba kad sam ga prvi put video na našem čuvenom terenu na Krstu bilo normalno da ga nazovem “čika Miroslave”. Treniralo se na otvorenom terenu, svi zajedno, razni sportovi, trčalo se uz i niz tribine, oko i preko terena, sa ili bez onih tegova od kanti sa betonom. Nismo se svi poznavali, ali svima nam je prezime, srce i grb bilo isto – Radnički. Nesvakidašnja sredina, nesvakidašnji ljudi. Malo i zastrašujući za one sa strane, malo zatvoreni a u stvari široka srca, meke duše i svoji, nadasve svoji.
Počeh da igram košarku, primeti me trener Vladan Marković da dobro, čak mnogo dobro trčim za svoju visinu, i poče da me formira kao igrača, normalno u dogovoru sa Pivom. A da nije sve u nogama, i da je više u glavi, mogli su da potvrde moji stariji saigrači koji samo što me nisu tukli jer je Piva stalno zaustavljao napad kad sam iza lopte. Mada u to vreme biti iza Zimonje na mlazni pogon nije bilo sramota. Ja sam kao trebao da budem taj koji će da napravi iskorak u brzini. Sve to beše stvar koncetracije i brzine razmišljnja, reakcije i,verujte, i to se vežba.
Prođe par leta i Piva je već bio zadovoljan, nikad sasvim ali – zadovoljan sa mojim napretkom, kad počeše oni čuveni, daleko najkorisniji treninzi u proleće, posle lige, na Krstu u onoj udolini, da ne kažem ukopanom terenu. Opet svi sportisti izmešani, iimali testiranje na kratke sprinteve i ja sam se nekako nametao. Neki Slaviša, stvarno brz, i Zimonja, za koga je poznato da je brz, sa njima i ja. Nije to neka pamet, više koncetrisano reagovanje na vizuelni nadražaj, pustiš korak, što meni visokom i laganom nije bio problem. Završi se to testiranje, i čuh – “Au, ala trči ovaj klinac”. To se odnosilo na mene. Na to Piva reče: “Dođi i probaj sa Čitom”. To me u momentu asociralo na one filmove sa Džonijem Vajsmilerom. Upitah ko je to, a on mi pokaza na starijeg od mene, krupnog, valjda 110 kilograma mišića i snage, bosonogog, ošišanog do glave u žutim šarenim kupaćim gaćicama, čoveka ili momka, koji je trenirao i sebe i još tri grupe ljudi sa strane. Pomislih da je trener, beše onako jak sa malo izbačenim stomakom. Od početka mi nije legao taj njegov nadimak Čita, i od onda do kraja sam ga zvao Ćira – lepše mi je zvučalo.
Na moje pitanje šta treba da radim, Piva reče: “Pa da se trkaš sa njim na stazi pored terena”. I danas me je sramota šta sam pomislio onako mlad i napuvan, ali sam oćutao. Piva viknu: “Generacijo, probaj malo ovog klinca”. Stadosmo na crtu i samo me je moja urođena sumnjičavost naterala da se uozbiljim. Poče trka, pustih korak i na kraju uzleteh uz one čuvene stepenice na Krstu sa Ćirinom bradom na mom ramenu, nekih tri centimetra pre njega. Nisam mogao da verujem. Pogledah Pivu, a njegova generacija, Ćira, Miroslav Čitaković prvi put se obratio jednom talentovanom balavcu: “Dobro je mali, samo nastavi i slušaj trenera”. Ja ostadoh fasciniran njegovom brzinom, i glupo se zapitah – šta bi tek bilo da je imao patike na nogama!
