Dugi: Sportski centar
- October 1, 2016
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
U poslednja dva dana dva puta sam se osetio prozvanim i povređenim. Nevezano jedno sa drugim, tek neko iz grupe kod Ljube Jakića, i sutradan u Jagodini, reče za nas nekolicinu – ovo su pravi igrači. Šta je to značilo? Ko su ostali? Gerila, kako neko dobaci. Možda na prvu loptu to imponuje ali,verujte, vređa. Nema razlike između nas. U duhu, u opredeljenju i posvećenosti. Svi smo mi pravi jer smo u datom trenutku doneli odluku da pristajemo da imamo cilj, da se ponašamo po pravilima i da nam vrhovni sudija bude poen i rezultat. I da poštujemo jedni druge.
Možda izgleda, prosto, ali razmislite koliko je to hrabro opredeljenje i danas, i vajkada. Šahisti rekoše i ostade – gens una sumus. E – to smo mi. To je želja da pobediš, ali i da priznaš boljem (ali samo na sekund), i da intezivno misliš kako ćeš sledeći put ti biti bolji. U milionima pokušaja neko to uspe više, neko manje, ali duh i težnje su iste. I zato me je ono povredilo. Ima momenata koji nas malo dele, ali o tome kasnije. Ko je navikao na moje rukavce naići če na glavni tok na kraju.
Izađoh iz kuće kad ispred mene inkvizitor iz parking servisa, priča na glas sam sa sobom. Tek kad mu priđeš vidiš malu slušalicu, ili šta već. Pun grad takvih. A nekad su takvi puštani za vikend i imali su potvrde iz “Laze”, niko im ništa nije mogao. Bogami ni milicija- A danas mogu elegantno da se kriju među mnoštvom ovih sa žicama u ušima, ozvučenih. Kao jedan nesretnik na “Olimpu”, među decom, gde odvedoh onomad unuka. Stavio ruku na uvo i priča na sav glas, raspreda politiku a pored njega dve mešine piva. Svako odmah pomisli da stvarno priča malim telefonom, dok ne primeti šta je po sredi. A čovek možda ima i potvrdu, bezazlen je i sve mu je dozvoljeno.
U novinama vidim vest da su ruski haker -, ćuj ba, hakeri – otkrili na OI sedamdesetak dopingovanih. Kao reakcija na onu ujdurmu s početka Olimpijade. Oko toga je bilo polemike. Ovi ne daju da se vrše kontrole, ovi drugi za sada im ne mogu ništa. Tek objašnjeno da su oni “dopingovani” imali “potvrde.” Sve im je onda dozvoljeno!
Niko tu nije nevin. Biće malo povike, ali dogoviriće se veliki nekako i nastradaće svekrva, a jetrve će kući pevajući. Svekrva je “nick name” za Srbiju i slične, koji služe za treniranje strogoće.
Bio je svojevremeno predlog da se ukine doping kontrola, i da se održavaju takmičenja bez ograničenja. Pa ko hoće da umre – nek’ umre. Bilo bi i ovih drugih, “čistih” nadmetanja, ali ko bi na njih obraćao pažnju. Tek, skoči antidoping agencija, skočiše svetske farmacije, zar da im neko uskrati tolike pare. A jaki su – lobi kakvog nema. Od predloga ne bi ništa, sve ostade po starom. Ko gazduje WADA-om, gazduje svetskim sportom.
Nekad, u moje vreme, to je izgledalo naivno. Sve se svodilo na Istok i Zapad. Ni jedni ni drugi nisu bili cvećke. Zapadnjaci su imali svoje centre za naduvavanje muskulature, i o tome se kod nas uveliko pričalo. Iz ideoloških razloga Iz istih ideoloških razloga se ćutalo o Pojani Brašov u Rumuniji, eksteritorijalnom sportskom centru za istočne sportiste. A setite se samo Istočnih Nemica, ili one nadrealne Jarmile Kratohvilove koja istrči svetski na 800 za žene za sledećih dvesta godina. Svetski koji je držala i naša jedina Vera nacionale. Videh je, Kratohvilovu, pre desetak godina uživo u Linjanu. Kao duh je, mala kao ovi biciklisti što se veru po planinama na Turu, Điru i Vuelti. Mora, jadna, da nosi natpis – ja sam Kratohvilova – a ni majka je ne poznaje – tuga. A kad je istrčala 800 za 1.53,00 izgledala je kao obrijani Asmir Kolašinac. Priznajem – brijala se sjajno.
