Dugi: Srce zaključano u „Kutiji šibica“
- December 20, 2017
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Svi mi, hteli ne hteli parafraziramo nečije bivše živote, ili svoje po sistemu – u prošlom životu sam bio to i to. U svakom slučaju moj život je strogo ograničen na blisku prošlost, jer nisam u prošlom životu mogao da budem košarkaš zbog „tajminga“ izmišljanja iste, pa onda raubujem i uživam u sopstvenoj prošlosti deleći je sa drugima. I onda da parafraziram malo Đoleta, normalno Balaševića, da se ne naljuti Đole the God – Novak Veliki.
OVO JE PRIČA KOJU JAKO RETKO PRIČAM
PRIČA O DUGOM KOJI IMAŠE BUBICA ROJ
NEKI GA KUDE NEKI HVALE
ALI, E MOJ BRALE JA I SAD (NI)SAM SASVIM SVOJ.
I tako se samokritično probah da upišem među Bodlere.
Ali, kako mi ovo pade na pamet?
Mala radnja na Đermu, zavučena i nekako mi je prijatno da tamo svratim. Drugi sam u redu, okrete se čovek, vrlo pristojnog izgleda, moje ili malo svežije godište. Samo je izustio: „Dugi, Borongaj1977“. Ja se ukočih, ne mogu da verujem, pa spontano počeše šifre: 2556, 3707, te imena – Bubanj, Đelić, Tunović, Vučković, Ilić, Maoduš, Ivetić… Bez ijednog glagola između, kao šifre i kao da smo žmurili dok smo pričali. Ono ženče Kaja, za kasom, pogleda nas i napolju da li je pun mesec. Za nju sve ovo beše beskrajno besmisleno, a za nas lično i neizrecivo emotivno. Kao pred smrt prođoše mi milion misli i sećanja u deliću sekunde, i odvi se priča.
U svima nama čuči Felini, i njegov Amarkord poče da se odvija.
Tadašnji zakoni su bili takvi, u vojsku moraš pa moraš, i one psiho pripreme, ja sačekah poslednji voz, dvadeset šestu na sedmu. Znao sam i znam sad sebe – to mi je urođeno. Ne volim nikakve vrste, makar imaginarne, zatvorenosti i ograničenja, a o bolesno nostalgičnoj potrebi za beogradskom slobodom i da ne pričam. A opet, razmišljah – kad su mogli drugi, preživeću i ja. Olako opravdanje, pa na voz, sa ženom da me kao isprati, i dug veoma dug pogled majke koja je sve osećala, i pođoh u avanturu.
Uđoh uveče u Borongaj. Na kapiju. Mrak. Vesna ostade kao obris na svetlu i ogromno prostranstvo, nije kasarna prema staromodnim shvatanjima. I sada, posle ovoliko vremena, moram da priznam da sam bio privilegovan, samo da mi neko to onda reče, a jebiga nije.
Ulazim, vidim da su čuli da dolazi košarkaš Damnjanović. Meni to ništa ne znači. Sačekao me je Stepi, Stepandić, kasnije odličan trener u našoj košarci. I reče da me je uzeo kod sebe. Odmah je video da sam nostalgičan i, pošteno, u početku kilav vojnik, ponašao se drugarski, malo me i zajebavao ali stade iza mene baš muški.
Posle prve trube stegnu mi se čvor pod grudima i bez prekida ostade tu dva ili tri meseca.
Upoznajem lica i polako mi osvežavaju život. Što reče jedan glumac – godina još i prođe, ali dan nikakao. A neizrecivo mrzim redove i dozvole. Jedva posle ovde kod nas preživeh devedesete .
I onda iznenadna kotrola soba „guštera“, nismo bili svi tu, i ja namah zategoh krevet prvom do sebe jer je bio zgužvan. Uleće unezveren Frok, Albanac, samo me pogleda, nije ni jezik govorio. Samo su one njegove velike crne oči pokazivale da sam stekao vernog prijatelja do kraja. Sitnica, ali uzvišen osećaj.
