Bješe to neđe krajem aprila 1991, a radilo se o posljednjem susretu odigranom u zajedničkom prvenstvu bivše Jugoslavije. Treća utakmica finala plejofa između domaćeg Partizana i splitske mašine, te godine aktivnom pod imenom POP 84, pretvorila se u neviđenu lekciju hoda po vodi, u božansku demonstraciju moći koja nikad neće biti ponovljena i nadmašena na ovim prostorima. Splićani su dovršili rasturanje potpuno nemoćnih crno-belih sa konačnih 3 – 0, osvajajući četvrti uzastopni (!) naslov u Jugi, a treći put preko Partizana u finalu plejofa. Iako su bili oslabljeni masovnim odlascima i promjenama uoči te sezone 1990-91 (Rađa, Ivanović, Sobin, plus trener Maljković), njihova dominacija nije došla u pitanje – ponovili su trostruku krunu iz prošle sezone, osvajajući usput neviđeni treći uzastopni (!) Kup šampiona! Najviše zahvaljujući jednom čovjeku. Njegovo ime glasi Toni Kukoč.

Autor najveće individualne sezone, vidi baš one posljednje u istoriji južnoslavenskog, košarkaškog življa, tankoćutni Toni popunio je brojne postere Partizanovim zvijezdama u tom finalu, doimajući se ne za klasu, već za tri koplja iznad crno-belih nada. Jes’ da su se u ovom finalu na drugoj strani terena nalazile legende srpske igre, poput Đorđevića, Danilovića, Paspalja, Željka Obradovića… Nije bilo bitno, Kuki ih je razbucao kao beba zvečku kad rastavi na sitno. Bez obzira što su navedeni ostavili itekakav trag u svjetskoj košarci, zauvijek ostali su u sjeni ove Kukočeve demonstracije. Točno to je razlika između jednog genija, kakav je Splićo na košarkaškom terenu bio i ostalih vrsnih košarkaša, kakvima su garant bili Sale, PSD ili Paljo.

Prošao je 35. minut kad je strateg Splićana, Željko Pavličević, odlučio da poštedi domaćina dodatnog stradanja i povukao je letećeg Kukoča van. I pored toga što se finale igralo u zoru jednog sramotnog rata, beogradska publika prepoznala je taj genij koji nije mogla pronaći u svojim košarkašima – nagradila je Tonija višeminutnim pljeskom. Prenos sam gledao na TV-u u jednoj sarajevskoj kasarni, u jedno napuhano vrijeme, a takvom, nestvarno predimenzioniranom i visoko trudnom doimala se i košarka Tonija Kukoča. Ovo ostaje jednim od najčuvenijih i najslavnijih momenata ex-Yu basketa – poraženi je pokazao hrabrost i dostojanstvo, priznajući stvarnu veličinu čovjeku koji je tih godina dominirao domaćim terenima kao malo tko u povijesti naše igre.

Uglavnom ovako su završavali sudari Kukoča i Partizana

Pošto velika većina košarkaških novinara, statističara, kroničara i povremendžija poput mene, voli da mrsi o postignutim poenima i često svoje konkluzije veličine bazira na njima, osjećam potrebu da priupitam – koliko je u tom jezivom performansu Kukoč zabio poena? Pet? Deset? Petnaest? Pravo da vam velim, nemam pojma, a mrzi me da kopam po arhivu jer u slučaju Tonija Kukoča poeni nisu nikad bili nekom bitnom stavkom. On je spadao u onu nekolicinu domaćih košarkaša koji su mogli ne upisati se u strelce, a biti najboljima na terenu. Pink Panter po neponovljivom gromovniku tadašnjeg košarkaštva, Aleksandru Tijaniću, Kukoč je u tom susretu bio na svakoj lopti, njegovi pipci usisavali su ju i onda bezbrižno dijelili suigračima, broj njegovih blokada i osvojenih lopti je te večeri bio na pragu dvocifrenosti… Tako igrao se Kuki tog proljeća ’91…

Osvajanje Kupa šampiona, kao i Kukočeva, dotad nikim ostvarena, druga uzastopna MVP titula Final Foura, samo par tjedana ranije, spadaju u domenu naučne fantastike… Sa ozbiljno osiromašenim sastavom i novim trenerom! Iako je u pariškom finalu najbolji bio Zoran Savić, Kukoč je tokom sezone imao pregršt zvjezdanih predstava. U jednoj takvoj, pobjedi POP-a 84 na gostovanju kod Scavolinija u Pesaru, Toni je nanizao 40 poena, svoj lični rekord u najprestižnijem evropskom takmičenju.

