Dugi: “Probaj iz ulaza!”
- December 7, 2016
- 1 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Kakav bi ja to bio Srbin kad bih priznao da je neko u pravu a da ja ne znam bolje. Pu. Pu daleko bilo. Lepo ćemo se slagati kad priznate da sam ja u pravu. Srbijica je ovo,brale! Mada, neki put se desi, samo neki put, nešto malo drugačija slika.
Boško Đokić je pre desetak dana napisao tekst o slobodnim bacanjima i poslednjem šutu. Lepo i tačno, mada je moja prva reakcija bila: ja znam bolje… Šta on zna!?
Ali da se ne bih glupirao, ostavio sam malo da odstoji – kao sarma, pa da napišem nešto na istu temu iz mojeg ugla. I, da vidite čuda, pročitam sada opet onaj njegov članak i vidim da se Boško “opametio” za poslednjih deset dana. Dobro piše, sistematski i analitički, dobra škola a i bio je trener dugo – neizmerno iskustvo. Još da je nastavio da igra nadmašio bi me i kao igrač. Ma mangupče paviljonsko!
I tako ja posle desetak dana odstojavanja shvatim da samo bog i Njofra Paviljonski znaju za pet, Boško za četiri, a mi se borimo za trojku jer je dvojka neprolazna, ona iz vojske. Tako ja osećam potrebu da za neku slabu trojku kažem nešto iz ugla igrača na temu penala i poslednjrg šuta. O komunikaciji sa trenerima i sa saigračima,posebno sa njima. Normalno, kao i uvek iznosim samo svoja iskustva i zapažanja. A sigurno dozvoljavam da neko ima svoj stav o svemu. U tom slučaju treba se vratiti na sam početak članka.
Slobodna bacanja, iliti penali (ovo penali je od engleske reči penalty – kazna) bi trebalo da budu kazna za počinioce i ekipe čiji igrač napravi ono što braća Slovenci zovu osebna napaka, a kažnjava se slobodnim šutem sa oko 4 metra bez odbrane u mrtvom vremenu. Pravila su se dosta menjala i živa su materija, tako objašnjavati ovde kad se i koji faulovi kažnjavaju slobodnim bacanjanima je suvišno. Tek slobodna bacanja nisu uvek kazna za počinioce faulova, ume to da bude i obratno i to je deo glave, taktike ili sposobnosti ili nesposobnosti izvođača. Što reče Boško, razlika između velikih i odličnih igrača.
Kad pomenemo penale, lakše mi je da ih tako nazivam, odmah mi na um padne kao i većini starijih koji su pratili košarku, Cvele veliki (tako ga mi zovemo jer postoji i Cvele mali), Olimpijske igre u Meksiku i polufinale protiv SSSR-a. I njegova dva odlučujuća penala pri samom kraju utakmice. Kao ona zastrašujuće bezobrazna Rankova opaska na poslednjem tajmautu: “Kad ubaci pustite ih da daju koš bez faula”. Čuj – kad ubaci. Ne ako ubaci dva,već prosto sigurno i bez dileme – kad ubaci. Cvele nije bio baš u prvom planu na tom turniru ali Ranko je znao ko je, kakav je spoj ruke i glave i verovao mu je. Već onda smo bili zastrašujuće veliki.
Ovo sa gospodinim Vladimirom Cvetkovićem je opšte mesto, i to mora da se pomene, a ja ću se ovde osvrnuti na neke svoje lične utiske vezane baš za ovaj segment igre.
Drugo što mi pada na pamet jeste jedan intervju mog prijatelja Vinka Jelovca, svi ga znaju, posle jedne utakmice. Naime, tek što je bio postavljen za trenera Cibone izgubili su utakmicu u Zagrebu koju je trebalo da dobiju. Cibona je promašila petnaestak ili više penala. Gledao sam ga na konferenciji za štampu posle utakmice. Na “filosofska pitanja” novinara o razlogu poraza samo se gorko smejao, i deset puta ponavljao a oni nisu deset puta shvatili – “Znate, osobna bacanja su osnova”,,. Niko nije to shvatio tako suštinski. Ko i kako je napravio selekciju bez sigurnosti, koncetracije? Igrači su već krajem osamdesetih počeli da igraju za statistiku, a neke časove su preskočili i počeli da bilduju. Vinko je bio suviše veliki igrač da bi to razumeo, i hteo da prihvati. Ubrzo su se rastali, mislim Vinko i Cibona.
