Dugi: Sa štitom ili na njemu
- October 10, 2017
- 1 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Sleglo se, mada mi i dalje stoji kamen u grudima. Ali meni kao obožavaocu i navijaču može –njima ne, samo kao opomena i podstrek za bolje i bolje. Mene je samo bolela nemoć na kraju, najbolniji ljudski osećaj. Grizli, dali sve od sebe, sve probali. A vratili su se sa štitom, malo okrnjenim i okrvavljenim ali ponosno sa ŠTITOM. Pa i Sizif kad gura kamen uzbrdo oklizne se i stane, ali ne sme da popušta inače ode na dno, već ponovo gura prema vrhu. Uostalom samo Sizif ima uvek krajnji cilj. A i pitanje je gde onda kad dođeš vrh...
Pogodiše me Bogdanovićeve suze – jer kamen zastade, podupireš da se ne vrati i tako isceđen, i tako u tom podupiranju skupiš snagu da prostruji krv hipotalamusom, i jači, pametniji i odlučniji kreneš ponovo.
Odmah posle EP Mice Stojković napisa: “Mnogo boli poraz, ali me mnogo više unpred nerviraju budući komentari stručnjaka i ‘stručnjaka‘ kako bi to oni izveli“.
Da je mene dr Mice pitao, ja bih odmah „stručno“ rekao da znam bar stotinu načina da se pobedi. I kad bih mu izneo prvi – da daš koš više od protivnika, verovatno bi rekao – ne treba ostalih 99. Nešto me asocira na onog patrijarha i cigu crkvenjaka iz neke od predhodnih mojih priča.
Sada, posle ovoliko vremena, ja sam više u uverenju da je ovaj format ili oblik završnog turnira EP apsolutno kontraproduktivan. Neko je prokomentirisao da je takmičenje bilo slabo zbog velikog broja otkaza. Kako stoje stvari, i FIBA Evropa ovako nastavi, sledeći put će ih biti još više.
Ali ovo o odnosu otkaza i jačine turnira je olako iznešena ocena (čuvena Osma sednica). Redosled ekipa pokazuje da timovi nisu baš bili poređani obrnuto proporcionalno broju otkaza. Vidimo da se Srbija sa najvećim brojem otkaza duboko umešala među ekipe sa malo ili nimalo istih pojava. Sloveniji je nedostajao mlađi Dragić, a vala i ovaj nam se popeo na glavu. Ali da li bi Dončić imao toliko prostora? U španskom i ruskom timu bilo je nimalo, ili samo par povređenih. Ovo je egzaktna činjenica i nama mora da imponuje, ali me kao i svakog „objektivnog“ Srbijanca ipak malo boli što nismo prvi.
A sam sistem takmičenja je apsolutno nekritičan i prema igračima, i prema savezima, i svim „članicama“. Gladijatorski je zahtevan. Onaj Rasel Krou je veličanstvena paradigma svih sličnih pojava, pa i ove. Ekipe koje igraju do kraja cede iz sebe poslednje kapi kao žrvanj za hladno ceđeno maslinovo ulje. Ponavljam rečeno da je FIBA Evropa vitez sa mačem od kartona. Ponašaju se kao da su košarkaši kod njih sporedni OOUR i nad njima se iživljavaju. Verovatno se pitaju šta oni uopšte hoće, i šta im je ono okruglo narandžasto. Još traže da im se organizuju takmičenja. Jebote – košarkaši hoće da igraju košarku! E, pa evo im! Možemo mi i svakom od njih da damo po jednu onu narandžastu stvar. Ako se budu kurobecali – videće šta ih čeka sledeći put.
Da je potrajalo još petnest minuta pokidali bi se svi od reda. Videli ste Dragića, pa i Bogdanovića – jednostavno pukli. I kako reče veliki Ivo Daneu kada sam čestitao titulu – Kokoškov je izuzetno pametan trener, human i suguran u svoje izbore. Nije se krio niti tražio alibi iza veličine kad je ista dve sekunde pred smrt pukla. Izveo ga je i nije ga vraćao bez obzira na rezultat, verovao je drugima. A Dragić se nije bunio, bio je svestan da je gotov. Obojica su veliki. Suportan primer je odnos Bazareviča prema Švedu.
FIBA nema kontrolu nad klubovima. I ono njihovo „udruženje ligaša“ sprovodi neku svoju nezavisnu politiku a, koliko vidim, FIBA im je poslednja rupa na svirali. Sličan odnos kao našeg saveza i udruženja naših ligaša, ali o tome nešto malo kasnije.