Praskozorje Građanskog rata na području bivše Jugoslavije iznjedrilo je tu najveću od svih individualnih sezona nekog domaćeg košarkaša. Najveću zato jer osim svih tih uspjeha splitskog tima, Kukoč je završni šlag na tortu dodao na Evropskom prvenstvu u Rimu, gdje se Juga u svojoj finalnoj predstavi na velikim takmičenjima okitila još jednim zlatom. Toni je samo nastavio tamo gdje je stao s Jugoplastikom i repkom prošle godine u Argentini – predvodio je reprezentaciju kao MVP još jednog takmičenja. Na tom prvenstvu, Kukoč je dominirao lakoćom i ležernošću, tek usput zabilježivši i 18,6 poena po susretu (najviše u repki), uz 66% šuta za 2 poena i nenormalnih 83% za 3 poena. Usput, bio je i najboljim dodavačem tog evropskog prvenstva. Ne pamtim baš da se neko poigravao protivnicima kao što je Kukoč to činio.

Svojim predstavama iz tih posljednjih sezona u bivšoj državi, Kukoč je, još uvijek samo 22 godine mlađan, kreirao dotad neviđenu histeriju oko svog potpisa na ugovoru nekog od zapadnije lociranih košarkaških giganata. Nastavak ove, već tad bajkovite karijere, izgledao je kao izvjesna, najveća priča ex-Yu košarke. Kukočeva magija igre i njegov lični PR rasprostirali su se u područjima kojima su eventualno Džordan ili Medžik mogli primirisati. Čak i NBA mašinerija upregla je svoje antene i dronove kako bi ovog neodoljivog umjetnika narančastog baluna mogla gledati preko bare. Toni je ipak odlučio potpisati za izdašni Beneton nakon te sezone, usput zarađujući suludu, nikad viđenu cifru (od košarke) koja je nadmašivala i onu Majkla Džordana u NBA.

Ovako je pisala sportska štampa na prelomu osamdesetih i devedesetih

Velim, ni mi sami nismo cijenili Kukoča i njegovu igru basketa onako kako bi bio red. Iste te sezone, 1990-91, magazin Koš (malo samokritike ne škodi) je donio detaljnu statistiku Prve Savezne lige košarkaša, na osnovu tih brojki birajući najkorisnijeg igrača Juge. Nagrada je pripala Arijanu Komazecu, najboljem strelcu prvenstva, momku koji osim trpanja zavidnog broja poena i vječne nade da se radi o novom Draženu, i nije imao nekih drugih nadkvaliteta. Kukoč je te sezone ’91 ubacivao oko 20 poena, hvatao 5 lopti, ali je također predvodio ligu u osvojenim loptama, blokadama, a bio je i prvim asistentom takmičenja sa 3,2 asistencije po kolu (po onoj sebičnoj statistici davnine). Znači, predvodio je svoju momčad do još jedne trostruke krune, usput dominirajući i brojkama, samo što je statistika Koša nosila i velik broj minus poena za izgubljene lopte, te se Kuki zbog istih morao zadovoljiti plasmanom iza Komazeca…

Velim vam, braćo, Kukoča nismo cijenili po zasluzi niti onda kad je bio uvjerljivo iznad svih, pa kako onda da ga cijenimo i vrednujemo po zasluzi danas kad je izmakao oku javnosti, kad su u modi neka druga dostignuća, kad je unišao u ram praprošlosti, radije ostajući u sigurnosti Amerike? Nismo ga cijenili ili nedovoljno smo ga cijenili, unatoč tim nikad prevaziđenim ostvarenjima, unatoč tome da je, za razliku od mnogih domaćih legendi, Kuki bio kompletnim košarkašem. Na oba kraja terena. Tog nivoa igre dosegao je možda samo Krešo Ćosić, možda čak niti on.

Kakva se to onda misterija krila u tom organizmu, toj mršavoj, izduženoj, maltene rahitičnoj a lakonogoj kreaturi koja je sa svojih gotovo 210 cm i jedva 90 kilograma, bez nekog vidljivog truda dominirala evropskom košarkom, skupljajući trofeje i MVP nagrade kao na tekućoj vrpci, tek usput začinivši te finalne trijumfe bravurama i atrakcijama dragima oku promatrača? Kakva misterija krije se u tom zaboravljenom košarkaškom organizmu koji vredi sve manje kako vrime ide? Evo, baš gledam anketu B-92 za najvećeg evropskog košarkaša u kojoj Duci Simonović ima oko 50% glasova više nego Toni, Đorđević ima triput toliko glasova, a Petrović desetak puta više. To možda i nije neka misterija organizma samog Tonija Kukoča, već samo dašak košarkaške ignorancije što prameni iz naših selektivnih memorija koje su sve samo ne objektivne, i jedna sasvim uspješno obavljena zadaća lokal-revizionizma od strane suvremenih medija. Ili su možda samo stvari protokom vremena ipak legle na svoje pravo mjesto pa Toni, ka ni ta propala Juga, i nije vredio nešto mnogo?

(Nastaviće se)