Treći momenat je turnir veterana 1991. Na Uskrs u Zagrebu, u predvečerje onog velikog vašara sa vatrometom koji trajaše skoro desetak godina, a na ovim prostorima se javlja svakih 30-50 godina. Krenemo kolima u Zagreb, prazan autoput, u vazduhu miše na rat, ćuj ba miriše – smrdi. A Išli smo jer nismo verovali da to može da se desi, ili bolje verovali smo da u svetu u kome smo živeli i u kome smo vaspitavani da je to neshvatljivo. Beše malo nategnuta atmosfera, ali ništa preterano, i protiv Zadra, oni dođoše sa za nijansu mlađima, kršili smo se do kraja. U nekoj za nas povoljnijoj završnici, kraj utakmice, nerešeno i Srećko Jarić treba da izvede dva penala. Ja siguran i miran, skupljam stvari a on – promaši. To je valjda prvi put da sam video Srećka da je promašio odlućujuće penale (dovoljan je bio jedan pogodak za našu pobedu). Jebiga, on ih promaši i poče kataklizma, rat… Šalim se, ali sa ratom se ne valja šaliti.
To su moji glavni utisci, a sad da nekako krenem redom iznoseći one sada sređene kroz rast i sazrevenje u košarci. Trudiću se da budem kratak, mada moram da napomenem da je Kulin ban vežbao penale. E pa, kad krenemo od Kulina bana.
Kad se sretneš sa košarkaškom loptom počinješ da učiš pucanje penala, besomučno i beskrajno. Ja u početku nisam pretpostavljao, ali sam brzo shvatio da ogroman broj ponavljanja tehnički meku ruku kao moju dovodi do automatizma, i da sva koncetracija kasnije, prilikom izvođenja važnih i manje važnih (ma sva su važna) se fokusira na prirodnost,važnost i pravilnost davanja, podvlačim – davanja poena. Bio sam slabašan kad sam počinjao, i moj trener je, pored pravilnog izbačaja, u početku insistirao da penal pucam sa dva metra da ne bih kvario tehniku. Što je danas slučaj sa nejakom decom koja pokušavaju da pucaju trojke. Čak me je i kapiten Mile Hijena, kada je čuo šta trener od mene traži, kontolisao i pazio da slušam savete kouča.
Dalje se sećam igranja čuvenog ajnca. Tu si sticao sigurnost u ruku i različit odnos prema lopti pri brzoj promeni rastojanja od koša. Stariji se sećaju te pomalo bizarne ali, kasnije se videlo, vrlokorisne igre. U Partizanu je bio jedan stariji igrač po imenu Branko Damnjanović, prezivao se kao ja, ili – izvinite – ja se prezivam kao on. Čuo sam o njemu priču o čuvenoj utakmici kad su pravila bila takva da su dozvoljavala namerne faulove, i Zadar je u poslednjih pet minuta zbog njegovih promašenih 14 penala stigao vođstvo Partizana i pobedio na Kalemegdanu (bila je to jedna od prvih utakmica Kreše Ćosića za prvi tim). Dosta godina kasnije KK Radnički, juniori, igraju na Kalemegdanu ligu Beograda protiv Partizana. Već sam malo postao dobar juniorski igrač, a za Partizan je još igrao Zeka, Žarko Zečević, već poznat po par odličnih utakmica u prvom timu, čak i jednom u KEŠ protiv Injisa u Varezeu. Beše kraj sezone, jesen, prohladno i sa vetrom. Igrao sam centra u juniorima ali netipičnog, sa puno istrčavanja spolja, dugim sprintevima i teško me bilo čuvati u tom uzrastu. Partizan beše dobar tim, barabar sa nama, a mi u uzdizanju. Davao sam koševe dosta lako, sve dok me jednom ne fauliraše za penale. Ja promašim oba. Zeka, pametan, proveri moju preciznost sa penala još jedanput, i kako mu je malo trebalo počeše da me puštaju i prave penale na meni. Zeka ih raspoređivao po timu. Ja mašim li mašim. Vetar duva a ja sve nesigurniji. Počeli su i moji saigrači da me gledaju sažaljivo, ovi me puštaju – tragedija za igrača.Serija mojih promašaja je bila 10:0, stiže i poslednji napad, i opet ja na penalu. Tada čujem sa tribina – evo ga novi Damnjanović. Onda se i bog nasmejao, stade vetar za milisekund i ja ubacih poslednji, jedan jedini penal, i mi dobismo tekmu. Neko me posle utakmice pitao da mi pomenuti Branko Damnjanović nije možda otac, i onda sam čuo celu priču o njemu. Rekoh da nije, ali da sorta Damnjanovića polako napreduje, i umesto njegovih 14:0 ja sam ubacio grandioznih 12:1 očigledan napredak.
