Evropsko prvenstvo: Srbi i Rusi, 10 godina kasnije
- September 2, 2017
- 0 comments
- Bojan Šoć
- Posted in Blog
Moskva krajem jula, Expo Basket. Na sajmu košarke dosta poznatih lica, ali jedno uvijek privlači posebnu pažnju. Dejvid Blat je nakon londonske Olimpijade napustio klupu “Zbornaje”, ali njegova reputacija najuspješnijeg trenera nacionalne selekcije u postsovjetskom periodu i dalje ne blijedi. Štaviše, Amerikanac s izraelskim pasošem na ovim prostorima je rijedak medijski i navijački magnet, pa nije ni čudo što na sajmu nije mogao da napravi ni korak bez obavezne “pratnje”.
Šlagvort za razgovor nametnuo se sam po sebi. Evrobasket 2007, Holdenov pogodak za zlato i Blatova Rusija na krovu Evrope. Nevjerovatan, fantastičan uspjeh, možda samo za nijansu “tanji” od olimpijske detronizacije SAD u režiji Sovjeta u Minhenu sedamdeset druge. Prošlo je tačno 10 godina i Rusi danas nostalgično evociraju uspomene na madridsko čudo kad su bacili na koljena favorita domaćina, u tom trenutku i zvanično najbolju selekciju svijeta. Čega se prisjeća Blat? Ruski kolega ga moli da ispriča neku anegdotu iz Španije i trener “iz rukava” vadi priču o sudaru s ekipom Srbije u prvoj utakmici šampionata u Granadi.
-Uoči meča protiv Srbije njihov selektor – ne sjećam se čak ni kako se zvao – je rekao: ‘Naravno da ćemo da pobijedimo Rusiju. Ako izgubimo, svi treneri u istoriji jugoslovenske košarke će se okrenuti u grobu!’ Naravno, dobili smo ih, a po završetku meča ja sam svakog pitao: ‘Ko se sad okreće u grobu?!- reče Blat, koji ovu priču očigledno i dan danas priča s neskrivenim užitkom.
Srpski selektor se zvao Zoran Slavnić i, iskreno, ne vjerujem da čovjek poput Blata koji “doručkuje, ruča i večera košarku” ne pamti njegovo prezime. Ima tu sigurno i malo glume, ili narodski rečeno – foliranja. Evrobasket 2007 Srbi bi najradije zaboravili, što zbog tri poraza u grupi i ekspresnog povratka kući, što zbog skandaloznog suđenja i neprijatnog verbalnog incidenta s Darkom Miličićem u glavnoj ulozi… Pa ipak, koliko god vam to čudno zvučalo, srpska čaša je po meni u Španiji te godine bila half full, a ne half empty, kako običavaju reći Englezi. Klasično prenemaganje zvijezda u stilu “hoću da igram – neću da igram” Moka je presjekao na svoj način – na šampionat je poveo trojicu afirmisanih igrača i “dječiji vrtić”, napravio hrabar (drugi bi rekli – samoubilački) rez i pustio klince da loptaju kako znaju. Na kraju – 0-3 i “Adios España!” čemu su u okršaju s Grcima u velikoj mjeri kumovale i sudije. Avion s golobradim “Orlovima” nije pošteno ni dotakao surčinsku pistu, a kritike su uveliko pljuštale sa svih strana. “Debakl, katastrofa, fijasko, samoubistvo, skok u ambis…” Osporavan i kuđen, Moka je po ko zna koji put i tada dokazao da, bez obzira šta mu spočitavali, i dalje posjeduje fenomenalan “njuh” za igrača. Sažeto u par rečenica, to bi moglo da izgleda ovako: “Sine, ovo je sad tvoj tim, narednih 10-15 godina ti ćeš da ga vodiš. Ajde sad, samo hrabro, kao ja nekad!” reče Moka 20-godišnjem Teodosiću i pogodi “u sridu”.
Decenija je prohujala pored nas kao španska kontra u režiji Serhija Ljulja i danas opet na megdan na Evrobasketu izlaze Srbija i Rusija – dobar povod da analiziramo gdje se obje selekcije trenutno nalaze na košarkaškoj mapi Starog kontinenta.
SRBIJA: Evropsko, svjetsko i olimpijsko srebro u proteklih sedam godina, uz dva nesuđena finala – na Mundobasketu 2010, oteto sudijskom greškom, i na EP 2015. izgubljeno na jednu loptu. Vrhunski kontinuitet u trenerskom radu, nova plejada mladih zvijezda i uloga kandidata za medalju na bilo kom takmičenju. Začetnik ove renesanse, njen idejni tvorac je, naravno, Dušan Ivković. Na početku puta dugog 10 godina svojim ogromnim autoritetom je stvorio atmosferu kakva i treba da vlada u reprezentaciji, zahvalio svima koji bi da čašćavaju Srbiju svojim prisustvom i oslonio se na momke spremne da izgaraju za njen dres. S Dudom na čelu osvojena je i prva medalja nakon sedam sušnih godina i nezaboravnog Indijanapolisa – u Katovicama 2009. Srbija je druga u Evropi. “Rudarski” rad, vjera u mlade igrače i čuveni trenerski šmek udarili su zdrave temelje za uspješan nastavak te priče. Dolaskom Saše Đorđevića na čelo stručnog štaba kult reprezentacije je očuvan i, čak štaviše, ojačan. “Orlovi” su u zadnjih par godina druga selekcija svijeta, u ekipi vlada duh zajedništva i krasi je odlična “hemija”, a nijedan pojedinac nije veći od Srbije. Đorđevićeva harizma i znanje struke jak su magnet koji privlači pod zastavu, baš kao i njegov kredo da za igrača ne postoji bolji način za afirmaciju od nastupa u reprezentativnom dresu. Čak i kada se desi neki “kuršlus” poput prošlogodišnje epizode s Marjanovićem ili nedavne s Jokićem, selektor, koga sigurno bole takve odluke pulena, ne zatvara vrata jer misli šire, dugoročno, u interesu tima.