I ona je prolazila razne sportske centre. Ideološki nama nepoznate. Kod nas ima taj običaj da kad se odomaći jedan naziv, teško ga menjamo, valjda iz prisnosti ili lenjosti. Tako, na primer, Bulevar je naziv za posebnu ulicu, i to je svuda tako. Kod nas ima bulevara i bulevara. Ali jedan je Bulevar bez dodataka. Menja ime, zavisno od vlasti, ali ostaje za nas prosto – Bulevar. Tako je i sa Sportskim centrom u Košutnjaku. Kada je napravljen bio je jedini, i od tada valjda on jedini ostade samo sportski centar. Kad to kažeš, tačno se zna na šta misliš. Sad ih ima svuda po gradu, ali je samo on ostao prosto i prisno – Sportski centar. Taj pojam je važio i za celu bivšu veliku državu. E – o njemu hoću da nešto napišem.
On je bio siromašnija kopija onih iz belog sveta. Napravljen na uzvišenju iznad grada, pored šume na periferiji, sa čistim vazduhom i okolinom. Beše pojam vrhunskog sporta, čuvenih sportista i izgledao je nedostižan. Već je postao prava institucija u jugoslovenskom sportu kada smo mi, klinci, počeli da obraćamo pažnju na njega. Prolazili smo pored, gledali kao u Beli dvor, i nadali se da će se tamo slučajno pojaviti neko poznato, čuveno lice, neki od naših sportskih idola. Bio je za nas i Zabranjeni grad, i Vatikan i Vavilon u isto vreme – naizgled nedodirljiv i nedostižan, ali privlačan i opojan.
Bio je i dalje od grada tako da nije bilo lako doći do njega. Obično se išlo kad su izleti sa školama ili nešto slično par puta godišnje. Sećam se da smo u trećem osnovne boravili nedelju dana u Pionirskom gradu u neposrednom komšiluku, i da je mojim roditeljima trebalo pola dana da dođu od grada da me posete. Kao – bili smo daleko – onda se to tako i činilo.
Kad sam počeo ozbiljnije da se zanimam košarkom učestalost pominjanja Sportskog centra se povećavala. Polako smo počeli da poštujemo samu pomisao na postojanje takve institucije, uz iskrenu, ali potajnu želju da bar jednom omirišemo vazduh, osetimo atmosferu tog sela gde su obitavali, po našem mišljenju, naši heroji – nadljudi. Priče starijih su samo podgrvale znatiželju i našu sportsku ambiciju. Kad neko kaže – idem na pripreme u SC – to je bilo kao da ide na Hilandar. Daleko, nema telefona, nema lakih kontakata, što je samo povećavalo mističnu privlačnost tog mesta.
Sve dok nisam prvi put dobio poziv da odem “gore”, nisam imao predstavu kako sve to funkcioniše, kakva su pravila i kakav je život u okviru SC. Nekako sam zamišljao da kad uđem u Centar, da će mi svi ljudi na ulici izgledati nekako mali. To je valjda zbog onog mog utiska kako sam mali kad sam nekad prolazio pored SC ranije. Puste dečije fantazije.
Kasnije je SC Košutnjak postao pristupačniji, i nekako deo naših života, ali prvi utisci i maštanja se urežu u pamet za ceo život. Elem, jednog dana mi neko iz kluba reče – pozvao te Piva u juniorsku reprezentaciju. Piva je bio moj trener, i ne znam zašto mi on to ne reče direktno. Valjda da se pozivu da na značaju. Tek, ja sam bio zatečen i srećan u isto vreme. Uvek sam imao utisak da je Piva mene gurao, i da mi je tu učinio mnogo. Ne znam, možda je neko iznenada otkazao, ili tako nešto, tek pošao sam u selekciju stariju skoro tri godine od mene. U tim godinama to je ogromna razlika. A istovremeno sam pomišljao da je to bilo i zbog Mite Jocića, Mite Čarapana. E – ko je bio Mita?
