Dugi: Ovde, izgleda, mora samo da se umre
- July 11, 2017
- 2 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Sećate se one čuvene rečenice koja je pripisana najvećem sinu naših naroda i narodnosti, kad kaže: “Ako ikada budem umro…”, pa onda sledi elaboracija na temu bratstva i jedinstva, samoupravljanja, zjenice oka i sl. E, sad, koliko se sećam on bejaše jako pametan, toliko da bi i žednog preko vode preveo, da bi lupio takvu glupost. Mada se sećam i njegovih omaški o “Mihazu”. Ali to se svima dešava – običan lapsus lingva. Ili prosto glupost savetnika.
To “Ako ikada umrem…” bih ja najpre pripisao onima koji digoše glas kad on, konačno, ode. Oni koji su sve smeli da mu “kažu u lice”, jedino što su im krajnike vadili kroz rektum jer ni tada nisu smeli da zinu. Ali definitivno mora nekad da se umre. To i ja mislim iako mi je genetika dobra: da ja doživim devedeset, a posle nek’ umre ko hoće.
Moram da pitam Ober Acu šta misli o tome.
Pročitah Boška i njegov stav o imperativima u životu, pa i našeg Emira, i stalno mi dolaze na pamet nedoumice i dileme. Mada, ja sam odavde i ovde i posle najkonačnijeg stava ima i konačniji!
Mučim se sa idejom da pišem o toj filosofskoj kategoriji. Depresiraju me članci o HRONICI KONSTATINOVIĆ, a opet nešto u meni vrisne – E pa ne može tako!!!
Sedimo juče u nevladinoj organizaciji “Zlatni opanak”. Muči nas vreme, muči nas pivo koje se za čas ugreje, muči se Marej protiv Fonjinija. Mada mi se čini da je već kandidat za Zorana Stefanovića i Baščarevića na BANJICI, i za to svi navijaju. Koliko su mi moji operativni izvori dojavili, on se već gore prijavio za novi kuk i treba da ga dobije decembra 2019. kad i moja drugarica Ljilja. Ona mi reče da je u redu za prijavu odmah iza nje bila i Endijeva keva.
Koliko primetih na onoj vrućini na Bulevaru stranka na vlasti je odmah počela da prikuplja potpise da se Endiju omogući operacija odmah, sutra, nikako prekosutra u ponedeljak, i tu imaju konsenzus svih ovde sem onih nesretnika iz kluba ljubitelja onog lepotana iz Bazela, neću ni da ga imenujem.
Elem u ovoj Srbiji je opšta inkvizicija, mislim mučenje. Muči nas i onaj bogati Letonac, osnovana je međustranačka komisija da i njemu nameste neku operaciju. Kod nas, bre, ne može ništa glatko. A sedevši leđima okrenuti Bulevaru samo smo čuli – EEJJJJJJJ… i udarac. Okrenemo se, normalno, i vidimo da se biciklista vozeći niz Bulevar sudario se sa drugim biciklistom koji je – gurao svoj Bajs, ‘ladno na crveno preko pešačkog prelaza. Ovaj što je vikao i nasradao pade, udarac ko svaki udarac – biciklov u biciklov, što bi rekli laloši. Nije baš ni mlad, ali se pokaza čvrst i svaka mu čast, izdrža, pogleda ovu mladu budalu kako je odmah počeo da zagleda svoj prevoz – ni da pogleda ovog na asfaltu. Gleda onu žičanu skalameriju, mazi je, pa telefonira, pa je opet mazi. Ustadoh, ne znam ni sam šta sam mogao da uradim, ali onaj sa asfalta se diže i ode, ovaj mali kreten ostade još neko vreme. Ja stojim, i Čeda će: “Ma pusti, to je u Srbiji normalno”. Mamlaz pokupi bickl pod mišku i ode. Nismo mogli da se sredimo pola sata.
Postali smo sebični i obraza kao đon. Svako gleda sebe – kao da nismo ljudi. Pa pogledajta sami okolo kod svakog i najmanjeg, pa i ozbiljnijeg sudara, svi odmah izlaze napolje i najpre gledaju svoje metalne ljubimce, baš ih briga da li su nekog ubili, povredili. A od onog bratstva i jedinstva s početka teksta ostade samo samo ono “BRATEE” ili “TEBRA” u originalu i MUNZE, ostalo nema, nema ni u čemu.
Setih se onog svog članka gde svojevremeno pomenuh vodoniksulfid. Facebook ga obnovi posle godine dana. Pogodilo me bilo otkazivenje Marjanovića prošle godine. Uf, šta je moja glava onda kuvala i izmišljala, zamišljala i kombinovala. Sramota me bilo i da napišem, i sada se na neviđeno izvinjavam svima na koje sam pomislio pa neka i niko ne zna ko su to bili.
