Dugi: Srpski ariši
- October 30, 2016
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Jednom prilikom sam se setio pojave opisane u “Pričama sa Kolime” Varlama Šalamova. Reč beše o dalekom severnom Sibiru, i o jednoj vrsti niskog i položenog ariša koji je žilav i trpi temperature i od minus pedeset. Taj ariš oseća porast temperature od samo stepen-dva, i malo se tada uspravlja kao da se nada i nešto očekuje. Tako smo i mi u ovoj našoj napaćenoj zemlji željni daška i najave lepog i dobrog, i dižemo glave na svaku naznaku nečeg pozitivnog. Dokle god se nadamo – postojimo.
Nešto se lepo desilo u Savezu ovih dana. Naime održane su dve komemoracije, ili možda bolje nekako drugačije da ih nazovemo (komemoracija je više protokolarni skup). Obeležena je petnaestogodišnjica odlaska od nas Nebojše Popovića, i odmah zatim godišnjica smrti Ranka Žeravice. Nemam želju da sada nabrajam šta su sve njih dvojica, svaki ponaosob, učinili za jugoslovensku i srpsku košarku, jer mogu da nešto propustim a i da budem ličan u svojoj subjektivnosti. Živeo sam, odrastao i postajao košarkaš u neposrednom komšiluku Nebojše Popvića, u ulici Franca Rozmana. I postajao košarkaš preplićući i upijajući znanja i Vladana Markovića, pa velikog Pive i Ranka. Bilo je i drugih, ali sam pored ove trojice stasao, igrao i vaspitan sam.
Suviše sam ovakav kakav sam, pa bih se sigurno rasplinuo u emocijama, i zato o nečem drugom.
Kako juče reče Ivan Bekjarev, možda i ima simbolike u tome da bi Nebojša Popović, trener sa najviše klupskih titula u istoriji one velike zemlje, dao sve njih za jednu Rankovu sa reprezentacijom. A opet Ranko Žeravica, trener sa najviše titula sa reprezentacijom i čovek koji je najviše puta vodio nacionalni tim Jugoslavije, to svetsko košarkaško čudo, baš čudo onog doba, ostao je prikraćen za titulu prvaka države. Nema nijednu, a toliko njih je naučio i toliko toga dao. Život se ponekad zaigra ali je taj podatak toliko je lep, uzvišen i nadasve ljudski da nikome ne može da bude žao što je tako bilo.
Da Nebojša ništa nije uradio kao košarkaš, trener, igrač i funkcioner – samo ono što je posadio košarku na televiziju – već to je za spomenik.
E sad tako može u nedogled. Zaga, Žeravicina udovica, lepo reče na otvaranju izložbe o Ranku da je bio nesebičan, vredan i posvećen do zaluđenosti. Hrabar u odluci da se upusti u nepoznato. Ko je sem njega i par zaluđenika mogao uopšte da pretpostavi, krajem četrdesetih, da će košarka biti pravi izvor emotivnog bogatstva naših ljudi. E, Ranko je to ili znao, ili je namirisao i nalazio prave puteve i staze ka vrhu. Ali Zaga reče još nešto što me trgnu – samo sećanje je stvar emocija i lepog vaspitanja. Beše i malo grublja kad reče da na grob može doći svako, ali da treba da se nastavi ono što je na ovakav način započeto – a to je ono što je novo, i što se pomalja kod nas kao oni sibirski ariši.
Reče ona da smo svi mi Rankov spomenik – imponuje mi, ali znao sam Ranka do poslednjeg trenutka i siguran sam da bi on najviše voleo da se nastavi njegov put, pa i da ga neko prevaziđe. Verovatno bi tada bio egzaltiran tamo gore ako nas gleda, a siguran sam da gleda. Nesebičan je bio do kraja. Pa, ljudi, on je kao trener ekipe osvajača srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Meksiku – ej,već svetski poznat – otišao da bude pomoćni trener Lečiću u prvom okupljanju generacije juniora koju je popularni Laza vodio! Ni trunke sujete nije bilo kod njega, radio je sve u interesu košarke. I to je u ono vreme bilo normalno. Valjda zato što su to radili normalni ljudi, a vodilo je uspehu. Teškim radom – ali ka uspehu.