Visok, tanak. Markantan, nešto oko 203 cm, spretan, a ruka – pamuk. Primećen davno pre mene, i mog nekog nazovi napredovanja u Radničkom. Nisam ga gledao kad je bio u juniorskoj reprezentaciji, ali sam načuo da ga je i Ranko veoma cenio, i jedini posao i Pivin i Rankov je bio da ga motivišu. Tako se to radilo nekad. Iz svakog su pokušavali da izvuku maksimum i teško, veoma teško su se treneri odricali i otpisivali nekog igrača. Borili su se za njih do samog kraja. A lebdeo je Mita, bio svoj da “svojiji” nije mogao biti. Ušao sam u prvi tim i zatekao ga tamo, i prvo što sam čuo bilo je da su Ćosa, Vinko i Duci pravili blokove da bi Mita šutirao “četvorke” koje su prolazile kroz koš ne dodirujući mrežice. I sve tako dok Mita, veliki Mita, ne kaže ono čuveno čarapansko “nemoogu”. To je uvek značilo kraj. Nije vredelo ništa – ni molbe ni pretnje. Ne mogu, i ne mogu! Ima tu i lokalnog, krstaškog preterivanja, ali je na mene ostavljalo utisak.
Počelo je i naše zajedničko igranje. Čuvene prve, pa druge lige krajem šezdesetih. Mita igra sve dok se ne čuje ono legendarno – “nemogu”. “Uđi Dugi” – još danas mi odzvanja Pivin glas, a jedva se suzdržava da ne ubije Mitu. Uđi Dugi jedan put, drugi, bezbroj puta. Pa vremenom i Dugi nauči nešto, pa je sve češće ostajao duže u igri. A Mita i dalje terao po svome. Ma sto Dugija ne bi ga nateralo da se promeni.
Druga liga, leto 1969, idemo za Ivangrad, avionom – pazite avionom. Verovatno zato jer puteva i nije bilo, bar ne onih pristojnih. Meni ispiti na fakultetu u toku. Prijavio sam nešto, a bio sam suviše mlad da bih mogao reći roditeljima da neću da izađem. Piva je prihvatio moje opravdanje, a i Mita ide – tako da je mesto pokriveno. Završava se trening, trener reče – sutra u podene kod Jata. Trenutak tišine, i onda ono čuveno Mitino “ja nemogu”. Piva ne veruje. Stisao pesnicu sa isturenim srednjakom, i onda njegovo čuveno – “Bato, a zašto?” “Bojim se aviona”, reče Mita, i ućuta. Izluđivao je Pivu. Još je bila sveža neka njihova jurnjava oko neke furune u Splitu, kad je Piva hteo da ga sahrani.
Nastade ubeđivanje, to je trajalo, i Mita nekako pristade. Smiri se sve – kad neki naučnik među nama dobaci: “Ne brini Mito, svako dobija padobran”. Mita se skotrlja niz one čuvene stepenice na Krstu. I opet ubeđivanje. Piva na kraju živaca. Ko ga je poznavao, zna o čemu pričam. I Dejton, mir uspesmo nekako da dogovorimo, i Mita ponovo olabavi. Uđosmo u svlačionicu, atmosfera opuštena, kad će neko (danas mnogi od nas preuzimaju na sebe tu čuvenu repliku): “Ma, Mito, to su moderni avioni, svi imaju pedale ispod sedišta – za ne daj bože”. Mita se zaledi, uhvati se za čiviluk, ne bi ga od njega odvojio ni “Mičigen”, nadaleko čuveni bager.
Sad već postade ozbiljno. Neko javi Pivi, on nas satera u svlačionici u ćošak, i htede sve da pobije. Sve nas. Mita Jocić više nije bio bitan. Završilo se kako se završilo, Mita je otputovao sa ekipom, ja ostao da udovoljim roditeljima i fakultetu.
Dve nedelje kasnije ide se u Peć. Normalan put, ekipa sve bolja, pobeđuje. Pred sam put Mita upita: “A idemo li avionom?” Nasta smeh, Piva se nasmeja krajičkom usana i reče – “Vidi ga kako se brzo navikao na luksuz”. Priča je istinita i lepo je sećanje. To je samo jedna sekvenca o Miti Jociću.
Tek, ja sam zahvaljujući i svom napretku, ali i neambicioznosti konkurencije, dobijao sve više mesta u igri. Beše tu i izvesna Zaga iz Kruševca, ali o tome bi Mita sigurno nešto više imao da kaže. I toj Zagi iz Kruševca mogu da budem malo zahvalan na prilikama da se pokažem!
