Nekada je kod na bila popularna TV serija „I bogati plaču“. Ne sećam se više da li je bila latinoamerička, turska ili neke treće produkcije, ali nije ni važno. Setio sam se tog naziva da bih ga parafrazirao u kontekstu krize Real Madrida. U desetak dana vezao je četiri poraza, tri u Evroligi (Himki kod kuće, Makabi, Baskonija) i jedan u Ligi, ali onaj koji najviše boli – od Barselone, i to na sopstvenom terenu. Ako prethodna tri neuspeha, bar po rezultatu, spadaju ako ne u očekivane ono bar u normalne imajući u vidu renome protivnika i relativno tesan rezultat, ovaj poslednji u Vitoriji imaće mesto na nekoj crnoj stranici Realove istorije učešća u evropskim kupovima.
Poraz od 30 razlike (75-105) je drugi najteži u 61 godini učešća madridskog kluba u evropskim klupskim takmičenjima. Teži je doživljen samo 25. marta 1970. u Varezeu, kada je Injis profesora Ace Nikolića pregazio Real 108-73 (55-38). Tada je Riki Džons ubacio 36 poena, Dino Menegin 20, Meksikanac Manuel Raga 18, Paolo Vitori 14, Otorino Flaborea i Dodo Ruskoni po 7, a plej Aldo Osola 6. Strelci za Real bili su Kliford Luik (16), Emilijano Rodrigez 13, Hose Ramon Ramos 10, Visente Ramos i Kristobal Rodrigez po 8, Vejn Brabender i Visente Paniagva po 6, Karmelo Kabrera 4 i Rafael Ruljan 2. Da je Injis bio bolji pokazao je i u prvom meču u Madridu pobedivši sa 90-86, a superiornost je potvrdio i pobedom u finalu u sarajevskoj „Skenderiji“ protiv CSKA (79-74).
Ovaj manjak od 30 poena u Vitoriji najteži je poraz u eri trenera Pabla Lasa. U 17 godina ovog veka Real je samo jednom primio toliko poena, u prvoj četvrtini čak 36. Šta je razlog evidentne krize? Pre svega povrede. Prvo Ognjena Kuzmića, pa zatim i Gustava Ajona, naravno i Serhija Ljulja koji se povredio još letos. Za našeg centra izgubljena je cela sezona, verovatno i za Ljulja, a za Meksikanca oko 4 meseca. Interventno je doveden je Valter Tavarez (2,21 m) koji tek treba da se uigra sa timom. Sa 10 poena i 7 skokova u Vitoriji nagovestio je da će pomoći, ali i drugi treba da pruže više. Jedan od razloga pada forme madridskog tima je slaba forma Rudija Fernandeza, čiji je prosek poena 6,5 a procenat trojki 34%. Drugi bek-šuter, Džejsi Kerol, daje 4 poena u proseku a trojke šutira 33,3%. Nije mnogo bolji ni Litvanac Jonas Macijulis, koji daje 4,1 poen a trojke šutira 30%. Stranci takođe ne blistaju: Kozer daje 5,4 poena, Rendl 2,3, Tejlor 7,4, Tompkins 5,5 a samo „Tonček“ Rendolf uspeva da nadmaši prosek od 10 poena (10,2). Felipe Rejes je korektan sa 6,9 poena i 3,6 skoka ali od jednog 36-godišnjaka se mnogo više i ne može očekivati. Daleko najbolji igrač Real je Luka Dončić, sa prosekom od 20,7 poena i indeksom 28, ali to je istovremeno i problem. Bez obzira na njegov enormni talenat, nekako nije logično da momak od 18 godina bude glavni igrač tako velikog kluba. Luka je mentalno jak i spreman da preuzme odgovornost, ne skriva se u akcijama koje odlučuju meč i „ždere“ se , kao i svi igrači sa naših prostora, kada promaše šut za pobedu, kao protiv Himkija kada je hteo od muke da „pojede“ dres, ali bilo bi mu lakše ako bi odgovornost bila ravnopravnije raspoređena.
Dakle, kad sudimo Crvenoj zvezdi, ili Partizanu, imajmo u vidu da i bogati gube. Visoki budžeti ne garantuju uvek i pobede, kad se udruže loša forma i pehovi u vidu povreda, eto razloga za paljenje alarma. Ostaje da se vidi da li će Real, kao i uvek u trenucima krize, posegnuti za traženjem pojačanja da malo „zamaskira“ krizu, ili će čekati da se ona prevaziđe. Bilo kako bilo, jasno je da će morati da igra bolje ako želi da u Beograd dođe ne samo na redovni megdan Zvezdi, nego i na F4.
Photo: Euroleague