Sudije su posebna priča. Manipulišu uglavnom vodeći računa isključivo o svojim interesima. Čini mi se bez imalo poštovanja i respekta prema sistemu i ambijentu koji ih je iznedrio.
A FIBA tu izigrava autoritet i poseže za sudijama skupljenim s koca i konopca. Raznorodni bez zajedničkih ideja i seminara. Oni ne sprovode i ne poštuji pravila, oni ih tumače i to po sistemu kako ko na koju nogu ustane. FIBI-ca šilji neku stvar na sudijama koji sude ULEB ligu. Ovi pak srećni da ih kod kuće zbog toga niko ne strelja, a ovi u ULEBU se samo smeju i koriste tuđe gluposti. Mislim da sad samo Redžep Tajip i Si Đing mogu dekretom da edukuju nekoliko stotina sudija, i da te sudije sude isto gde im se kaže pa da sva sudijska udruženja koja su se otela košarci oteramo u PM.
Ova populistička politika Fibe će prsnuti kao prenaduvana guma vrlo brzo kada nekom od velikih, bogatih saveza pukne film, lupe rukom o sto i osnuju neku novu federaciju.
A veštački pruženu šansu neki novi savezi koriste na različite načine. Većina u dnevno političke svrhe formirajući reprezentacije kao državne klubove i popunjavajući rupe kupljenim strancima. Govorim o malim, novim državicama bez kontinuiteta i tradicije u stvaranju sistema suštinskog razvoja košarke i širenja iste. To je mnogo teži mukotrpniji put a „političke poene“ treba skupljati odmah i sada, a posle mene „POTOP“.
Ovo nije upereno prema fenomenalnoj ekipi Slovenije, zemlje sa bogatom košarkaškom tradicijom. Koja je mogo toga utkala u uspehe jugoslovenske košarke. I uopšte mi nije jasno zašto za njih stalno govore Slovenci, umesto SLOVENIJA. Dobronamerni me razumeju. Pa i za nas govore „Srbi“, kao da smo baš svi u svakom momentu etnički čisti. Ako bi se za ikoga na ovim prostorimo to uopšte moglo reći, ili za naše najbliže komšije,pogotovu.
Kod Slovenije mi jedino smeta Randolf. Sve ostalo je prirodno i logična posledica vremena u kome živimo. Randolf baš i ne liči na Slovenca – na Taubija, na primer. I nije mi se svidelo što je Kokoškov u tajmautu govorio na engleskom – pusta nostalgija. Ali i to pokazuje veličinu nas sa ovih prostora – svi ovde znaju engleski i nije im trebao prevodilac. To je zbog Randoljfa.
Tu jako podržavam Teodosića u stavu da neće da igra za državni tim ukoliko se daju pasoši nekom od stranaca u istom cilju.
Gubi se emotivni smisao. Bagateliše se osećaj pripadnosti i, konačno, pozivaš momke apostrofirajući patriotizam kao nadosećaj da igraju besplatno, rizikujući pri tom svoju egzistenciju a da im pritom u ekipi budu saigrači stranci koji su debelo naplatili novostečeni nacionalni osećaj.
Naša reprezentacija je, uz sve vrline i mane koje je iskazala, nešto najbolje što smo u datom momentu imali. Teško odrađene pripreme, ogromna međusobna posvećenost i poverenje jednih u druge – ovde mislim na sve i igrače i stručni štab. Pa onda prilagođavanje igrača mestima koja inače ne igraju. Za one koji su iole ozbiljno igrali košarku dobro je poznato koliko je to teško u kratkom vremenu. Jovićeva možda prinudno velika minutaža pokazala je da je on mentalni biser naše košarkaške sadašnjosti. Bogdanovićev put ka zvezdama je, definitivno, put bez povratka. Uz veliko izvinjenje njegovom ocu što sam, doduše obazrivo, dole na “Lasti” rekao da mislim da je rano otišao iz naše košarke. Doduše, ne sasvim, sačekali ga Čačani i to je dovoljno.
Dobili smo udžbeničku metodsku jedinicu koncetracije i pameti u vidu Mačvana, za trenere važno kod selektiranja. Bljeskovi ali i greške Gudurića pokazuju i talenat, i mogućnosti, i želju i hrabrost u disrelaciji sa strpljenjem i koncetracijom. Željko Obradović zna i jedva čeka da sve to najbolje kanališe. Čačani uvek i svagda čine dobro za našu košarku. A dobili smo i definitivno Lučića i Milosavljevića.