E od tog mog prijatelja i druga, Mite Jocića, Mite Čarapana, sam čuo prve priče o Sportskom centru. Bio je mangup, pa je sve to malo filovao i zaluđivao nas. Mada smo voleli da mu verujemo, lepo je bilo osećati da neko od nas odlazi na sam Olimp. I tada sam prvi put od njega čuo da tamo idu samo “pravi igrači”. Prvi put sam čuo za taj termin.
Ne znam kako se desilo da je juniorska reprezentacija, starija generacija, a to beše pre one priče o avionu, išla na veliki juniorski turnir olimpijskih nada u Minsk. Tek, bilo je nekog otkazivanja u poslednji čas, klinačko zaljubljivanje ili šta već. U pitanju je bio, koliko se sećam, Miljanović iz Slavonskog Broda. Jednostavno je spakovao svoju opremu, a onu opremu Saveza složio na sto u sobi, i zapalio. Hitnost situacije i Piva kao trener su mi tada pružili priliku da prvi put odem
među te moje idole, “prave igrače”. Kad mi je to saopšteno ukočio sam se od treme. Odem kući, kažem roditeljima, i odmah sledi pitanje – “A škola?”. Ali i njima milo, pa to prođe s obzirom da sam bio sjajan đak, nije bilo problema. Valjda je i mojima u IV beogradskoj gimnaziji imponovalo. U svakom slučaju veče za pamćenje.
Siđem da podelim svoju zbunjenost, ali i ponos, pa i da se malo “puvam” pred drugarima iz kraja. Sede oni na zidiću, gledaju me nepoverljivo, nema uobičajenog zezanja, iskreno žele da veruju da je sve što sam im rekao – istina. Čak od njih dobijem i instrukcije da je najbolje da gore odem trideset trojkom, čuvenim busom “lejlandom”. Urbana legenda Beograda s početka šezdesetih, koji je vozio prema Pionirskom gradu i stanicu pre toga dodirivao Sportski centar.
Posle neprospavane noći spremim se, i uz jedini savet iz kuće – pazi kako se ponašaš i budi pristojan, sav ustreptao krenem sa torbom dvadeset devetkom do
Mostara, i tamo čekam tu famoznu trideset trojku. Sve vreme dok je trajalo to moje putešestvije, a trajalo je dugo, skoro da nisam verovao da se to meni dešava. Toliko je u meni bilo pomešane radosti i zbunjenost, nade i nesigurnosti, da bi o tome mogao da pričam dva dana. Svega se sećam. I toga da sam se plašio da ću da zakasnim, da ne pukne guma na autobusu, da ne bude zastoj u podvožnjaku kod Sajma kao milion puta pre i posle. A “lejland” mili pored Sajma. Ima jedna ulica, jedini ulaz u Beograd sa Zapada. Podvožnjak dvosmeran, bez onog vijadukta za Banovo Brdo, nego pored rukavca Save pa levo na semaforu i uzbrdo. Brekće poluautomatik i vozi moje strahove i želje. Onako krakat, sa glavom među šipkama, čekam da se prođe Požeška, onda bez tramvaja ali sa svim mogućim autobusima i kamionima sa Ibarske magistrale. Vodi me “lejland” levo gore, prema Sportskom centru, mestu iz bajke i snu svakog iz moje i iz mnogih generacija.
Ta čuvena linija 33. I brektavi indijski autobus, onda se to računalo kao engleski, Komonvelt beše, koji je bio naš uzlet do zvezda. Ili sam ja to tako osećao. A sam ulazak u SC sam zamišljao drugačije, kao u filmovima – strogi čuvari, ozbiljnost, samo sam još čekao tuširanje na ulazu i zaprašivanje diditijem.
Vidim – lepo uređeno nove zgrade. Onda je bilo sve novo, zeleno. Rekoh posle prvog utiska, a strah me još ne popušta – ovo je neka navlaka, neko će da me zaskoči iza nekog žbuna.
