Feljton Kukoč (4): Američki san i mora
- May 19, 2017
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Ameri imaju svoje mišljenje o Toniju Kukoču, ja imam svoje mišljenje o njem, nešto drugačije mišljenje o Pink Panteru ima moj prijatelj Kraljević Marko. To je sasvim normalno. Mislim to da postoji više različitih mišljenja i stajališta. Ipak, jedini američki autor koji, po meni, ima OK mišljenje i shvatio je ponešto više ili dublje o Kukoču zove se Sam Smith (http://www.nba.com/bulls/features/toni-kukoc-always-delivered/)
i autorom je čuvenih košarkaških djela uglavnom vezanih uz Čikago. Za ostatak Amerike Toni je uglavnom ordinarna priča o ostvarivanju američkog sna, iskavanju zelene karte, zarade kamare para, boravku u uspješnoj NBA dinastiji u kojoj on bješe tek pomoćnikom…
I ne mogu da im to uzmem za zlo. Toni im je i sam možda dao povoda za izgraditi takav nazor, a njegov lični PR nikad nije bio na nivou onog igračkog. Sajt www.basketball-reference.com kaže da je Toni u 13 NBA sezona zaradio preko 61 milion dolara, od toga 36 miliona u posljednjih 6 sezona. Istovremeno, u tih 6 sezona, Kukoč je ostvarivao skromnih (za njega) 8,6 poena, 3,5 skokova i 3 asista u prosjeku. Splićanin je posljednjih godina dao prednost potpunom košarkaškom konformizmu, savršeno svjestan da je u američkim misaonim konstelacijama tek igrač drugog reda, pomiren s time da nikad neće igrati All-star susret, odabrao je Milvoki za financijski isplativo stratište svoje košarkaške karijere, igrajući za tu momčad nedaleko svog čikaškog doma posljednje 4 sezone, da bi se konačno umirovio u 38. godini nakon sezone 2005-06.
Naravno da sam u to vrime znao da je Kuki još aktivan, ali potpuno sam izignorirao njegove posljednje 2-3 sezone jer bilo je otužno gledati Tonija kako s novih par kilograma viška, na umornim leđima, rasklimanim koljenima i kukovima, tek par puta u sezoni izvede neku od svojih čarolija kojima je u prvoj polovini svoje karijere dizao publiku sa sjedala. Nakon što ga je Čikago trejdao početkom 2000. godine u Filadelfiju, Toni kao da je izgubio onu neophodnu glad za košarkaškim nadmetanjem koja je integralnim dijelom svake košarkaške veličine. Kukoč je, nakon svih tih osvojenih trofeja, nakon ispunjenih snova jednog štrkljastog splitskog dječaka, jednostavno ostao bez motiva. Osim kad se o kinti radi… Iskreno, tko od nas ne bi uzeo milione koji se nude?
Rekoh da djelomično suglasan sam sa kritikom američkog sustava spram Tonija. Već sam njegov početak i onaj slučaj s Pippenom u Tonijevoj rookie sezoni nagovijestio je tok daljne karijere. Povratak Jordana i dolazak skakačkog megalomana Dennisa Rodmana, značio je za Kukoča ulogu šestog igrača Čikaga i nije bilo bitno ko počinje utakmicu, bitnije je tko je na parketu u finišu kad je tekma na vagi … Kuki je tih godina u kojima su Bikovi pokorili NBA triput zaredom svake sezone bio na preko 13 poena prosečno uz svoju klasičnu i korisnu all-round igru. Vrhunac karijere utukao je ka šesti igrač super-dinastije, kao clutch majstor koji pripomene mi Ginobilija i slične koji zatomili su ego i žeđ za individualnom slavom u svrhu uspjeha tima. Zato još manje razumijem zašto je Manu globalna ikona basketa, a Toni tek usputni prolaznik u anketama o slavnoj balkanskoj prošlosti…
Neki će reći da su Kukijeva individualna ostvarenja i brojke u Americi potpuno prosječni. Čisto brojkica radi, u toj opjevanoj sezoni ’96 kad su bikovi dominirali kao nitko dotad, a vala ni potom, a Toni je ugrabio priznanje za najboljeg šestog igrača lige (unišavši u probrano društvo u kojem su između ostalih i Kevin McHale, Bill Walton, Detlef Scrempf, pomenuti Ginobili, Lamar Odom, James Harden…), on je u projekciji brojki na 36 minuta ostvario izuzetnu statistiku od preko 18 poena, 5,5 skokova i 5 asista po susretu. Ako je ovo ostvarenje (u jednom od najvećih NBA timova svih vremena) prosječno, onda ne razumijem šta prosečnim nije (brojke su blizu Pippenovim)…
Još samo jednom i sledi nokaut, Mike garantira
Kad raspala se ta nezaboravna momčad Bikova, Kuki je onu skraćenu sezonu ’99 odigrao prilično, iako je već prevalio zenit i tridesetu. Te godine je predvodio Bullse u sve tri glavne statističke kategorije, bilježeći najbolje brojke karijere – 18,8 poena, 7 skokova i 5,3 asistencije prosječno. Uz Granta Hilla, bio je jedinim igračem NBA lige te sezone kojemu je to pošlo za rukom, do dan-danas niti jedan ex-Yu igralec nije ostvario tako dobru all-round statistiku, mada Jokić ima štofa za nadmašit ovo u skoroj budućnosti. Iduće godine, Čikago je našeg splitskog pauka, nakon gotovo sedam godina provedenih u klubu, trejdao u Filadelfiju i tu počinje onaj tezgaroški dio karijere Tonija Kukoča u kojem je on svojim kritičarima dao materijala za nimalo laskave komentarčiće.