Zatvorenost me ubi, čekamo zakletvu, lunjamo po krugu, nedelja i ja sedeći pod drvetom i pišući jedno od milijardu pisama. Čujem resko (a poznato je da se gušteri boje i zvuka paljenja svetla). Poručnik Vilenica, nekad odličan atletičar, vrisnu: „Damnjanoviću, imaš tri minuta da se spremiš za atletski trenig na Maksimiru“. Ja i sad imam osećaj da su se svi nasmejali kad sam za dvadeset sekundi bio nazad. Izlazim kroz kapiju. Vukomerec, ili kako se već zvao taj kraj, pošteno – kao naša Borča, izgledao mi je kao Pariz. A trening – istrčah 400 m bosonog na tartanu, pedesetak metara ispred nekog aktivnog atletičara, skočih najviše uvis i rekoše mi da sam monstrum. A koliko sam ja tad bio slab – samo ja znam.
Pa uskočim da igram armijsko u odbojci na Rijeci. Za pet minuta sam naučio osnovna pravila, i polako napredovao. Uglavnom, proleće u Rijeci, skoro mesec dana pred-letovanja, i kao malo se oslobodih opterećenja, ali stiže kontra-efekat. Povratak u Borongaj, svi moji polako već postadoše vojničići, izlaze, osećaju se opušteno a ja – sve ponovo.
I sad se sećam kako sam polažem zakletvu pred kapetanom. Svi su bili tu, namerno, a ja se ukrutio kao da recitujem u Boljšoj teatru, ili polažem Otpornost materjala na Građevini. Mora da su se svi beskrajno zabavljali. Sutradan je sledio izlazak u grad.
Smotra. Sve sam imao, i iglu i konac, i češljić i ogledalce. Ali, košulja mi bejaše kratka, ali zato pantalone još kraće. Za sekund sam se pobojao da me zbog izgleda neće pustiti u grad. E tada jedan od starešina, koji je vršio smotru, reče: „Damnjanoviću, tebi treba sašiti uniformu po meri“. Kasnije i dođe do toga, ali sve polako i po malo.
Zagreb i Trg Republike su mi izgledali kao Trijumfalna kapija i Konkord. I, kako to već život i Marfi nameste –sretoh Sinišu Ćorkovića, mog druga iz odeljenja Četvrte beogradske gimnazije. Zvali smo ga Sisak, zbog mesta rođenja. Život nas je odvojio ali gimnazijska prijateljstva su bez opterećenja i najduža. Ja, kao da videh svog najrođenijeg. Nisam znao šta da kažem, i posle nekoliko nesuvislih rečenica slučajno povezah njegovo prezime sa prezimenom komandanta armije. Onako, tek da pitam – da ti nije neki rod general Ćorković? Ma samo mi je ćale – dobih odgovor. Onako ranjivom i nesigurnom sunce mi je bljesnulo. Bez ikakvih ideja, ali znao sam da je čika Dule tu.
I, dodade Sisak, znamo mi da si ovde u vojsci. Za nekog mnogo, za mene samo znak pitanja u tom momentu.
Zašto sve ovo? Nekako se nisam osećao dovoljno jakim da izdržim godinu dana van Beograda. Kako rekoh, sa nakaradnim osećajem, strogo ličnim, zatvorenosti i ograničenosti. Mada su ljudi različiti, i to različito podnose. Ja sam ona gora strana, i mislim da sam prvih par meseci bio ono što je Rade Šerbedžija opisao u „Varioli veri“ kao karakternu osobinu, normalno od vojnika. Stepi beše tu da pomogne, i nisam siguran da li je to njemu bilo rečeno, ili je to bio njegov izbor – tek, bio je tu.