Rečeno mi je – javi se u prvi paviljon, a meni u glavi paviljoni iz onda bliske istorije na srednjem Jadranu. Sve šušti. Pitam nekog gde je prvi paviljon, onako zbunjen. Taj koga sam pitao mogao je slobodno da me pošalje u Čačak. Krenem između jela, i slučaj je hteo da sam prvo naleteo na Pivu. Obradovao sam se kao najrođenijem i samo što ga nisam uhvatio za ruku. Verujte, sve dalje je bilo lakše, i iz ove perspektive normalno. Upoznavanje, trema pred starijim igračima, veliko poštovanje sa moje strane. I treninzi, naizgled teški ali, bože moj, bio sam mlad. Bio sam i neiskusan, zaostajao sam u svemu ali sam grebao, ćutao i upijao sve. Trpeo batine, ne prave nego u igri i sam sebi, iako sam na neki način bio u beogradskim juniorskim krugovima već perspektivan igrač, izgledao sam kao početnik. Za tu konkurenciju i jesam bio.
Takav je bio početak mog ljubovanja sa Sportskim centrom, Godinama mojom drugom, ili prvom kućom. Nije se lako dolazilo odande do grada. Samo nedeljom posle jutarnjeg treninga smo imali slobodno. Bilo je čistog vazduha koliko hoćeš, sve nezagađeno. Treninzi non-stop od sedam ujutru, na trim stazi 7×1200 metara, pa doručak, pa trening u deset, dugačak, nikad da se završi, pa mali odmor i uveče u šest opet “Rat i mir”. Ali je bilo lepo i nezaboravno. Kao i prva upala mišića, zastrašujuća, i stisak zuba i inat, pa polako sticanje samopouzdanja, kroz sitnice, zatim uspostavljanje kontakta sa starijima. Uz obaveznu distancu i moje prilično pametno posmatranje sa strane. Velika životna škola. I šok kad mi Piva reče da ću deliti sobu sa nekim svojim idolom, igračem poznatim iz novina i, konačno, ispoljavanje nekog svog kućnog vaspitanja na ponos svojih roditelja. Pa bojažljivo odlaženje na lekarske preglede u Zavod. Mislio sam da su tamo lekari sa rogovima, a u stvari su bili kao roditelji. Neki od njih su nas pratili tokom cele karijere, bili su to počeci lepih prijateljstava.
Sve je bilo novo, ali svakim danom sve manje čudno i nesvakidašnje. Nekako se SC polako lepio za naše duše i tela, i sve više izgledao lep i privlačan. A tek drugi paviljon, sa restoranom gde smo jeli, fantastično jeli! Ovog leta sam sreo u Splitu drugara koji je zakačio par priprema u SC. Kad se prepoznadosmo i pozdravismo,
u evociranju sećanja najustreptalije je izgledao kad je rekao – “U Beogradu se strašno jelo”. Da, stvarno je bilo i kvalitetno i ukusno, i dovoljno koliko je potrebno. Bez potrebe da izmišljaš, iliti da se proseravaš. Svaki sport je imao svoje prohteve što se hrane tiče, i bilo je sve isplanirano. Pojedinačni i ekipni sportisti, i jedan vrhunski kuvar, zaboravio sam mu ime. Kasnije sam ga video kao glavnog kuvara u hotelu “Šumadija” na Banovom brdu.
Brzo smo naučili ko prvi bira mesto, upoznali i Matu Parlova i Ivana Ivančića, koji su, kako je izgledalo, tu i živeli. Kad god sam kasnije odlazio gore zaticao sam nekog od njih dvojice. I mnoge druge. Prosto su se pretopili u SC i saživeli sa njim. Sećam se da, kad sam prvi put u restoranu video Parlova, dugo nisam mogao sesti u svoju stolicu. Ali tih fascinacija je vremenom bivalo sve manje, a mi koji smo tamo bili postajali smo sve bliskiji. Sećam se jednom posle večernjeg treninga, bilo se već dosta smračilo, krenemo u grupi iz sale na večeru. Odnekud se čuje harmonika, lepa melodija. Priđemo, bliže, kad lik sedi na prozoru prvog sprata i svira. I da sam ga znao, zbog mraka ga ne bih prepoznao. Onda neko sa čela naše grupe se okrenu u mom pravcu, i reče, za mene čuveno: “Damnjanoviću, Damnjanoviću, šta radite vi iz Radničkog”. Još se nisam bio odomaćio da bi me zvali Dugi, i bilo mi je jako milo to obraćanje, mada je bilo kao zezanje. Tada sam prvi put, ali i za ceo život obeležen, ili kršten, ili uzdignut tim obeležjem – Radnički. Oćutao sam i, pošteno, nisam znao zbog čega ili zbog koga mi je to rečeno. Kasnije sam onako malo lukavo, da mi se ne smeju, saznao da je na prozoru bio Jova Pajković, možda najbolji bokser Radničkog svih vremena. Nisam ga lično do tada sreo, niti poznavao sem iz novina. I on je bio “obeležen” kao i ja, u stvari on je stvarao taj kult i obeležja koja smo mi kasnije nosili, a zajedničko ime bilo je Radnički. A svirao je harmoniku fantastično, čak i sa nogama preko prozora.