Dođe i moj prvi nastup za prvi tim u Zrenjaninu protiv čačanskog Borca. U Čačku naime nije bilo hale. A u Zenjaninu nije bio grejanja, pa bi bilo bolje da smo igrali pored Morave. Sedeo sam na klupi prekriven svim i svačim, sa rukavicama na rukama. I zapisničari su se bili ukočili od zime. Kad je Piva bio prinuđen da sa klupe na kraju ubaci nekog, okrenuo se prema nama i, na iznenađenje svih, reče: “Dugi, uđi!” Stariji igrači ga pogledaše i, mada to tada nije izgledalo bog zna šta, za mene kao klinca je bio strašan vetar u leđa i izraz poverenja. Ali i pritisak da opravdaš trenerovu veru u tebe. Sitnica koja itekako govori o Pivi kao treneru.
Tadašnja pravila su nalagala šutiranje penala posle svakog faula u poslednjih pet minuta. Piva je bio svestan da će čika Aca Puš, trener Borca, narediti da me kao najhladnijeg jure po terenu. I nasta jurnjava k’o na filmu. Nisam bio lako uhvatljiv, bilo je tu i finti sa fudbala, cik-cak, bežanje iza koša. Potraja to neko vreme i meni dobro došlo da se bar malo zagrejem i da se potroši vreme. Siguran sam da me moj prijatelj iz Borca Mirko Drobnjak nikad ne bi uhvatio, trčao bih ja i po tribinama, i ispod i iza tribina, da mi u pomoć posle nekog vremena ne priskočiše još dvojica, pokojni Đuka me uhvati za vrat i – faul. Stadoh na penal. Koš na Vršačkom bregu mali, malecni – ovolicni. Ruke još hladne, želja ogromna. I ozbiljna naredba jednog od starijih, Miška Čermaka – ubaci bar jedno! Beše jedanest sekundi do kraja, jedan razlike za nas, a strašni Radmilo na terenu. Prste nisam osećao, stavim loptu na rame, i kao što napisah jedanput, i kako me je moj profesor fizičkog u gimnaziji Draža, inače reprezentativni trener bacača, učio – O’Brajen stil. Izbacih loptu malo, žmirnuh ali odlučih da gledam svoj uzlet do zvezda, ili krah, tek – lopta posle leta od petnaest sati prođe bez koske. Skočih od radosti, a strogi Miško mi podviknu: ne glupiraj se nego se skoncetriši.
Ja sam već bio u glavi postao zvezda, sve je u sekundi, i drugi hitac u “O’Brajenovoj seriji” se odbio blizu aut linije, pravo u ruke Mišku koji dade dvojku i kraj. Moje vatreno krštenje prođe, Piva me pogleda i moj put za naprdovanje beše otvoren, dalje je bilo do mene.