Igrali smo koncetrisano menjajući u hodu navike igrača iz klubova i samim tim ulivajući im sigurnost iz utakmice u utakmicu. Tu pre svega mislim na Micića i njegovo „davljenje lopte“ na početku turnira i i očiglednu razliku na kraju. Ili Marjanovićevo bespotrebno izlaženje daleko od koša u odbrani, očigledni zahtevi i NBA i dugo odsustvo iz naše košarka.
A prilagođavali smo se, menjali stilove i sistemski i spontano, i dogovorno, mislim da se sve sklopilo protiv Italije. Ostale utakmice su bili ratovi da bi se ovako jednostavno predstavljali.
Moja neka više igračka zapažanja su nešto što bi možda trebalo menjati. Nismo igrali laku košarku, slabo smo davali koševe iz tranzicije ili Tanzanije, ne znam te nove izraze. Starinski rečeno nismo odigravali kontranapade i postizali lake poene, što je do skoro bilo naše najjače oružje. Razumljivo, je jer je ovaj sastav prvi put zajedno. Centarska linija je bila možda najslabija karika u timu. Da nas ne zavaraju oni laki poeni onim lob “gimnazijskim“ dodavanjima Bobiju.
I oni su prvi put u timu zajedno, to je naš usud. Znate da košarka nije rukomet, da se letećim izmenama određuje da Kuzmić igra odbranu a Bobi napad. E, da je. . . Onda je spoljna linija, što se bližio kraj a pogotovu u finalu, trpela sve veći i veći pritisak i u odbrani i u napadu.
Možda treneri, dobronamerni, mogu još nešto da primete, ali sam uspeh je pokazatelj da sve prvazilazimo i nalazimo načina da se nadmećemo i pobeđujemo naizgled bolje od sebe. Jer definitivno pored školske odbrane na pamet, briljantne – nismo igrali najlepšu košarku. To malo nas razmažene pogađa, ali igrali smo moguću i potrebnu košarku.
Za nas je ovo već postalo rutina i „sve je to normalno“. I balkoni. . . mada koliko videh košarkaši su se kiselo smejali. Njihove ambicije su veće i zato smo veliki.
Napisah da smo leglo košarkaša, da rađamo k’o panonska zemlja, kao zečice sa dve materice, neobjašnjivo svima sem nama. Činjenica da od nas malih i malobrojnih mnogi imaju košarkaške koristi na prvi pogled imponuje. Mi dajemo, i dajemo se. Kao veliki smo!!! A da li je baš tako?
Dugo vremena se kruni i razara naš životni i egzistencijalni ambijent. Da više ne raubujem devedesete kao onih 500 godina pod Turcima. Nekako ljudi postadoše sumnjičavi i tmurni, svi navikli na dovijanje, a neki to koriste. Roditelji nesigurni i ne vide perspektivu ovde, odlaze za prvom prilikom. Normalna borba za egzistenciju. A šta mi radimo, bar u košarci, delu natprirodne pojave zvane život.
Pogledajte samo reprezentacije koje su igrale na prvenstvu. Da li ste zapazili koliko vam je poznato imena igrača, kao da su domaći, naši. Koliko smo samo igrača u najosetljivijim košarkaškim godinama razigravali, ili još razigravamo u našim klubovima. I šta mislite, šta je na umu roditeljima naše dece kada vide ko im zauzima mesto.
U poslednjih desetak godina kroz naše klubove prošli su, i iškolovali sde, otprilike ovi strani igrači:
2007: Omar Kuk (CZ), Pero Antić (CZ), Stefan Lasme (Partizan)
2008: Jan Veseli (P), Aleks Marić (P), Elmedin Kikanović (CZ), Jaka Klobučar (P), Bo Mekejleb (P)
2009: Džejms Gist (P), Nejtan Džavaji (P), Kertis Džerels (P), Oliver Lafajet (P)
2012: Nikola Peković (P)
2013: Demarkus Nelson (CZ), Žofri Lovernj (P), Davis Bertans (P), Leo Vesterman (P), Boris Savović (CZ)
2014: Jaka Blažič (CZ), Čarls Dženkins (CZ)
2015: Edo Murić (P)
2016: Maik Cirbes (CZ), Timote Luvavu (Mega Leks), Nikola Ivanović (Mega Leks), Danilo Nikolić (Mega Leks), Kvinsi Miler (CZ)
2017: Džona Bolden (FMP), Adin Vrabac (P), Vlatko Čančar (Mega Leks), Alfa Kaba (Mega), Kostja Mušidi (Mega).