Sećam se kad je kapetan ostavio četu Stepiju, samo na kratko, zbog telefonskog poziva. Mi u krugu ali daleko na poligonu. Vojska nešto petlja, a ja sedim na kamenu i gledam prema Dubravi, prema Sesvetama. Džip sa dvojicom prilazi, ja se ne obazirem, tek kad Stepi vrisnu: „Druže generale“ – ja se okrenuh. Tad prvi put videh toliko žutog i generalske oznake. Posle par pitanja Stepi raportira, a onda drug general Pavel Šuc, načelnik štaba vojne oblasti, spusti ton, i upita šta radi onaj vojnik tamo – i mahnu glavom prema meni. I dobi čovek odgovor, verovatno uz osmeh i, pretpostavljam, neki prst u čelo – „To je košarkaš Damnjanović, i gleda vozove za Beograd“. Svi, pa čak i ja se nasmejasmo, a general je bio jako dobar čovek i kasnije smo se izuzetno dobro družili u Vlaškoj kod Šojata, državnog prvaka u kuglanju, i kod Pere „Ustaše“ na Šalati. Ovo „ustaša“ beše bezazlen, zajebantski nadimak.
Utreniran sam da pobeđujem, i na kraju sam morao da pobedim. I bez obzira na pomalo suicidna pisma kući, što je moja majka primećivala a žena trpela i dolazila svako malo, i mojih skrivenih suza, polako sam sve prevazilazio. Pogotovu kad prilikom ozbiljnih bojevih gađanja i rada sa opasnim materijama starešine prema tebi imaju poverenje, i malo po malo shvataš da pored svega je to i ozbiljan posao i odgovornost.
Iz čistog inata iskopao sam rov za stojeći stav prema mojim gabaritima, ali bez reči, i izazvao sam osmeh kod Tuge Ilića, ali i kod nekog mnogo većeg nadređenog koji se zadesio tu u kontroli, i beše začuđen tako teškim zadatkom za Damnjanovića. Biće da je bilo tu i neke opomene, ali od tada su me gledali drugačije. Bila je to i škola za druge.
Poče da me opija i lepo zagrebačko leto, kao bensedin, i druženje sa Stepijem, Krcom, Draškom, Juretom, Pamirom, Beronjom, Tomom Mišicem i Lorbekom, i – poče košarka. Dobio sam slobodu da treniram. I ma koliko sam bio i blesav i kurčevit, i kako mi je sve smetalo u početku, priznajem da su me svi pazili. U napadu kreativnosti počeh da slikam, i to mi ostade do danas. I, samo da me mesto ne drži, pođoh u Cibonu, čini mi se sa zvaničnim posmom KK Radničkog da me uključe u trening. Nekako sam očekivao prisniji tretman ali bilo je sve zvanično, nekako preozbiljno. Valjda sebi da daju na značaju. Nije me povredilo, ali sam mislio da zaslužujem više. Ne znam da li mi je Rukavina, čiji su me roditelji primili kao najrođenijeg, ili ne znam ko već, predložio da pođem u Industromontažu.
Elem, ja se nađoh na Trešnjevci bez ikakvog pisma, u socijalistički nazvanoj Industromontaži. I baš je otkrijem u svim sferama. Kao srce, kao toplinu, kao svoj drugi, ili u to vreme prvi dom. Znate za onaj izraz – ima dušu.
Uđeš tamo, u početku nekako bojažljivo. Tek kasnije, mnogo kasnije, saznao sam da im je moj dolazak jako imponovao. I ta „Kutija šibica“, prema Trešnjevki, iza jedne velike zgrade, malo sakrivena – od zla, ali da sačuva toplinu, valjda. Oslanja se uglom na fudbalski teren sa restoranom u suprotnom ćošku tipa beogradske „Mlave“ ili „Starca Vujadina“, poznata po imenu „Šparkasa“, gde su se hranili igrači, i gde su hranili mene. To zbližavanje je malo potrajalo, ali se primih do kraj i bez rezerve. Počeh da se osećam domaćim u Zagrebu, i moja nostalgija ostade na malom čekanju.
Beše još jedan šašav mentalni eksces kad sam prvi put posle par meseci dolazio u Beograd, i kada sam širom otvorenih očiju i punih pluća došao peške sa aerodroma na Voždovac. Valjda da sve duže traje. Ali već povratak u Zagreb nije više bio paničan. Nije više bilo iracionalnog straha i nervoze.