Sportski centar je mesto gde sam spoznao svoj identitet u svetu u kome sam mislio da opstojim. Tamo su nas naučili, pazite naučili, da možemo sve – samo nebo je bilo limit. Mogli smo da trčimo 8,5 km ujutru, pa onda doručak i odmah trening, ubitačan. Pa zatim Tvigi i ja odemo dole u jednu malu teretanu sa ogledalom. Kao nešto radimo sa tegovima. A ogledalo je trebalo da posluži da pokazujemo sami sebi “naduvane mišiće”. Problem je što smo svi mi iz Radničkog bili tanki, Tvigi i ja pogotovu. Uostalom, Tvigi je adekvatan naziv za štrkljastog Dragog Ivkovića. Izgledasmo u početku kao anoreksični, i imali smo samo jednu dimenziju – naime mogli smo da vidimo svoj odraz u ogledalu samo spreda, a sa strane tada nismo imali odraz, iliti dimenziju. Sve u svemu, nama je bilo zabavno, izazovno i novo. Primetio sam da su nam se vrlo malo smejali na našem dizanju tegova, i brzo su uvideli da smo vredni, i počeli da nas ozbiljno prihvataju. Zbog našeg pokazivanja ambicija i volje.
Ubrzo je to naše kreveljenje pred ogledalima postalo ozbiljnije i polako, jako sporo i polako ali sigurno počelo je da daje rezultate. Posle jednog takvog treninga u podrumu ispod hale pored bazena izađosmo napolje – kad tamo moji drugari iz kraja, njih sedam, osam, dogovorili se i pošli na izlet, da me vide ili provere. I onda sa njima fudbal sve do ručka. Umor se ne oseća zbog sreće. Košutnjak zelen, pravo uživanje. Morao sam da prekinem, pa na ručak, pa pola sata odmora ili blejanja, i onda popodnevni ubitačni trening. Sve smo izdržavali, a jednom se dogodilo da smo u podrumu zatekli, a to je bilo pred OI u Meksiku, Matu Parlova, velikog džudistu Kovačevića i sina Duleta Bogdanovića sa jednim “toska” gramofonom. Bogdanović junior je po nalogu oca morao da pušta rokenrol, Džeri Li Luisa i Čaka Berija, brzi ritam, a Parlov i Kovačević su morali da igraju u tom ritmu u beskraj. Pridružili smo se i mi, i počeo je divlji ples. Pa dobro, možda i nije baš bio ples, ali ubitačan napor jeste bio. Taj nadrealni kadar se duboko urezao u moje pamćenje. Parlov i Kovačević su bili naši idoli, svetske veličine u to vreme, i prosto smo bili počastvovani što smo primljeni u njihovo društvo. Tada smo naučili lekciju za ceo život o ozbiljnosti i posvećenosti. Posle tog brutalnog treninga, koji je od intelektualne angažovanosti tražio pokušaj praćenja ritma i sumanutu volju da se izdrži i približi cilju, bili smo mrtvi i egzaltirani. Tako je je to bilo u Sportskom centru.
Ekipe iz raznih sportova su smeštane po paviljonima prema važnosti selekcije i takmičenja. Bilo je tu i devojčica i devojaka, ali to je u početku bila zona samo za starije i “odlične đake”.
