Dugi: U ime svih nas iz sedamdeset i treće (ili ceo život u godinu dana)
- April 28, 2017
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Naučismo se da slavimo skoro na pravi način neke praznike za koje smo kao deca znali da ne smemo da ih glasno pominjemo, ili da se, ne daj bože, hvalimo da se kod nas u kući obeležavaju. Dobro, kod nas kao u svemu ima preterivanja, pa i u proslavljanju nekad zabranjenog, takvi smo mi. Znate, i oni nekadašnji članovi Saveza, sada kad nema partije koja sve zna, za svaki slučaj slave sve, jer – ko zna, možda, samo možda, ima nekog generalnog sekretara gore pa da se malo operu i opravdaju pa sve slave, i to duplo. Uskrs se meni čini kao jedan od najlepših praznika, samo meni, u tuđe ime ne govorim. Ja to više nekako u sebi osećam. Pada u proleće kad se sve budi, kao da vaskrsava, ima nekog smisla i simbolike.Baš je blagodaran praznik.
Usuđujem se reći da naša bivša braća sa zapada imaju lep naziv za takav praznik – blagdan. Elem, život namesti svašta, i po neki put se zamisliš da li te odnekud opominje. Tek, desi se da za ove uskršnje praznike ostadoh sam, nekako usamljen, sticajem okolnosti. Doduše ovi koji čitaju moja maštanja su verovatno uvideli da ja i kad sam sam – nisam sam. Ali osetih se tako, i to ti je. I reših da za kuću ofarbam jaja. Do sada to nikad nisam radio.
I na samu pomisao crv poče da radi, i ne bi me ni više bog, ni gensek odvratili od te namere. Odem na Tehnološki fakultet, na katedru za bojenje organskih proizvoda, uzmem osnovni udžbenik i počnem da proučavam. Na negde sedamdesetoj strani piše da odem na pijac i kupim kesice sa bojama, i pročitam upustvo na poleđini. Sve uradih kako treba i počeh ceremonijal, malo sa tremom, ali hrabro. Normalno i jaja sam kupio. Kad, u sred prve ture zazvoni telefon – ružne vesti o smrti u familiji, potresoh se iako je bilo očekivano, emocije proradiše ali ne mogadoh ništa da promenim, i nastavih sa “tehnološkim radom”. Ne prođe pola sata – opet telefon, i ozbiljan glas moje Rade iz Četvrte gimnazije, bez trunke dvoumljenja reče : “Dugi, ozbiljno je, Branka pala i izgleda slomila kuk”. Ona je naša drugarica, deo našeg uskog sektaškog kružoka i naš predsednik nadzornog odbora. Odmah se uozbiljim. Šta sad i kako? Tek, trebalo je da se sretnemo u Urgentnom centru kad je dovede tamo hitna. Kako je to kod nas brzo i efikasno, ne prođoše ni tri i po sata pre nego što mi javiše da kreću. Za to vreme sam komotno mogao da ofarbam sva jaja osrednjeg jata gusaka. A u tih par sati provedenih u Urgentnom pored svega što se nagledasmo nekako zaboravismo na muke. Odvedosmo našu skršenu mučenicu kući. Malo se pomučismo, ali nekako zadovoljni jer ne beše onako ružno kako je izgledalo. Snabdeli smo je neophodnom opremom – štakama i kolicima. U ovim godinama su to neophodne stvari za svaki podrum. I raziđosmo se.
Mislio sam da je kraj iznenađenjima, kad nam javiše za još jedan smrtni slučaj koji nas je pogodio. Prosto sam pomislio da nije petak, trinesti. Ne beše. U prolazu kod Kalenića jedan moj drugar mi reče da se sve ružne stvari dešavaju na Veliki petak, i tu me zateče jer nisam bio baš verziran u toj materiji. Tek, dođoh kući i jedva sačekah ponoć isfrustriran. A da, rekao je drugar i da se lepe stvari događaju na sam dan Uskrsa. Shvatio sam to vrlo ozbiljno, i dan sam proveo čekajući nedelju.