Bila je još jedna jurnjava u Zrenjaninu, još smešnija i bizarnija. Druga liga, leto, prelepo veče, direktna borba za ulazak u Prvu ligu. Pun stadion. Bejasmo klinci i igrali smo na mahove, ali tada ja odigrah prvi deo odlično, pa Tvigi, pa Srećko. Lepo rečeno ali je baš bilo tako. Pri kraju oni jure rezultat, a pravila ona stara sa poslednjih pet minuta. Ulaze, sticajem okolnosti na teren dvojica drugara iz vojske, naš Zimonja i njegov vršnjak iz Kombinata. E taj beše ješan i malo se podgojio, a Zića kao hrt. Verujte, naučili smo da trčimo kad smo počeli njega da pretrčavamo. Bio je čudo. A malo tvrđa ruka. I onda nasta jurnjava po terenu, čak i oko koševa. To potraja nekoliko minuta, a za to vreme igramo 4 protiv 4. Na sećam se da li je onaj stigao Morfija (Zimonjin nadimak), tek – Srećko dade dva šuta i mi pobedismo. Onaj što juriše Zimonju se savio preko klupe. To mu je, valjda, bio najteži zadatak u karijeri košarkaša.
Znači, kroz karijeru sazrevaš i stabilizuješ se, ne obraćaš pažnju na periferna događanja i postaješ dobar, ili bolji sa penala. Nekim igračima nije trebalo da igraju mnogo, ali su na kraju bili gospodari situacije. Setite se samo, ko može, tandema Basin i Daneu iz Olimpije. Basin, strašan igrač, rastura celu utakmicu – prelepo za oči, i onda drugi deo drugog poluvremena nastupa veliki Ivo. Gledao sam dve preslikane utakmice u Beogradu: Radnički – Olimpija i Partizan- Olimpija. Daneu, već u zenitu i sa samopouzdanjem Zevsa, zato i beše veliki i u klubu, i u reprezentaciji.
U mojoj generaciji prvi koji se nametnuo sigurnošću i stabilnošću pri rešavanju situacija kad se odlučuje pobednik beše Tvigi Ivković. Tek kasnije smo saznali da je to zahvaljujući njegovoj “zrelosti” koja je bila malo veća nego naša. A kad se razigrao Srećko Jarić počeo je da polako istiskuje Ražnja, kao najstarijeg, sa mesta “rešavača”. On je voleo, hteo, smeo i umeo da preuzme odgovornost pri kraju, a pored onako dobrih saigrača morao je da bude, i bio je uspešan u tome. Inače mu ne bismo davali to pravo, bili smo mi veliki tim i dosta sigurni u sebe. Pogotovu kako smo sazrevali, za razliku od naših početaka kada smo se krili na kraju utakmice i gubili dobijene mečeve. Tako smo i uspeli da uđemo u istoriju svetske košarke kao jedini klub koji je ispao iz prve lige sa pozitivnom koš razlikom. Postajali smo vremenom sve sigurniji i bolji, a posebno kada naš poslednji šut ne prođe kroz obruč. To je milioniti deo sekunde, i svi na protivničkoj klupi taman pomisle da su već pobedili – kad Čiča, Mek, pruži onaj svoj krak kao hobotnica i odbojkom, ili odbojkicom koju smo mi zvali uštipak, vrati loptu u koš. Ulivalo nam je to kao timu strašnu sigurnost. A protivnik – uzlet do neba i sunovrat, sve u jednom milisekundu.
Da budem iskren ja, koliko se sećam, nisam često bio određivan da “rešavam”, ali dešavalo se i to. To je interesantno za novinare, pa se i o tome pisalo. Ali sam zato par put rešio – za protivnika! Pošteno, i nije me sramota da kažem. Na primer, Zadar u Beogradu, oni jaki sa Ćosom a mi bez Meka i Srećka (u vojsci), Tvigi, koji je tu sezonu odigrao u NBA stilu ispade sa 5 penala, jedan razlike za Zadar, naša konrtra. Ćosa čeka Vuču i mene kao orao. Zastrašujući. Ja sa loptom u naletu odlučim da idem na njega, čak sam se i setio jednog malog Grka na Balkanskom prvenstvu u Sarajevu kako je bezobrazno dva puta išao pravo u Ćosu i poentirao. Šta sve može da ti prođe kroz glavu u deliću sekunde. Odlučim, krenem pravo u njega, malo se ranije odrazim, dosta sam leteo, bio sam lagan, i sa jedne noge sam mogao visoko da skočim. I dignem se ja visoko, koliko god sam mogao. On se izmaknu i puče banana čista da čistija ne može da bude. A Vuča sam kao duh metar levo. Bilo me je sramota i da se vadim. Ćutim i uspravno primim udarac – tako je bilo.