Tad sam ga prvi put upoznao, i odmah prepoznao njegov dirljivo čudan i prijateljski odnos sa Pivom i Sakijem Prelevićem, njegovom generacijom. Tada je počelo naše druženje i trajalo je dugo, obeležilo je naše postojanje i napredovanje, bio nam je kao tata sa strane. Trenirao nas je s vremena na vreme, Piva mu je bezgranično verovao. I, gle čuda, mi onako tanki i “slabašni” postadosmo jaki i istrajni, a od njegovih treninga nikad niko nije ostao povređen , kao što je bio čest slučaj kod nekih drugih “stručnih” trenera. Trenirali smo svi zajedno sa njim, ali i pojedinačno, i uvek se posle takvih seansi osećali izmoždeno ali jači i uporniji. I ono njegovo – “Uradi pet puta za vežbu, ali šesti put za karakter”. E, to “šesti put” je od nas napravilo uspravne ljude. Mnogo kasnije sam shvatio da je kao duh lebdeo nad nama u celom gradu, i da smo bili zaštićeni od svega kao beli medvedi.
Bili smo tim, prava eksplozija u vrhu jugoslovenske košarka, a Ćira nas je posle jednog treninga na otvorenom terenu na Krstu u sred decembra poveo da se kupamo u Savi na špicu Ade. Ne mogu da kažem da se nisam uplašio. Ali sam mu verovao, i “kud svi Turci tu i mali Mujo”. Odosmo tamo sa par automobila u koje smo se potrpali, sve onako u dresovima. Taj neponovljiv doživljaj bio je prekinut kad smo na nasipu ugledali Sakijev spaček, u kome se dovezao sa Pivom, kako skakuće, kao i jedna milicijska kola našeg predsednika Dragovića. Ipak su se uplašili, a kako i ne bi jer već smo grabili ka osvajanju državnog prvenstva. Jedan od nas se zamočio ceo, ja sam ušao do kolena. I dan danas mi je žao što ne uđosmo svi. Nije bilo frke, samo jedno tiho Ćirino: “Generacijo, ništa im ne bi bilo. Ovo je vežbva za hrabrost”. Odosmo odatle, on ostade onako bos i go, i – ništa. Sutradan kao da ništa nije bilo – nastavismo dalje.
Sećanja naviru i nije uputno da ih samo nabrajam. Samo par događaja urezanih u moje pamćenje.
Odem jednom kod njega na trening, kad u sali trideset momaka. Svi koji su odavde znaju njihova imena i “reputacije”. Većina međusobno ne govori, najblaže rečeno, a slušaju Ćiru bez pogovora i vežbaju do iznemoglosti. On mi tiho reče: “Ovde ima dvesta godina robije, a sve su deca, i ljudi sa njma ne znaju”. Prštalo je dok su trenirali.
Kad postadosmo prvaci jedino od njega, posle Pive, nisam čuo čestitanje, već ono čuveno “E, sad da vas vidim”. I to nismo opravdali, nije nas “video”. Ostadosmo najbolji i – mali.
Mnogo godina kasnije – ja već neki sportski radnik. Znate ono, odelo i mašna. Dođe Piva, treba mu pomoć da unese u svoje dvorište neku skalamerija od prozora i vrata, veliku kao ceo zid. Pođosmo nas dvadesetak sa Krsta u Kajmakčalansku ulicu, podigosmo ono čudo, Piva već počeo da kuka kako će sve da pukne. Ja nosim poslednji u paru sa Ćirom. I onda glupo rekoh – “Pa ovo nije tako teško”. Malo nadmeno. U tom Ćira malo popusti, i meni se otegoše one stvari među nogama. Učinio je to tek da me opomene. Brzo shvatam, samo ga pogledah i on mene, i nasmejah se. Podiže on, i ja sam tada video i shvatio kako se na malim stvarima postiže mentalna superiornost i ravnoteža.
Pa onda devedesete, raspad sistema, naš stadion u ruševinama, a opet Ćira trenira, valjda nikad nije bilo više ljudi. Zastrašujuće i divno u isto vreme. Nadrealno. Kasnije jeko kraće vreme smo se razdvojili, ja sam bio van Radničkog. Kada sam se vratio nije ga više bilo u klubu. Nečim povređeno, njegovo dečačko srce nije u svom ponosu dozvoljavalo da se više vraća. I nikad više nije došao. Ostali smo u kontaktu, pokušao sam da ga dozovem, onako naivno i na moj način, da se vrati. Baš beše naivno. Mnogo je bio povređen. Sada ga razumem, i ako me negde gore čuje neka mi oprosti.