Hazarder Moka nije pogriješio – klinci u koje je vjerovao u Granadi 2007. su ostavili neizbrisiv trag u srpskoj košarci. Teodosić i Stefan Marković su izrasli u stubove reprezentacije (Miloš u toj ulozi ostaje i dalje) uz čija se imena vezuju najveći uspjesi „Orlova“. Kako je i predviđao Slavnić, Teodosić je evoluirao u neprikosnovenog vođu top kalibra, a o ogromnom doprinosu Markovića možda i najbolje svjedoči osjećaj velike praznine koja je nastala nakon njegovog povlačenja iz državne selekcije. Tepić i Veličković su bili i dio priče iz Poljske, ali teško je oteti se utisku da kroz karijeru nisu dotakli svoj „plafon“ i maksimalno realizovali istinski potencijal. Od ovih momaka, kao i od Miličića, Ercega, Labovića, Radivojevića i Aleksandrova očekivalo se više, ali što iz objektivnih što iz subjektivnih razloga njihove karijere su išle raznim putanjama i u većini slučajeva nisu dosegle projektovani zenit. Nepresušno vrelo talenata je, međutim, „priteklo u pomoć“ – Bjelica, Mačvan, Jović, Kalinić, Bogdanović, Jokić… Inficirani ovim virusom, strani komentatori uče srpski i urlaju „Trooojkaaaaa“ kada Bogdan pogodi sa 8 metara, ne vjeruju sopstvenim očima kada Kalinić „stavi na poster“ Burusisa i raspamećeni prate somborski šou program iz Denvera. Da je kompletna, Srbija bi u Istanbulu osvojila zlato. Potpisujem.
RUSIJA: “Udarničku petoljetku“ Blata (2007-2012) „Zbornaja“ je krunisala sjajnim rezultatima – osvojena su tri odličja, evropsko zlato i bronza, te bronzana olimpijska medalja u Londonu. Na međi dvaju decenija Rusija je bila dio svjetskog košarkaškog krema, a njen lider Andrej Kirilenko jedan od najboljih igrača planete. Problemi su počeli nakon odlaska renomiranog stručnjaka s kormila reprezentacije – trzavice i konflikti u savezu, smjena predsjednika krovne organizacije koja je više ličila na puč, skandal oko angažmana Fotisa Kacikarisa za selektora, loši odnosi na relaciji savez-liga, nagomilani dugovi i nedomaćinsko poslovanje novog rukovodstva KSR, masovni otkazi vedeta reprezentacije… U takvoj atmosferi ruska selekcija je doživjela pravi debakl: na dva posljednja Evrobasketa ispala je već u grupnoj fazi, a na svjetskom prvenstvu u Madridu i Olimpijadi u Riju nije ni učestvovala. Od ekipe koja je u borbi za olimpijsku medalju tukla jednu Argentinu, „Zbornaja“ je maltene preko noći postala neprepoznatljiva „grupa građana“ koja polaže oružje pred Švedskom, Finskom, Izraelom, Poljskom… Izbor Kirilenka za prvog čovjeka ruske košarke 2015. godine dočekan je s velikim simpatijama i nadanjima da je na pomolu suštinska prekretnica. U određenoj mjeri ta očekivanja su i ispunjena: dosta se radi na promociji ovog sporta, poboljšani su odnosi KSR i lige/klubova, nasljeđeni dugovi saveza smanjeni i reprogramirani, ukazano povjerenje Sergeju Bazareviču da „gradi kuću iznova“. Nedostaju rezultati, a oni i jesu najbolji zamajac napretka, idealan „propagandni“ instrument koji može da podstakne hiljade mališana širom zemlje da uzmu loptu u ruke i izađu u dvorište na basket.
Deset godina nakon Granade u ruskoj selekciji nema nijednog osvajača evropskog zlata, a iz generacije koja je 2005. osvojila Evrobasket za košarkaše do 20 godina tu su još samo Nikita Kurbanov i Vitalij Fridzon. Kirilenko je realan u ocjeni potencijala „Zbornaje“ i smatra da bi plasman u četvrtfinale EP bio uspjeh. Lideri se vide „iz aviona“ (okršaj s Turcima je to samo još jednom potvrdio) – Aleksej Šved kreira za druge i pogađa sam, vuče ekipu i ne libi se da preuzme odgovornost kad je najteže, dok Timofej Mozgov sintetiše sedmogodišnje NBA iskustvo i pretače ga u solidne partije u reketu. Pored njih, najveći teret bi trebalo da iznesu etablirani „armejci“ Fridzon, Kurbanov i Andrej Voroncevič. Sastavu fali „dubine“ i to se vidi golim okom – potencijal klupe kaska za prvom petorkom i u susretima s jačim selekcijama ovaj hendikep će sigurno doći do izražaja.
Ono čega Rusima sigurno ne manjka je karakter i čvrstina duha. S trenerom kakav je Bazarevič voljni momenat nikad nije upitan, a sigurno je da će pobjeda nad domaćinom u uvertiri mentalno dosta ojačati ekipu. Najveća greška koju možete da napravite protiv Rusa je da ih unaprijed otpišete i uđete u duel s devizom „lako ćemo“. Tako nešto može da uradi samo naivan trener. Saša Đorđević to sigurno nije.
Foto: FIBA