Zašto sve ovo pričam kad se sve već zna? Nekako se osećam kao onaj ariš s početka. Možda i suviše želim, zbog godina koje nemilosrdno idu, ali “mirišem” neke povertarce novog, ili starog – kako je kome drago, ali svakako do sada ne mnogo rasprostranjenog u Srbiji.
Reče Zaga Zeravica i da istorija ne počinje od svakog od nas, što je za Srbiju uvek bila jeres. Jer ovde je odvajkada bilo da pre rata nismo imali ništa, i da su onda došli neki Nemci i uzeli nam sve. A ono što ja ponavljam svaki put je: istoriju ne čine događaji i odluke, već posledice koje one nose za sobom. Pa mi se nekako čini da u košarci nije baš isto kao u ostalim sferama našeg života. Počelo je da se polako uči, posmatra, obogaćuje, proučava prošlost i nekadašnji metodi rada. I nekako odmah i emocije i posvećenost krenu istim tokom, bez obzira na našu očigledno enormnu idividualnost, i ono poznato “da ćemo se odmah i u svemu složiti čim priznate da sam ja u pravu”.
Sva ova sećanja na zaslužne ljude su mali, ali značajan korak u tom pravcu. Odajem priznanje Savezu na takvim aktivnostima. Pa i ona polemika oko Rebića, na otvaranju izložbe o Ranku, koja je za trenutak shvaćena kao provokacija, ali samo za milisekund, bila je zapravo pozitivna i neostrašćena. Vodi ka košarkaškom razmišljanji o hrabrosti donošenja odluka, što mora da je uvek prisutno. Gens una sumus.
I još nešto. Bora Stanković reče da je on prvi dao Ranku posao u Savezu jer, bože moj, Radnički i nije bio neka marka u to vreme – reče to u šali, verovatno “prozivajući” Dragoslava Ražnatovića koji je takođe bio prisutan. Znate, to je višeslojno i kompleksno pitanje, ne sporeći da je ta Borina odluka jedna od najvažnijih u košarkaškoj organizaciji ondašnje države. Ranko je podigao Radnički, od embriona, i kao što posle napomenu Ražnatović – zbog njega je Radnički bio rasadnik mnogih trenera (mislim da su u sezoni 1978/79 od dvanaest trenera u Prvoj ligi njih devet na neki način bili povezani sa Radničkim). Za Radnički, Ranko ima značaj TVORCA!
A šta ako je čika Bora prebacujući Ranka u Savez zapravo hteo da oslabi Radnički? Ma šalim se, jer se i Radnički pokazao kooperativnim po tom pitanju. Radnički je tada dao doprinos našoj košarci jer se sa Rankom rastao na “srpski” način – znam kako to izgleda iz ličnog iskustva. Radnički je bio i ostao veliki jer je i svojim činjenjem, kao i nečinjenjem, koristio našoj košarci. I veliki i mali u isto vreme. I moj.
A čika Bora, tata Bora GOSPODIN Bora je uvek u pravu. Ako nekad i nije – “obratiti pažnju na stav jedan”. Kako nekad reče onaj znameniti Rimljanin Katon: “Ceterum Censeo…” (“uostalom, mislim…”); e pa Ceterum Censeo za mene je Radnički bio i ostao uvek marka. Od njega možete učiti i kako treba, i kako ne treba, ali ostaje marka zauvek! To dugujemo i Pivi i Ranku i mnogima drugima. I zato – treba da pamtimo.
Novi dašci vetra nam donose nadu.
Photo: Screenshot