O tim bananama samo jedna digresija. Pred jednu utakmicu sa Zvezdom u diskoteci “Akvarijus” onako, bez namere da me vređa, jedan Zvezdin igrač (moja generacija i dobar prijatelj) reče: “A tebi samo treba udariti bananu, i ti si gotov”. Nisam bio tako osetljiv, ne znam odakle taj utisak, tek ja to kažem Pivi. Na početku utakmice on mi reče: “Pusti, neka ti udare bananu”. Tako i uradim- uđem nonšalantno i Vučko me zalepi. Mislim da je Bata Đorđević vodio Zvezdu. Pomislili su da su jedan problem rešili i, da skratim priču – kad mog 33. poena Duci se izdrao i savio do zemlje: “Ma, vidite da nas zajebavaju!”
Eto, jasno je da trener ima uticaja, ali ne tolikog i ne na takav način kako to laici sebi pretstavljaju. Trener je važan u selekciji i pripremi, i tu se oni razlikuju. U samoj utakmici, pak, igrači su ti koji ili pobeđuju, ili gube. Mogu da izdvojim dva momenta kada sam mnogo naučio od trenera a da nisam ni bio toga svestan.
Rane sedamdesete, Hala sportova, jurimo Partizanovih sedamnaest razlike sa poluvremena. Udri, drži, i – stigosmo. Dve sekunde do kraja tri za Partizan. Ražanj na penalu. I Piva, kao nekad Ranko u Meksiku, reče mu da ubaci prvo, a da drugo promaši prema levoj strani. Zamislite kakav zadatak! A meni reče: “Idi na polovinu terena i razgovaraj sa publikom, i kao nezaintersiovano prati. Posle drugog penala se zaleti svima iza leđa”. Sve ispade tako kao što je rečeno. Ražanj je mogao da uradi sa loptom šta god hoće, i namesti je idealno. Meni se pogodi tajming, Mek i ko je već sa njim skakao bejahu polu-pobijeni i izgurani prema penalu, tu se ništa ne svira, tek – ja sam izlećem i uhvatih loptu i,verovali ili ne, nekako sam bio sigurniji u penale nego u odbojku. Faulirala su me četvorica. Kraj i ja sa loptom sam. Publiku ne čujem, i samo se sećam šta su mi Vladan Marković i i Mile Hijena govorili. Bejah ukočen od treme i odgovornosti, ali je glava sa rukom pobedila i ja ubacih oba. Dobismo u produžetku!
Ili, neka sedamdeseta, igramo u Pioniru protiv Zvezde. Uzgred, na Pionir se moja generacija nikad nije navikla. Mislim da je to bila ista ona godina bez Meka i Srećka. Lomili smo Zvezdu i dobro smo igrali. Oni pomisliše da kad je Tvigi, naš najbolji igrač te sezone, ispao sa pet penala, da je gotovo. Ne beše tako. Igrao sam jako dobro, mnogo koševa sam dao. Kaponja ispade sa pet penala. Ukaza se nama šansa. Poslednji napad naš, dva razlike za Zvezdu, i Piva drži tajmaut. “Igramo na Dugog”,reče, i ja se naroguših i reših da dodam još dva na nekih četrdeset i nešto poena koliko sam imao dotle. Poče napad. Ja se vrtim, ovi iz Zvezde takođe računaju da ja moram da završim, ubiše me – mesta nema ko u tramvaju. Svi sa naše klupe viču: “Na Dugog,na Dugog…” Pred kraj napada Zupa, odličan bek, svojevremeno najbolji junior Evrope, ‘ladno baci desno Vuči i on još ‘ladnije izjednači sa pet metara. Sam k’o duh. Ja ljut kao ris. Ako je Piva tajno rekao Zupi – veličanstveno. Ali ako je Zupa (veličina igračka, uzgred nikad iskorišćena) sam odlučio… Tek svi, i ja onako ljut bili smo u funkciji tog poslednjeg koša.