Svi ovi gore su dobri momci i sjajni igrači i siguran sam da su odavde otišli sa najlepšim utiscima. Ali u nekom ponašanju mi smo pokupili mnoge ružne stvari iz sveta. Po sistemu –videla žaba da se konji potkivaju pa… Ajde da pratimo Zvezdu i da vidimo da li će Jovanović i Janković dobiti priliku da proigraju. Koliku minutažu će da imaju, ne onu menadžersku, dogovorenu, nego razvojnu sa pravima na greške, sa trpljenjem i kad su krizi. Oni nama svima trebaju, i treba da sve takve držimo kao malo vode na dlanu i gajimo.
I nemojmo da se čudimo odakle ti Dragići, Dončići, Čančari, Nikolići i mnogi drugi. Samo da pomenem neke od njih. Najsvežije. Nisu otišli oni, nego njihovi roditelji. A deca ostaju tamo gde ih cene i gde im daju šansu. Mnogi ne uspeju jer je teško u tuđini, ali najjači i najuprniji prolaze. Mnogi se utope u prosek, verovatno sa večitim potiskivanjem žala za pogrešnim izborom i stalnim inadžijskim samopravdanjem. To nije nepoznata pojava u životima mnogih u brojnim oblastima, ali kod nas u košarci ovo postaje već kritično. Mislim da treba i mora da se menja košarkaški ambijent, i to ovde kod nas.
Država ne sme, ponavljam da NE SME da ide linijom manjeg otpora, i da stvara neke državne projekte na račun svih ostalih. Savezu treba dati veća ovlašćenja i nad udruženjima ligaša, sudija i, u krajnoj liniji, nad sopstvenom skuštinom. Zvuči paradoksalno, ali je tako. Nad sistemom takmičenja, nad sudijama. Tamo kao da neko nema želju da se nešto menja, ili ne sme. Najgore je ako neće. Ovaj sistem će nam uništiti domaću košarku, a ljudi koji su ostali u košarci, a sve ih je manje, su kao zombiji – vuče ih želja i ljubav ali bez svetla i vazduha.
Ovo maltretiranje reprezentativaca i ceđenje do poslednje kapi služi samo kao maska i sakrivanje iza uspeha. Hvalićemo ih do besvesti samo da bi gurali svoje ideje bez imalo socijalne odgovornosti.
A igrače ćemo tešiti i tapšati po ramenu mada znam kako se osećaju. Neki će to raditi da bi opravdali svojih dvadeset i kusur dnevnica, neki iz drugih prgmatičnijih razloga.
O deci i roditeljima budućih košarkaša, sportskim pregaocima, trenerima, niko ne vodi računa. Prepušteni su „kapitalističkom tržistu“. Unutrašnjost sve praznija, Beograd pretrpan a svi putevi prema napolju otvoreni.
A besan bejah do suza kada je posle finala euforični voditelj na RTS 1 pokušavao da objasni da su Srbi svi i svuda. E pa nisu svi svuda Srbi, bar ne način na koji je užareni voditelj pokušao da izmami osmeh od trojice starijih i porazom ubijenih košarkaša.
Od nacionalnosti, ako je to uopšte važno, ne možeš da pobegneš potpisom.
A oni koji su napolju i na koje mi aludiramo su Srbi koji su pobedili svoje i naše predrasude, svoje i naše Konstantinovićevštine, i hrabro se izdigli iznad pogrešnih predubeđenja i pobedili prvo TAMO DALEKO, naterali druge da ih cene i obožavaju. E, za mene su oni Srbi-pobednici.
A ovo i momci koji su pobedili naše momke i doveli nas do ludila i depresije – pa to je sam ovaj naš lepi sport košarka, nekad tužan, nekad lud.
Biće bolje drugi put. Đekna još nije umrla, a kad će – ne znamo. I dočekasmo ih sa štitom, malo okrznutim ali sa štitom. Samo da magla od njihovog znoja i suza ne sakrije probleme.
Pa da lešinari odmah graknu!
Photo: Printscreen
Dugi, znači kad se hvali, viče ura, bravo, onda smo i mi običan puk stručnjaci, tj. niko nam to ne zamera, a kad se kritikuje, postavljaju nezgodna pitanja (ograđujem se od onih zluradih), onda smo “stručnjaci”. Ajde više dogovorite se da li samo da hvalimo, ili ponekad kad nije za hvalu da ćutimo.