Dugi: Reče mi moj imenjak
- August 5, 2017
- 2 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Reče mi moj imenjak da su Zvezda i Partizan stvoreni sa namerom, i nastavi da obrazlaže svoju ideju. Ćuj ba u Srbijici brale da se nešto radi sa namerom?! Da bude misija na duge staze, kao katolička crkva, nedaj bože. Reče prijatelj i da su svoju misiju te dve institucije izvršile, i da ih treba ukinuti, i dodade tiho – “Ali je to sada nemoguće”.
U bilo kave namere i planove, pogotovu dugoročne u ovoj zemlji – ne verujem. U novije vreme najduže za jednog mandata vladajućih. Ranije, posle “ONOG” rata je bilo nešto drugo, malo manipulacije i to niskog nivoa, bez jasnih ciljeva.
Sve mi se čini da se u ovoj zemlji radi po sistemu dva pravila, što reče moj drug Bane. Prvo – neće valjda, i drugo: neće valjda opet. I tako u svemu, sem neko vreme u sportu. Sve se nekako dešava spontano, ili bolje reći slučajno. Mi to bez pokrića objašnjavamo našom individualnošću. A onda dođu s vremena na vreme neki strčnjaci, plavo odelo i crvena kravata, namršteni i na silu od milijardu nevezanih gluposti prave ideju i strategiju, misaono uobličavaju prošli haosčić.
Setite se samo onog nestretnika Markovića (ne znam zašto me asocira na ovog Martinovića iz Skupštine) koji je sve političke gluposti devedesetih uporno gurao u ustav. A u suštini slučajnosti nam i oblikuju, i čine život.
Sećam se kad smo krali zelene šljive po voćnjacima u Mladenovcu ranih pedesetih. U jednom od njih se pojavi gazda sa šibom i reče: “Čik sad beri”. Neki od naših malo tamnijih drugara iz Karađorđeve ulice, sa kojima smo odrasli, to su prepričavali svojim rođacima u Americi. Kako skajp tih godina nije baš najbolje funkcionisao reči su se vitoperile. Tamo preko bare prišunjao se neki Čarls Edvards Anderson Beri, preko uha čuo, svidelo mu se, uze nadimak Čak Beri i nastade rokenrol.
To tako izgleda kad naše male Mikice formiraju istoriju retroaktivno i daju sebi na značaju. Ovo se sigurno ne odnosi na mog imenjaka s kojim je milina razgovarati i slušati ga i koji, pazite, ume da sasluša. Ovo je moj lični i subjektivni odraz objektivne stvarnosti, i strah me je da sam uz svu moju zajebanciju duboko u pravu.
Ne mogu da se otmem utisku da su Zvezda i Partizan, i sličene “nepolitičke” organizacije stvorene odlukom na nekom nižem nivou od kožnomantilskih službi posle “ONOG” rata, kada je ljudima trebalo dati hleba i igara. Kako hleba ne beše baš mnogo, jer su Nemci odneli sve, počelo se od igara.
Istorijskom slučajnošću, koju još nijedan simpozijum nije uspeo da odgonetne, na ovim prostorima dosta dugo ne beše rata i sport se ote nadkontroli, nakotiše se simpatizeri, bogami i zapatiše se i pustiše korenje duboko. Nekim sportistima progledaše kroz prste za predratnu aktivnost u tamnici naroda i, pogotovu, za vreme rata, i dadoše im zadatak da zabavljaju narod. E taj narod naloži i umnoži, i od sitnovojnoskojevskih projekata postade misija. Ote se kontroli.
Reče mi moj imenjak da se u prvom delu ne slaže sa mnom, ali da mu drugi deo zvuči smisleno, što sam shvatio kao kompliment mojoj ludoj glavi.
I reče mi da su moja emocija i moja anticipacija prošlosti samo moje… Kao da ga malo nervira, samo malo…
E, imenjače, moje jesu ali nisu samo moje. Ja se samo slobodno, kako se i osećam, trudim da ih sačuvam, pre svega zbog sebe i duga prema svojim sportskim prijateljima. Jer nisu samo misije gospodarile sportom. Bilo je i velikih-malih misija koje su im uzimale meru samo tako. Pa i mom imenjaku zaigra srce i zatitraju oči pri pomeni na Slobodu sa Dušanovca i Voždovac.