Odlučio sam da ujutru rano odem i dam čitulju u “Politiku”, a da posle odem na groblje kod mojih u Mladenovac, sam. Obukoh se lepo, i odelo i mašna, pa u kola i na parking kod “Politike”. Uđem u oglasno odeljenje – tamo je moj sin već poslao sliku svoje bake, moje nesvakidašnje tašte – danas sve sem duše može da se šalje preko interneta. Nije mi bilo svejedno dok sam pisao tekst, i onda šok – novčanik mi ostao kod kuće. Pokušah da objasnim ljudima problem, prekidoše me u pola rečenice: “Ma, gospodine, pustićemo mi ovo, a vi donesite novac do četiri sata”. Gledam i milo mi. Gledam ih i pokušavam da vidim da li nekog poznajem – nikog. Samo ljudi, pristojni ljudi. Izađem srećan, pođem prema parkingu, i setih se da ni auto bez para ne mogu da izvadim. Odem do kućice, objasnim momku zamku u kojoj sam, i on bez reči plati za mene. Bez reči. Setih se onoga da se na Uskrs dešavaju lepe stvari, i pomislih: to je to.
Nismo poslednji, ima nas dobrih, mnogo, samo se oni drugi eksponiraju. Kolima začas po praznom Beogradu dođoh do Đerma i natrag, odužih se ljudima i sa toplinom u srcu, i sa malim osećajem usamljenosti, krenuh u Mladenovac. Odlučim da u povratku sam sebe častim jagnjetinom u nekoj od silnh pečenjara oko Vlaškog polja. Samo je jedna radila, a red ispred kao kod Dafine. Brdo automobila. Nisam baš bio optimista kad sam pošao natrag prema Beogradu, i rekoh ako ima jedno parking mesto ispred kafane staću, inače produžavam. Malo sam usporio i – “Čudo neviđeno” Živka Nikolića! Stotinak ljudi u redu za porodično pečenje za kuću, automobila k’o na Bubanj potoku, i jedno jedino prazno parking mesto ispred samog ulaza! Neverovatno. Protumačih to kao dobar znak, božiju volju i dar. Mi iz Beograda pri pomisli na parking momentalno dobijamo dijareju i pritisak 200/100.
Ulazim unutra kao da sam sam, pored dugog reda, i onda kao prosvetljenje – Uskrs je porodični praznik – ugledah Tvigija Ivkovića sa porodicom. Moji da “mojiji” više ne mogu biti. Providnost je tako htela, bog me je nagradio. Uskrs je blagdan i slavi se u krugu porodice, definitivno. A Tvigi i ja smo živeli i “ratovali”, tugovali i radovali se zajedno. Odavno, ali za navek.
Sve se ovo složilo u priču (kao uvek kod mene), komplikovanu, tek nekoliko dana kasnije. Sedimo u nevladinoj kulturnoj organizaciji “The horse shue”, i diskutujemo o “makijaveliju”, kad se povede reč o Radničkom. I komentar mog imenjaka, koji me dirnu u srce, da nije centar košarke bio Kalemegdan, već Crveni krst! Mnogo vrhunskih igrača, pogotovu trenera i sudija, tu je rođeno. Kaže on: “A opet ostadoste mali, i ceo vaš život je komprimovan u 1973. kao mp3 život”. Reče i nešto što nikad nisam pomislio – “Ostali ste mali zbog manjka lojalnosti”. Na moj upitni pogled dodade: “Razmisli, mnogo ste se lako odricali svoga i odlazili. I treneri, i sportski radnici i igrači”. To se jedino nije odnosilo na moju generaciju, možda jedinu koja je strašno mnogo vredela – “stvarno ste ceo život zbili u tu 1973”, dodade, i pohvala, nadasve poštovanje nama sedamdestrećašima, ali i neumitna istina i ujed, ujed koji boli neprestano. Kao i prizemljenje “sa oblogama”, ali prizemljenje.