Drugi jedan momenat je takođe vezan za razmišljanja trenera i primenu istog na utakmici. Sećam se, Maribor, utakmica Druge savezne lige, borba za vrh, Maribor -Sarajevo. Igrao sam za potonje. Nismo do tada imali značajniji uticaj kao gosti na sudije. Ja sam bio profi, i za sve sam bio odgovoran. Krenulo je nekako i ja uđoh u ritam sa sudijama. Da li zbog imena, ili minulog rada, imao sam zaštitu. Gubimo, ali malo, i nekako se migolji rezultat. A onda Srđa Kalember, moj trener u Sarajevu reče: “Dugi, sve na ulaz i tako završavaj”. Pogledah ga upitno i malo začuđeno, a šut me išao samo tako. Ljubiša Lučić dodade – da dajemo koševe iz mrtvog vremena. Da, i nešto što sa terena ne vidiš odmah, a tako je prosto, otvori se. I pored mojih 18 :18 u šutu ne stigosmo ih, zamalo ali ih ne stigosmo. Naučio sam tada lekciju, i ostade mi u pamćenju.
Kasnije, kao profi u inostranstvu, bio sam odgovoran i kriv za sve, i nikad zaslužan. Valjda kad plate to od tebe i očekuju. Nemilosrdno, ali je tako – dobro plaćen rob.
Možda se neko seća onog momenta kada sam u Šarži dao 69 poena, a izgubili smo sedam razlike, i kad je na posleponoćnom panično organizovanom sastanku glavni gazda kluba, u to vreme jedan od sinovaca šeika Zajeda, rekao da ni “ašra” (desetka, a to sam bio ja) nije igrala dobro. Jer, da je “ašra” dala 77 poena mi bismo pobedili sa jedan razlike. To malo razbija onaj rezon o odličnim i vrhunskim igračima. U Al Ainu moji saigrači su se usrali, i trener isto, i u tajmaautu histerično viče “Dugi, you must shoot, you must…” ostali nisu smeli da gledaju. To nije bila molba ili zahtev,već brutalno surovo naređenje. Naučiš se, oguglaš i nekako se normalno nosiš sa tim pritiskom, nepoštovanjem i ponižavanjem.
Doduše kasnije, u Švajcarskoj, nije bilo isto – bilo je gore. Odlučuješ o svemu na utakmici, a kako smo bili slabiji tim i pričepe te, to beše izuzetno teško. Svi te prozivaju, i igrači i uprava, i kad si povređen moraš da igraš. Onda opet moraš i da prihvatiš odgovornost – a oni se samo pokvarano smejulje.
Situacije kad u košarci od tebe zavisi krajnji rezultat, posebno od jednog tvog poteza su česte. Ojačaju te a, normalno, mnogo je lakše kad si u jakom timu. Smatram da sport, ili konkretno košarka, se najlepše i najopuštenije igra u svom matičnom timu. I zezanje i kritika, ali dobronamerna, ali i pomaganje, guranje kad ti ne ide, podrška i zajedničko ushićenje i tuga. Nekako svi se u timu osećamo kao vrhunski igrači – među nama.
Sećam se turnira u Pirotu – igraju Radnički, moj i pirotski, Zvezda i Bosna. Dobar turnir, lepo letnje vreme. Laza iz Zvezde i Kari iz Partizana igraše za Piroćance, njihov matični klub. Mi smo bili tada pobednici, a pred kraj utakmice protiv Bosne, rezultat odlučen, a Čečur na penalu. Slabo je on to ubacivao, a još slabijepored našeg zezanja (inače veliki smo prijatelji). Promaši Čečur po deseti put, kad mu neko dobaci – probaj na ulaz!
Nije se ni Vinko svojevremeno u Ciboni toga setio, niti Radonjić onomad. Šteta.
A ja ovo napisah i ne znam da li ima mnogo veze sa bilo čim.
Možda ne može da koristi, ali da šteti ne može sigurno.
Dragi imenjače, baš si se lepo i nadugačko napenalio!