Evropski AEK
- November 5, 2015
- 0 comments
- Zvonimir Šimunec
- Posted in EVROPA/SVET
Neverovatan preokret u atinskoj OAKI. AEK je posle minus 17 na poluvremenu (28-45), preokrenuo utakmicu i pobedio Hapoel iz Jerusalima sa 75-74, u utakmici Evrokupa. Tako će većina medija, izuzumam grčke „objektivne“ izveštaje, šturo preneti vest iz Atine. Bila je to za većinu samo jedna od bezbroj utakmica koje se odigraju na evropskim terenima svake nedelje. Ono, jes’ „majmun okrenuo dupe“, pa se arogantnim prvacima Izraela dogodilo da izgube utakmicu koju su u poluvremenu u svlačionici već upisali kao dobijenu. Sasvim je sigurno da nisu bili upućeni u „slučaj“, kao i to da će odigrati ulogu „kolateralne štete“ u uspostavljanju nekakave „svemirske pravde“.
Šta je u pitanju?
Ako se ima u vidu nepisano pravilo u grčkom košarkaškom mikro kosmosu da pravo na postojanje ekskluzivno poseduju Olimpijakos i Panatinaikos, a ostali u izuzetnim prilikama i ako baš izguraju onu Sizifovu kamenčinu na vrh Akropolja, pojava „novog AEK-a” zbunjuje, iritira, pa gotovo da izaziva i averziju kod ovdašnjih „košarkaških eksperata“.
Lepo je i komotno bilo u bipolarnom „crveno-zelenom“ basket-svetu. Zna se ko je čiji, ko će, kako i kada napisati, snimiti, objaviti šta već treba o „nedodirljivima“, a sitna boranija će biti presrećna ako se ogrebe za kakvu crticu, sličicu, vesticu, bilo kakvu pažnjicu.
E, onda se pojavio izvesni biznismen Makis Angelopulos. Ludi AEK-ovac, još i dovoljno solventan da u svoje biznis varijante umetne posrnuli AEK.
Odlučio je da preuzme klub u trenutku kada su se žuto-crni motali oko samog prvoligaškog začelja, maštajući da nekako izbegnu „come back“ u drugu ligu.
Potvrda da Angelpoluos nije slučajno napravio pare i da ozbiljno razume razliku između softvera i hardvera stiže sa odlukom da „generalku“ na rashodovanoj mašini poveri majstoru Draganu Šakoti.
Da skratim. Ono malo ludaka što se zaklinju na vernost „Dikefalosu“ – dvoglavom AEK-ovom orlu, u početku su bili opčinjeni serijom pobeda uz pomoć Šaletovog magičnog štapića i „skarabudženog“ sastava. Kasnije su ambicije znanto narasle.
Elem, AEK je na kraju sezone završio u plej-ofu. Obezbedio je sebi mesto u Evrokupu, ali to nije verifikovano ni u internoj, a još manje u široj javnosti.
To što se nekada slavni AEK više ne lomata po prigradskim dvoranama i grčkim varošicama igrajući sa „no name“ ekipama, već mu dolaze u goste Njižni Novgorod, Hapoel, Galatasaraj, na otvaranje sezone Efes, što se sprinterskom brzinom uglavio u evropsku elitu, nikako da se uklopi u vrednosni sistem atinskih medijskih mogula.
Surevnjivo oko većine izveštača sa utakmica poslovično je fokusirano na greške i eventulane propuste. I najmanje drvce zakloni šumu. Većina ne razume posao kojim se bavi, pa je ljudski oprostiti im, ali ima onih koji tačno znaju šta je u pitanju. Zašto bi se instant forma u svakom smislu, tako svojstvena današnjoj potrošačkoj svesti, menjala za nešto stabilno, strateški postavljeno da kroz vreme doživi željenu formu. Nije što je naš, ali Dragan Šakota ima plan i znanje da taj plan sprovede do cilja – novi, moćni, evropski značajan AEK. Usput, tu je ozbiljna i do tančina razrađena koncepcija prave „fabrike“ budućih košarkaških majstora. To je proces koji zahteva samo četiri stvari: kompetentnost, novac, vreme i strpljenje.
Prva dva faktora su manje-više tu, ali grčki mentalitet ne trpi poslednja dva. Ako ne može odmah ili, ’ajde, “apo deftera” (u ponedeljak), šta se uopšte petljamo s tim.
Čak i kada se pojavi opcija, koja za razliku od „velikih“, ne podrazumeva suludo ubacivanje miliona između koševa svake nove sezone, bez ikakvih šansi da se vrate, ona je, izgleda, osuđena na nipodaštavanje i u krajnjoj liniji „delete“.
Svi se u ovoj opštoj besparici gnušaju cifara koje su u opticaju, ali istovremeno ne žele da primete da postoji i „treći put“.
AEK je, dakle, praktično trn u oku medijske javnosti. Ne iz neke namere, već prosto narušava uspostavljenu esnafsku OLY-PAO harmoniju.
Na kraju reč, dve o Dušanu Šakoti.
I kada je tek stigao u potpuno amaterski sastav, i kada se kupilo ono malo dobrih restlova što je ostalo na tržištu, duša tima je bio i ostao on, Dušan Šakota. I kada je igrao sjajno, ali i kada mu, posle serije maleroznih povreda, baš i nije išlo na terenu. Njegovo htenje, košarkaška inteligencija, najmekša ruka u grčkom basketu, osećaj za prostor, šahovsko oko za tri poteza unapred, stvarali su hemiju među „legionarima“ koji su igrali utakmice razmatrajući destinacije i ugovore za narednu sezonu.
E, sinoć se za Dušana sve poklopilo. Bog je vratio za proživljeno poslednjih meseci. Kada je sve klizilo ka provaliji, uzeo je stvari u svoje ruke. Kao da mu samopouzdanje nije okrnjeno, kao da nema dodatnog pritiska što je „tata na klupi“, aktivirao je ono što ga je nekad svrstavalo među najbolje mlade košarkaše Evrope. Svesno je prigrlio odgovornost i lansirao one pravolinijske dalekometne šuteve pravo u cilj. Razgalio je publiku, podigao do plafona OAKA arene samopouzdanje kolegama u timu. Odveo ih do senzacionalnog trijumfa. Grci bi rekli: „bravo, re Dusan!“
Trebaće vremena i ovakvih pobeda da se zakotrlja grudva s vrha košarkaškog brega, pa da se prepozna šta to ŠAKOTE rade sa „dvoglavim orlom“.
Photo: AEK