E, beše i 1968. Godina svega. I Pariza, i Beograda, i čuvenog podvožnjaka i crvenih univerziteta, pa i nečeg mnogo ozbiljnijeg. Nešto kasnije već formirana nova mlađa juniorska selekcija Jugoslavije spremala se za prvo zvanično takmičenje – juniorsko Balkansko prvenstvo u košarci, mislim u Lomu, u Bugarskoj. Selektor Laza Veliki Lečić. Smešteni smo bili u četvrtom paviljonu. Već smo se bili zbližili i postali drugari u okviru selekcije kroz koju je prošlo puno naših vršnjaka iz vascele Jugoslavije. Treninzi teški, ima nervoze, malo i treme. Postadosmo već igračići u našim ligama. Spremamo se na put i Laza,veliki Laza Lečić nas mazi i veruje u nas. Zadužili smo i opremu od Saveza, novu lepu i izgledali smo ponosno.
A onda dva ili tri dana pred put – jutro k’o svako jutro, ali šok – Rusi ušli u Čehoslovačku! Slede strahovi, i voz pored Sajma pun čeških turista kojima smo kroz prozore vagona doturali hranu, ali i strepnja za nas same. Hteli smo da znamo sve, a informacija malo. Zebnja i sumnja – da li ćemo ići. Moj od onda do danas prijatelj Marko Gvardjančič iz Olimpije i ja tražimo novine po kioscima – nigde ih nema. Sve razgrabljeno. Šetamo polako, kao nonšalantno, ali u sebi uplašeno, od SC do crkve na Banovom brdu i nazad. Bože moj, mislimo, mi smo sportisti, nas politika ne interesuje. Ali opet… Vratimo se natrag, nategnut terning i neprospavana noć, i ujutru nam kažu da se obučemo u komplet opremu jer dolaze iz Saveza na sastanak sa nama. Došao je samo g. Raša Šaper. Osetili smo da je doneta odluka. Ali dok nam on nije decidno rekao “mi se bojimo zbog vas i vaših raditelja i odlučili smo da se ne putuje u Bugarsku”, nismo hteli da verujemo da nećemo ići. Na Rašino pitanje ima li ko šta da kaže svi su ćutali, samo sam ja glupo i neverovatno bespotrebno upitao – zašto smo u četvrtom paviljonu, daleko je od sale! Koliko god da je bilo glupo, malo je opustilo situaciju.
Tužni smo bili. Svi zabrinuti. Sledio je rastanak uz ljubljenje – osećaj kao da se više nećemo videti. A bilo nam je krivo, do suza. Odlazimo, Laza se pozdravlja sa svima ćutke.
Sedam na čuvenu 33. I iz, već sada mog Sportskog centra, polako odlazim prema gradu. Pored Sajma mili “lejland” i vidim one nesretnike u vozovima. Na trenutak sebično u sebi optužim njih za naše razočaranje, ali brzo nadvlada sažaljenje. Polako smo postajali socijalni subjekti.
Stižem u Južnjak, izlazim – u kraju tišina, ne treba ništa da se objašnjava. Jedini komentar drugara – e, jebiga!
Ulazim u kuću, tamo majka, kao da vidim osećaj olakšanja na njenom licu. Otvaram plakar u predsoblju, da stavim stvari u njega, i – šok: dva puna džaka, jedan sa brašnom, drugi sa šećerom. Osetih jezu i neku vrstu straha, u sekundi sam odrastao i postao čovek. Mlad, zelen, ali čovek koji mora da razmišlja o svemu i o
svima. Počeo sam da sazrevam i rastem prvim odlaskom gore u SC, a nekako naglo odrastao posle jednog od povrataka iz SC. Ima tu nečeg sudbinskog.
Moj SC i moj Zavod za sport nisu u svetu, možda, imali težinu da izdaju potvrde kao one sa početka ovog teksta. Ni kao brojni centri u SAD, ili Pojana Brašov. Ali sam siguran da su nama bez problema, a na radost naših najbližih, mogli da potpišu “potvrde” o zrelosti za ulazak u život odraslih.
Bilo je i posle sportskih centara, ali je jedan jedini, Sportski centar Košutnjak. Ne znam kako to sada funkcioniše, načuo sam razne verzije. Ali da su u nama ostavili svedoke bogate istorije i sistema koji je koristan za sportiste – jesu. Mislim da su za nas i kao pojedince, i kao ekipe mnogo učinili svojim postojanjem.
Ovo sam i napisao da se ne zaboravi. Umemo mi kad hoćemo!
.