Sve je bre isto, samo njega nema. Ne znam kako vaspitanje vuku iz kuće ova deca. Da li ih neko uči da poštuju korene, ili ne. Ili, kao ona majka koju pomenuh u nekom pisaniju ranije, kad reče detetu od desetak godina: “Ćuti, uči školu i beži iz ove lude zemlje”. Ovde samo “ČLANOVI” imaju priliku. Tu se ne računa članstvo u košarkaškoj reprezentaciji. Jer tu jednom ideš na svadbu, drugi put put na takmičenje – kao da ti je dedovina.
Pogađate da je odgovor na danima postavljano pitanje – da li će Jokić, Jokara, Jokica igrati za nacionalni tim, konačno stigao. Pošteno – nisam verovao da će biti ovakav. Sad pogledajte reakcije na otkazivanje su blaže i uskoro ih neće ni biti, siguran sam.
Jedino mi se nekako javlja kako bi prošao neki vaterpolista da naprasno otkaže u poslednjem momentu Dejanu Saviću. A nije samo do Savića, već je mnogo do njihovog vaspitanja i osećaja lojalnosti. Jer, ako ste primetili,većina evropskih prvenstava u mnogim sportovima su najjača takmičenja, neuporedivo jača od OI ili svetskih prvenstava, pa zašto onda da neko rizikuje – glupo opravdanje, zar ne? Nacionalna selekcija je za neke JOŠ UVEK SVETINJA, a za neke sredstvo i potreba, s vremena na vreme.
I sve nam to postaje normalno, niko se ne uzbuđuje. Sve češće čujem rečenicu – ma pusti, vidiš da je ovde sve puklo. Mislio sam da je vrhunac sramote bio kad je od dobijenih batina na ulici preminuo sjajni glumac Dragan Maksimović. Samo zato jer je likom malo drugačiji od idiotskih pretpostavki onih koji ga prebiše. A umirao je kao Maksa džokej u “Otpisanima”, u “Petrijinom Vencu”, kao profesor u maestralnom filmu “Lepa sele lepo gore”…
Ili Paja kelner, isto pogibe u OTPISANIMA. Paja kelner, Miki Manojlović – ovih dana je umro drugačije i mi to sve gutamo, možda s prezirom, ali – ĆUTIMO!
Ova naša Srbija proizvodi košarkaše kako-tako, i cenjeni su. Možda ih nedovoljno vaspitava, ali ih proizvodi. Doduše proizvodi i doktore nauka u poslednje vreme, mada je to kategorija koju je nemoguće vaspitati. A vi birajte.
Očigledno da nam nedostaje sistem da napravimo bar po tri slična Jokića, pa da nam menadžeri ili tetovirana braća ne uskraćuju pravo na zadovoljstvo. Sistem koji će i deci i roditeljima, pogotovu njima, pružiti mogućnosti i dati im pravo da sa zadovoljstvom ostavljaju decu ovde, a ne da se od srca otcepljuju, od majčine utrobe. Facebook i Skype ne mogu da zamene bliskost i osećaj pripadnosti.
I nije dovoljno da to konstatujemo, neko to mora da proba, makar bio i petao koji je rano zakukurikao. Ako to ne uradi svako u svom dvorištu – nije najbolje. Neće baš da bude ni po Haradinajevom da će Albanci u Niš. Tamo su Rusi. Mada, koliko se sećam, oni bejahu onomad i u Prištini pa… U Ponikvama Amerikanci. A mi, gde smo mi? Pod kruškom!
Nekako mi se čini da je referent za silaženje sa neba kod gospodina Boga olako propustio Srbe, i kad se izvinjavao Bogu zbog propusta ovaj mu blago odvratio:
– Ma pusti, oni će sami sebe…
Photo: Printscreen
Teška budalaština od teksta oslobođena svake objektivnosti. Gotovo kao da slušamo rukometni prenos Srđana Kneževića ’97. Toliko treperi od najnižeg oblika patriotizma. Pa onda nesuvisla poređenja sa vaterpolistima koji igraju za ovde za 500 eura, pa kroz reprezentaciju pokušavaju da dođu do plate od 5000. Ništa nemoralno, daleko bilo, ali samo govori da je motivacija za bilo koju odluku u životu daleko kompleksnija od prilike za polučasovno srbovanje s balkona.
Nije nama ni Jokić, ni vaterpolista, ni bilo koji rukometaš bilo šta dužan. A kao da nas je lično prevario što neće da igra. Za poslednjih trideset godina u Srbiji svako ko je imalo pametan uspeo je da razvije instinkt da kad god Srbija nešto traži, kad god “narod želi” – treba uraditi potpuno suprotno i biti siguran da si uradio pravu stvar. Ovakvi tekstovi samo utvrđuju taj princip.
Tekst je pogodio u sredu! A za košarku isto, pa nisu valjda budale Bodiroga,Sale…što su se stslno odazivali pozivima… A jedini pravi doček i ogromna radost priređena našem narodu a i svim ljubiteljima košarke bila je te 95’…a za to se prvo i igra košarka ne za pare i ličnu promociju ko god da je…