A onda dođe opet rat. Ludima “laknu”. Već su se bili zabrinuli da se ratu nešto nije desilo. Dugo ga nije bilo. I sve ode u pizdu materinu.
Ali ostadoše pokreti, navijači, NG – nedodirljive grupe. Nekako sport ode u drugi plan. Fudbal i može da nestane, navijači… jači… jači ostaju. Sad su i ovi iz vlasti samo simpatizeri, ako se oni ne otrgnu, pu-pu, daleko bilo.
Moram da priznam da je moj imenjak uvek u pravu – izuzev kad nije. Pa mi reče moj imenjak da su Zvezda i Partizan izvršili svoju misiju i da ih treba ukinuti. Možda je, siroma, mislio da će onda navijači početi početi da beru kukurek i belu radu i da pređu na dobrotvorni rad – radne akcije na primer? Pre mislim da će neko drugi da se bavi branjem, i to – vlast . Branjem kože na šiljak, u to slučaju da nešto pokušaju da promene. Ali to za ukidanjem me žestoko ujede za srce. Kako bre?
Kako bre da mi ukinu, ponište, zatru protivninke, zatru moje uspehe, moje pobede i radovanja, i poraze i tugovanja? Moje motive i sećanja? MOJE SPORTSKE PRIJATELJE! Nije, bre, čovečanski i neće da može. Sada su i oni moji kao i moja “misijica”, Radnički, i Sloboda sa Dušanovca, i Obilić i Sinđelić, i Beograd i svi, svi, svi… Nema veze sa onim od devetog ožujka. U celoj državi, bolje rečeno državici, sve ide niz vodu, samo se sport nekako talentom i ljubavlju održava. Mada sve zavisi od zaluđenosti pojedica, njihovih sposobnosti, prilagodljivosti. Nešto manje primećujem posvećenost i emocije, ali ih ima.
Počesmo priču o odazivanju na poziv za nacionalne selekcije. O tume sam pisao onomad, i bejah i hvaljen i kritikovan. Petnaestak njih otkaza neku od selekcija. Šokantno je, i da se zamisliš. Tu već nastaju unutrašnji sukobi.
Moj imanjak je i obrazovan i dobar čovek, ceo život u sportu, i po malo ih opravdava nekom logikom lišenom vaspitanja i lojalnosti, i otmenog stava pripadnosti. Da li ih je sramota da igraju za svoju zemlju, ili im taj osećaj nije usađen? Znam ja da ovde nije lepo, ali mi bolje nemamo i možemo malo da doprinesemo nekom boljem ambijentu. Sećam se vremena kad su ljudi prelazili pola sveta da igraju za svoju zemlju, kako god da se zvala. Nema tu logike i pragmatičnosti, ali je lepo, nadasve lepo.
I niko od njih ne igra ni za Đorđevića, ni Ivkovića, Obradovića, Pešića… A pogotovu ne za neke u sportu marginalne Miloševiće, Koštunice, Tadiće, Nikoliće i Vučiće. Igraju za svoj smisao života, za svoje potomka i njihov ponos.
Reče mi moj imenjak da je tu u dilemi, i misli da sam u pravu. Posle prošlog članka oprpi me jedan jako pismeni, ali i dobro instruiran bot, sa komentarom da ti igrači nikom ništa ne duguju i da treba da što pre odu odavde. Ili je provokacija, ili je taj rođen u Đirokastri. E pa, burazeru, duguju meni! Duguju, ako već hoćete, Saletu i Muti, kao i igračima. Kao što smo svi mi dugovali generacijama pre nas i održavali živim njihove muke, borbe, snove i dostignuća. Tako i oni sada duguju nama.
Ja svoj dug prema starijima nosim sa velikim poštovanjem. I prema svojoj zemlji, kakva god da je, moja je druge nemam. Verujte, bez ikakve demagogije.
E – tu je moj imenjak morao da zaćuti. I ono njegovo da je pravi hram košarke Krst. Koliko samo trenera, sudija, igrača i sportskih radnika se iznedrilo iz Radničkog!