Mislio sam da sam se nametnuo u želji da prevaziđem sopstvenu nesigurnost, ali su me ljudi i LJUDI – velikim slovima – pazili. Osetili su veliku emotivnu budalu, i stali iza nje. Kompliment za mene. Valjda su prepoznali dobrotu.
A sačekali su me i primili kao svog:trener Boris Sinković Sinek, Mladen Miholić Lima, Vlada Sulimanović Suli, Joško Buva, Zlatko Kauzlarić Kuzlica, Željko Zrnić Zrna, Zvonimir Topić Top, Milutin Nikolić Mićko, Željko Marelja Maki, Željko Mandić Manda, Željko Čutura Čutko, Nikola Plećaš Sveti, Vladimir Vanjak.
I – počeše treninzi. Kako rekoh, bio sam najredovniji. Kad dođeš u svlačionicu i ugledaš ono okruglo narandžasto, to beše pinkod za naš svet, zatvoren i ekskluzivan, možda kao sekta, ali da parafraziram ovu dobru ali malo morbidnu seriju kod nas „Senke nad Balkanom“ – od onog našeg druženja bi mogla da se napravi serija “Svetla nad svetom (ljudima)“.
„Kutija šibica“ mi je ispunjavala dan. Pre podne, posle podne. I „Šparkasa“. Pre podne, posle podne – mali fudbal, po potrebi i rukomet – ćuj ba ja i rukomet, i to ženski. Igrali smo protiv ŽRK Trešnjevka (ono ŽRK znači ženski rukometni klub). Ja kao slon u staklarskoj radnji. Deca oko mene zuje. Dve devojčice su se zvale Piksi i Diksi. Brze kao munje. Bojao sam se da nekog ne povredim. A rukometnu loptu do tada u životu nisam uhvatio, posebno onu žensku – manju. Ipak, bio sam veći i brži, istrčah neku kontru i onako iz brzine i visok bacim se u šest i „iz sve snage“ zažmurim i opalim. Pogodim golmana, ili golmanku, ispod stomaka. Slučajno mlada gospođa beše žena mog starijeg kolege iz Lokomotive Milija Omašića. Od straha i sramote nisam ni oči smeo da otvorim. Tri dana nisam trenuo. Tešila me i ona, i svi ostali. Jedva dođoh sebi i batalih rukomet. A to što sam ja mislio da je jako – bilo je kilavo jer naša ramena nisu rukometaška, naviknuta su na drugačije.
Ostalo je bila košarka, kroz nju sam gledao Zagreb drugačijim, našim očima. I lepa jesen, mirna ali hladna zima, bez vetrova – prijalo mi je sve to, samo da se družim sa loptom i ljudima. Možda preterujem, ali mislim da Zagreb i znači da treba se zagrebe ispod one austrougarska patine koja je svuda u centralnoj Evropi, pa bogami i kod nas u Zemunu se nazire, pa da otkriješ toplinu i ljude. Nikad se nisam naigrao slađe košarke kao te godine, bez opterećenja, sa neizmernim zadovoljstvom, ako već hoćete značilo mi je i malo sklanjanje od sivomaslinaste svakodnevice. Industromontaža, socijalističko ime za Trešnjevku, postade moj hram i izbezište.
Istovremeno sam se i odomaćio u pozorištima u Zagrebu, pa smo moj klasić Aca, arhitekta iz Niša i ja, nemilice obilazili i kazalište „Komedija“, i gledali pomalo euforičnu predstavu „O KAJ“ o katoličkom Božiću. Taj mjuzikal je fascinantan i za više gledanja, pa onda „Garderober“ u potkrovlju HNK, a najviše puta smo odlazili i gledali „Crveni telefon“ Fadila Hadžića u kazalištu „Jazavac“ na Ilici. Aca beše skoro visok kao ja, i sedeli smo u prvom redu, maltene digli noge na binu, i toliko se smejali da su na kraju glumci počeli da se smeju nama. Prvi put, drugi put, a posle su oni čekali da mi dođemo da bi počeli predstavu, ni karte nam više nisu tražili.