E pa ta 1973, možda baš zato što je jedina, je toliko nabijena emocijama i sećanjima, do preterivanja. I nisam mogao da protivurečim, jer racio mi govori da je u pravu, a emocije nešto drugo. E, između ostalog, Tvigi je moja porodica i ja njegova baš zbog te velike, neponovljive 1973. godine. Uzdignutost zbog postignutog (i jad zbog nepostignutog).
Idem sad na treći segment, a vi sastavljajte ako možete. Kao braća Kalabići u letnjem bioskopu u Sutivanu na Braču, kad malo “urađeni” od tri rolne koje čine film prvo puste prvu, pa treću, pa drugu. Pa ti pakuj u glavi kasnije – film je pušten.
Tako i ja neki put. Imao sam neki važan sastanak, više ozbiljan nego važan na temu sporta. Potraja bogami, i taman da se završi – opet o Radničkom. Verovatno zbog uramljene stranice “Sporta” na zidu, koja najavljuje čuvenu utakmicu Zvezde i Radničkog marta 1973. Poče trener našeg protivnika iz tog vremena da elaborira kako ih je Duci izdao, kako su bili jedinstveni do utakmice sa nama i da smo ih zasluženo dobili, ali i reče da je neko u toj sezoni uspešno namestio neke utakmice KK Radničkog! Pouzdano – da se usereš. Kao, svi ostali pošteni, i Zvezda i drugi, a Radnički moćan da “sredi”! Ali i on beše jedan od onih koji odoše iz Radničkog. Tada mi puče u glavi – pa u Radničkom su svi nešto i nekog sredili te 1973. Kad ih slušaš svako je nekog kupio, zadužio. Samo moj drug Baron nije sredio ni sa jednim ekonomom da stavi rajsnadle u patike protivnika.
Koga god pitaš, taj je zaslužan za sletanje na Mesec. Zato ostadosmo mali kao eksces, briljantna zvezda repatica koja se ugasi brzo. Takva smo sredina i nema nam pomoći. Valjda oni koji nisu mogli da odu negde drugde svoj značaj podizali su takvim pričama i nebulozama. Samo onaj koji je trebalo da kaže Pivi i nama da ne moramo da trčimo, skačemo i dajemo koševe, imao je nešto važnije da “sredi”, pa nije obavio zadati posao. Pa smo mi morali da ginemo da damo najviše koševa u ligi, da budemo čak i jedna od najboljih odbrambenih ekipa. A ovi što su “sređivali” verovatno su trčali i podmetali obruče pod Srećkove, Ražnjeve i Tvigijeve “četvorke”, i na brzinu crtali kraće terene da brže odigramo kontranapad. Očigledno, Krstaši su sve mogli da srede samo ne sebi da… da ih drugi poštuju, da ih ne tretiraju kao deo lokalnog folklora.
A sad – druga rolna filma (posle treće). Rane osamdesete – Jadran je naš. Brač je naš, ceo svet je naš. I nikada više neće imati bolje goste od nas, totalne ludake koji se na petnaestak dana tamo potpuno presele, emigriraju i mentalno i fizički. Ja bejah tamošnji zet, tj domaći. Velika kuća puna k’o šipak, svi svoji, retka lepota. U Sutivanu se zadesiše dr. Branko Ostojić, čuveno ime naše i svetske urologije i, koliko se sećam, jako angažovan u boksu. Bio je i naš član uprave. Tu je i njegov venčani kum Trle Miloradović.