Ja Radnički nadrealno volim i subjektivan sam, ali baš toliko – to je neka vrsta istorijske odgovornosti. Ali jedno ne može niko da mi opovrgne. Selektirani smo sa dobrim kućnim vaspitanjem i dovaspitavani tamo. I kod nas dilema na planu posvećenosti i lojalnosti nije bilo. Tako je kod svih nas, malo je sebično ali je tako.
Uočavamo pojave i možemo da kritikujemo kretanja, manifestacije i pojavne oblike nekih odluka. Govorim o košarci. Treba i odmah nuditi rešenja ako su kritike dobronamerne.
Pojedinačno, ljudi čine i korisne i, neki put, pogrešne korake. Ne treba generalizovati. Jer nisu baš menadžeri krivi za sve, kao što su se svi selektori – sem Ivkovića – žalili. Ima i do nas. Do kućnog vaspitanja, do očinske brige u klubu. O savezu posebno. Selektorima se ukazuju najveće počasti, što je samo pokriće za njihovo ostavljanje na vetrometini i svaljivanje ogromnog tereta na njihova leđa.
Savez je malo autistična priča. Stara je antička izreka “sve se menja da se menja, ne menja se samo ono što se menja”, i odnosi se na stalnost promena i konstantnost oblika promena. Kod nas je to dobilo mitsku dimenziju u obliku – “menjaju se oni koji bi trebalo da menjaju, a ništa se ne menja”. Nema autoritativnog Stručnog saveta kao gazde struke, i strategije održivog razvoja na ovom i višem nivou. Saveta kao nadzora i zaštitnika rada vođama svih selekcija. Nema ni profesionalnog selektora mlađih kategorija. Nema stalnog kontakta i brige o igračima, potencijalnim članovima nacionalnih selekcija. A koliko nas je malo – skoro svi nači igrači su kandidati! Sa te strane nema ni kompletnog uvida u sve potencijale kojima bismo mogli da raspolažemo i ovde, i napolju. Tu pre svega mislim na američke koledže.
Sve ovo što pomenuh primećuju i dečaci, i osećaju podsvesno da su prepušteni sami sebi. I ja sad to tumačim kao manjak nekog nazovi patriotizma, ili vaspitanja. Ja sam ljut i neobjektivan jer pamtim drugo vreme i ambijent. E, taj ambijent možemo i moramo svi zajednički da stvorimo, da ne budemo u nervnom rastrojstvu kad jedan otkaže nastup za repku, kako kaže moj drugar Souli.
Masovni otkaz za univerzitetsku selekciju je crveni alarm, kako je to ovih dana prisutno. Savez mora da bude nosilac svega, i lige i razvoja. Imamo ljude koji su se dokazali, iskoristimo ih i ne zaboravljajmo njihov doprinos košarci u nas. Treba da nas interesuje samo sport, ovaj naš lepi, i da ne tovarimo ljudima terete koji nemaju veze sa košarkom.
Kad pojedinci osete da imaju zaštitu u Savezu počeće i da se osećaju privrženije i lojalnije. Za sve to treba i volje i hrabrosti. Kao što je trbalo hrabrosti da se izborimo da Dušan Ivković napravi svoj oproštaj i ovde.
Šta god ja mislio o svemu – mene je sramota zbog toga.
Imenjače šta ti misliš?
Photo: KSS
Moram samo, istine radi, da prokomentarisem deo, koji se odnosi na kontakte sa igracima – potencijalnim reprezentativcima tokom sezona.
Apsolutno nije tacno da se sa igracima ne odrzava kontakt, nekoliko puta sam bio prisutan kada su pojedini clanovi strucnog staba A selekcije Srbije, direktno komunicirali sa igracima. Kako sa onima `preko bare` tako i sa ovima u Evropi. Minimum tri puta, tokom svake sezone, od kada je Sale selektor, sa ljudima iz svog strucnog staba, vodi brigu o svim potencijalnim kandidatima.
Mišljenje je ok,jedino je višak APSOLUTNO.jer sve ostavljeno pojedincima i njihovoj obaveštenosti. Mislim da je institucionalno i sistemski bolje da to radi i mora da radi stručni savet.Mogućnosti su veće i savez dobija na značaju i samim tim naš nacionalni tim!