A jednom smo slavili neku okruglu godišnjicu – šta nam je ostalo drugo nego samo da slavimo. Beše lepo i uzvišeno. Znao sam da neće da se pojavi. Uzeh neku plaketu i monografiju i – pravo na Savu. Dođoh do njega, rekoh zašto sam došao. Samo je tiho odgovorio: “Dugi, mnogo vas volim, i molim te stani ispred mene da ne vide kako plačem”. Okrenut leđima prema svima zaklonio sam ga i obojica zaplakasmo, onako stidljivo ali iskreno. Već je bio načetog zdravlja, ali uspravan i uporan.
Otišao sam kod njega i kad sam se ja osetio povređenim – opet na Savu. I tiho, sasvim tiho, on mi reče: “Ovo nije sport i nisi naučio da gubiš. Digni glavu”. Znao je da kad izgubiš poverenje da je to najteže, i sa tim se nosio. Zato se nikad nije vratio korenima – na Krst.
Posetio sam ga dva puta u bolnici, poslednji put kad je ostao bez noge. Za mene je to bilo toliko dirljivo, proganja me i do dan danas ono njegovo – “Dugi, mnogo sam zajebao stvar i molim te, nemoj više da dolaziš”. Bilo mu je teško da ruši sebe u moji očima. Kao da sam mu ja, ili bilo ko drugi u tom momentu bio važniji od njega samoga. Njegova životna bitka se bližila kraju, i bilo je samo pitanje kad će neko reći – umro je Ćira.
Otišao je čovek koji živeo svoje želje i svoju maštu. Jedno veliko ali ozbiljno dete, iskreno ali i cinično. Mogli smo da mu zavidimo na hrabrosti da rasčlani svoj život i da ga živi, i da pusti druge da žive, kao i da ih voli onakve kakvi su i da u svima, baš u svim ljudima pronalazi lepo i dobro. Teško je to, ali i moguće. Dobroti i ljudskosti treba samo dati priliku. Ćira je to znao, i neka izvini što sam mu duboko u sebi u jednom trenutku života malo zamerio što se ne vraća u Radnički.
Taj Radnički ume sve i da uzdigne, i da povredi, ali ne zaboravlja, i ne zaboravlja se.
Ćira, Čita, Miroslav Čitaković je primer i spomenik.
Photo: Screenshot Jugopapir
Hvala nam na priči o našem Ćiri. Učio nas je životu i menjao naš karakter. Trenirao sam na savi 4-5 god. I pored gomile komentara,kojim nas je bodrio tokom treninga,jedanog se setim svakog dana: Sad se vidi ko su vam roditelji,babe,dede.. Poznajući njegovu skromnost,siguran sam da ne bi voleo da drugi pišu o njemu,ali treba se sećati najvećih i pričati o njima!
Dugi, lepo si ovo napisao. Mnogo je nas koji smo odrasli pored “debelog” . Sećam se i godine kad ste postali šampioni , svi smo to slavili na krstu , te godine su i rvači uzeli titulu , ha ha , sećam se vašeg predsednika kk. Koji je došao da nam čestita , pa kaže : vi,(rvači ) nemate lovu , a imate rezultate … mi ( kosarkasi) imamo lovu a nemamo rezultate … . Debeli , onako naivno : ništa vas ne sprečava da se to malo promeni ….sledeće nedelje se odnekud pojaviše nove trenerke i patike za celu ekipu ….nikad nismo saznali otkud lova za to … ha , bio je car , debelko . Uglavnom , mnogima je promenio život , mnogi to ne priznaju , veliki broj nije shvatio poruku … šta da se radi .. ja sam mu lučno zahvalan za ceo život . Izvukao me je sa ulice kad sam imao 13 godina . Dva puta mi je sačuvao život . 25 godina smo trenirali zajedno , putovali , neko vreme se takmičili … sedam se da me je zvao telefonom svakih par meseci , kaže “ sine , samo da ti čujem glas , da si živ , ne pričaj ništa više , čujemo se “ . Za sve je imao rešenje … . Nikad ništa tražio nije ….