Jedna nesvakidašnja pojava na pola put između Trsta i Beograda. Njih dvojica nerazdvojni k’o Pat i Patašon. Menjali su dr. Branko i Trle kafane i kafiće koliko god da ih je bilo. Te godine moj tast napravio je vino od nekog grožđa iz Nerežišća, po istoj tehnologiji kao i svi otočani, laici. Istim traktorom im je stiglo grožđe, isti čovek im dade instrukcije, ali njegovo ispade najbolje u selu, daleko najbolje – sasvim dovoljno da ga svi zamrze. Sećam se fascinacija svih koji su probali taj božiji napitak, a on ponosan i uspravan partizan, nova Neretva i Sutjeska. Tek, ugledah Trleta i doktora, i pozovem ih na našu terasu. Svaka škola se plaća.
Ja, kao, pred njima domaćin i idol malog mista. Dođoše i sedoše, a Stevan Sremac iza čempresa gledao je kako da obogati svoju “Ivkovu slavu”. Njih dvojica piju kao svi pošteni i normalni Krstaši i Beograđani, tast to tumači kao poštovanje njegovom vinu, eh naivnoga li čoveka, ostadoše desetak sati, ma i više. Cela familija se izmenila u tri smene da se druži sa njima i da ih poslužuje. Uz sve to, sećam se, beše nesvakidašnje spontano i lepo. Tast mi je porastao pod starost. Ali ono što devojci sreću kvari – u neko doba, posle najlepšeg litra (a poslednje je uvek najlepše), Trle se u nedostatku osamdesetdruge teme polemike obrati meni: “A ti, šta me gledaš, šta ti misliš da si ti bio prvak, ma vi ste svi bili naivni”. Valjda je mislio na Pivu i nas.
Znate, kuća beše u centru, red za bioskop ispred kuće, sramota me, pocrveneh i gledam da li neko sluša. A Trle imaše dubok i sonoran glas, prodoran. Te sredio je on ovoga i onoga, a drugi drugoga i kupili ovoga (čuj – Radnički kupio!?). Da sam sabirao koga su sve kupili i sredili verovatno bih došao do lige od pedesetak timova i više. Sve sam mogao da podvedem pod puno vina, ali ono doktorovo kad dremne za stolom pa se trgne, udari kuma po glavi što ga ne budi da se ne sramoti, i ono njegovo:” Ne lupetaj i ne diraj dečka”… Beše tako.
Sve su to bila preterivanja i priče koje nisu imale smisla, ali su služile da mali ljudi iz male sredine daju sebi na važnosti. Oni su to govorili zbog sebe i za sebe, ali kod svih, baš kod svih pokazuje koliko nismo umeli, znali ili imali snage da se uzdignemo i postanemo jaki i veliki. E, zbog te sedamdeset i treće, baš zbog nje, ja sam svoj ovogodišnji Uskrs proveo sa porodicom – sa Tvigijem! I njemu i meni je život sabijen u 1973. I neka je.
Možda bi mnogi voleli da imaju neku svoju 1973. jer zbog te čuvene godine ja sebično uvek imam sa kim i gde da provedem blagdane. A ujed mog imenjaka boli, boliiiii jer je u pravu, ujed koji će me boleti i u kapsilu (dalmatinski izraz za ono što mi zovemo kovčeg). Da li je lojalnost ključna kategorija – ne znam, ali da smo svoje propustili i Piva i mi… Nismo znali, prepoznali ili bili hrabri. I u ime svih nas iz sedamdeset i treće, i Tvigija, i Vuče, i Duleta, i Zimonje, i Lolija, i Ražnja, i Mileta, i Meka, i mene, i Srećka, i Luleta, i Tase, i Zmije, i Pive, molim vas nemojte da nas vređate i ostavite nam malo, samo malo prostora da se sećamo, a ne da opovrgavamo idiotluke i izmišljotine.
Mi iz sedamdeset i treće smo vredeli mnogo, ali ne tražimo ništa veće! Kad o ovome pišem plače mi se, i postaje to već patetika što nikako ne želim. Teško mi je, veoma teško, ali o ovoj temi više neću…