Morate priznati da vojnička uniforma u pozorištu ni danas nije uobičajena stvar.
Oko nove godine odoše mi i Stepi, i Krca, i Jure, i Pamir, i Draško, i Beronja, ali sam već debelo prisvojio kao moje i mog današnjeg velikog prijatelja velikog Nikolu Plećaša, SVETOG NIKOLU. Posle Dražena Jerkovića šezdesetih, jedinog živućeg polu-boga Zagreba sedamdesetih. Bilo je neverovatno iskustvo igrati protiv njega svaki dan. Pa ja sam u vojsci naučio od Mladena Mohorovića u 27. godini roling, onaj američki koji sam kasnije debelo koristio, pa čak i njega jedan put obrnuh protiv Kvarnera. Bio je to košarkaški master kurs u poznim godinama, koji mi je pomogao da se pokažem i u drugim sredinama posle mog Radničkog.
Pa trener Sinković, Sinek, koji me je, hvala mu, prihvatio kao svog bez imalo neke veštačke snishodljivosti. A da ne budem lažno skroman, i ja sam im na treningu kao deo druge postave izuzetno koristio kao prvoligaški dobar igrač. I kao suparnik, i kao motiv. Mnogo su me više cenili nego što sam ja u svojoj skromnosti primećivao. Ja sam u Radničkom vaspitavan, i poneo sam to sa sobom, da je sve to normalno. A nije baš tako – sve zavisi od LJUDI!
Nedavno od Nikole dobijem telefon Vlade Vanjka, sadašnjeg trenera u klubu, i zovnem ga da slučajno ne zaboravim neki od nadimaka ondašnjih igrača. Pazite – nadimaka, jer svih se sećam. Od 1977. se nismo čuli, a kad se javio odmah je rekao – „Dugi“. Kao da smo juče razgovarali – mnogo je to jako među nama.
Od njega čujem da neki nisu više među nama, i da nam se odozgo smeše. Kao Kuzlica, sa kojim bejah i kućni prijatelj i koji me je uvek, baš uvek i kad je trebalo ili ne, vozio svojim „eskortom“ do aerodroma kad sam, sa dozvolom ili bez nje, išao za Beograd.
A sad mogu da pišem šta god hoću, i o Šojatu i njegovom lokalu u Vlaškoj, i o Peri „Ustašu“, i Šalati i o „Crvenom fenjeru“ u Mesničkoj sa kotlovinom, ali je sve to propratno. Ostade mi Trešnjevka i „Kutija šibice“ u srcu zauvek.
Ma ljudi, ja sam toliko izašao iz Montaže utreniran i spreman da sam dan posle izlaska iz vojske dao 20 poena u finalu Kupa protiv Bosne u Šapcu! Tu utakmicu ipak izgubismo jedan razlike, a najbolji igrač Bosne bio je Oblak.
E, tada je Industromontaža imala svog igrača u finalu. Mislim da su bili malo ponosni na mene(ako i nisu –voleo bih da jesu).
Tek, od onog „mog“ izbora Zagreba za služenje vojske, kasnije shvatih da je sve na neki način bilo kontrolisano, i da su prvi meseci moje subjektivne muke bile dril da bi ostalo sećanje na neke lepote za koje mukom i znojem, hteo ne hteo, moraš da se izboriš. A za to smo i trenirani, jel’ da?
Još jednom – hvala Nikoli Svetom, i Sineku, i Vladi, i Limi, i Suliju, i Buvi, i Kuzlici, i Zrni, i Topu, i Mićku, i Makiju, i Mandi, i Čutku. Mada sam siguran da njma moja zahvalnost nije potrebna. Lepo je sećanje na sve njih.
A da bi otkrio nešto lepo moraš da Zagreb-eš,verujte mi!
Photo: Printscreen