Pažljivo sam pratio reakcije Dejana Radonjića za vreme utakmice Crvena zvezda-Makabi. Bio je na nekoliko metara od mene, priznajem – “skenirao” sam ga, i pomalo sam iznenađen. Njegov igrač da koš, poveća vođstvo svog tima na plus 28, i očekujem da će popularni Radonja da sedne i malo uživa. Ne! On se nervira, viče na onog što je postigao koš da prestane da slavi, i da odmah priđe svom igraču, da uspori napad protivnika! To je Dejan radio od prvog do poslednjeg minuta. Ma kakvog minuta, do poslednjeg sekunda. Između ostalog, i zato je Zvezda pobedila. Možda pre svega zbog toga.
Radonjić je za tri i po godine, koliko je Zvezdin kouč, stvorio ekipu odgovornih igrača i ljudi. To je bilo tako očigledno na meču sa timom iz Tel Aviva. Svaki igrač je u stanju da na svakom delu terena uradi baš ono što treba. Ako treba da se šutne trojka – osim Kuzmića svi su u stanju da je pogode, a ako posle toga treba da se odmah vrate u odbranu – i Kuzmić i svi ostali će to učiniti ne razmišljajući da bilo šta drugo urade. Kontru može svako da istrči, asistencija se ceni podjednako kao i koš, skaču po dvojica-trojica, preuzimaju svi, nema soliranja. Gazi se do daske, igrači znaju da će, kad ostanu bez daha, trener da ih odmori i pošalje na parket drugog koji će odmah “nagaziti”.
Baš ta odgovornost je nedostajala Makabiju. Bilo je to tako očigledno, bolelo je koliko se videlo da je to skup igrača kojima je malo jedna lopta, i kojima je ispod časti da ginu u odbrani. Posmatrao sam reakcije Radonjića, ali i gazde Makabija Šimona Mizrahija. Taj 77-godišnji advokat i predsednik kluba koji nazivaju ponosom Izraela samo što se nija sakrio pod stolicu na kojoj je sedeo. Iz očiju su mu sevale varnice dok je tužno gledao milione dolara koje je bacio u ekipu koja igra za neku svoju individualnu statistiku, i u kojoj igrači žive od neke stare slave. Jedini razlog za Mizrahijevu radost bila je partija Maika Cirbesa, jednog od najboljih učenika škole Dejana Radonjića.
Ipak, sve su ovo više “tehničke” karakteristike meča, a dušu ovoj Zvezdinoj pobedi dala je publika u dvorani “Aleksandar Nikolić”, doskora znanoj kao “Pionir”. Mnogo pre početka utakmice žurili su navijači da što pre uđu u halu, čuo sam mnoge kako dobacuju prijateljima: “Požuri, da ne zakasnimo na himnu”. Naravno, svi su bili na svojim mestima i spremno dočekali prve taktove himne Evrolige na svoj prepoznatljiv način, a kako su krenuli tako su i završili, i to dobrih petnaestak minuta posle sirene koja je označila kraj utakmice. Sve vreme su nosili igrače, na Lazićeve trojke i Mitrovićeve kontre pokušali su da decibelima sruše krov dvorane, a igrači su im uzvraćali još većom borbenošću. Interakcija, ako se to tako zove, u pravom smislu te reču. Ili, da uprostim, razmena energije. Malo razmena, malo sjedinjenje, pa prelivanje… Da ne idem u dalju razradu ovoga, može me neko optužiti za holistički pristup košarci, ili čak da primenjujem učenje Pepea Imaza, mada je energija “Pionira” mnogo starija i od njega i od nekih savremenih teoretičara. Umela je ta energija da slomi razne divove (ne samo u košarci, setite se odbojke, tenisa…), ovaj put pao je Makabi. Još je dobro prošao.
Photo: Euroleague
Neverovatna igra u odbrani, mozda sve ukupno 5min nije bila na 100% ali i u tih “losih” 5 minuta pozrtvovanje je bilo daleko vece nego kod Makabijevih igraca. Svaka cast na borbenosti i voljnom momentu. Iskreno, ocekivao sam poraz, nadao se neizvesnoj utakmici, ni u bunilu nisam ocekivao da cemo ih ovako narodski receno raskantati…
Pitao bih starije clanove portala, da li se secaju utakmice u kojoj jedna ekipa nije sutnula slobodno bacanje? Ja od kako pratim, ne znam za takav slucaj.