Sjećam se onog Billa Cosbyja, američke TV zvezdice, danas seksualno ugroženog tužbama, i njegovih opaski na račun igre Kukoča za vreme boravka Spliće u Filadelfiji (I want my money back – komentirajući učinak Kukoča), a lako možete provjeriti i tvrdnju Tonijevog kouča iz Čikaga, Phila Jacksona, koji je jednom o Kukiju izjavio: „Njegovo razumevanje engleskog je znatno slabije kad mu kažete da bi trebao dodati loptu.“ Ako je tako stvarno mislio o Kukoču, najmanje sebičnom košarkašu bivše Juge, šta bi tek rekao na ostale zvijezde domaće košarice… Prilikom svoje inauguracije u Kuću slavnih u Sprinfildu, Jackson je u svom govoru poimence zahvalio svakom igraču Bullsa kojeg je vodio. Svakom – osim Kukoču.
Sliku o Kukoču u tom američkom, ISO poimanju svijeta, lijepo zaokružuju razmišljanja autora Billa Simmonsa iz Knjige o basketu. On o Toniju kaže da je prilično dobar timski igrač i dodavač, pristojne obrane za evropskog košarkaša, ali i tek osrednji šuter koji prečesto ovisi o raspoloženju i, uglavnom, ispao je žrtvom neviđene prašine koja se podigla oko njegovog dolaska u NBA. Po Simmonsu, Toni je tek malim dijelom opravdao sve one nade koje je globalno selo polagalo u Pink Pantera nakon njegovih predstava ranih devedesetih kada se činilo da je ravnopravan i onim najvećima sa NBA parketa.
Rekoh, Amerima donekle dajem za pravo. Osim objektivnih razloga što Toni u Čikagu nije mogao dominirati kao u Evropi (uz Pippena, ni Jordan nije bio Tonijev kućni prijatelj), Kukoč se nije razvio u onakvog šutera kakvim je najavljivao da bi mogao biti. U svojih 13 NBA sezona trojku je gađao tek 33,5%, dok je u evropskom dijelu karijere, ali na metar manjoj udaljenosti bio na 40%. Jedna od prvih streč-četvorki NBA košarice, Toni je u Čikagu igrao na poziciji koja nije bila prirodnom za nj, a usput je potpuno promijenio tijelo. S 15 kilograma mase više, Toni je kuburio s ozljedama i svojim streljačkim osjećajem, postradajući veliki dio svoje skočnosti i brzine iz prve polovine karijere.
Kukoč je više puta rekao kako je u NBA postao bolji igrač jer je morao naučiti igrati leđima košu. Tek djelomično slažem se s ovim jer i vremena bila su druga, evropski košarkaš tog doba trebao se uklopiti u okvir američkih predstava i očekivanja, morao je razviti sposobnosti koje su po ustaljenim američkim pravilima bile značajnije za boljitak kolektiva, ne razvijati one najplemenitije osobine kojima je raspolagao. Danas, naravno, situacija je posve drugačija, neke američke predrasude pale su (baš zaslugom majstora kakvima je junak ove priče) i insistira se na razvoju urođenih sposobnosti, prednosti i darova što je veoma vidljivo na košarkaškim primjerima Jokića ili Šarića.
Kuki polupenzioner u Milvokiju
Kako bilo, nakon historijskog, trostrukog pothvata Čikaga i gotovo sedam plodnih (14 poena, 5 skokova, 4 asista) godina, Toni je, nakon što je trejdan 2000. odigrao još šest sezona u NBA, odabravši karijeru ukončiti nedaleko domu svom čikaškom, ne ganjajući dres nekog od konkurenata za naslov. Zamislite samo ća bi bilo da je Kuki smiraj svoje karijere dočekao u Spursima, umjesto u komfornoj ležernosti Milvokija, dodajući još koji prsten svom životopisu, istovremeno vraćajući neke slatke dugove napuvanom Zen-masteru koji je tad dominirao s Lakersima. Nije se desilo… Isto kao i niz drugih stvari. Možda bismo stvarno percipirali Tonija drukčije da je u Bikove otiša još lita ’91 kako bi zajahao val inicijalnih trijumfa Jordana i društva, izbacujući talijanski dio svoje karijere iz životopisa. Ili bismo više uživali da je, umjesto za Čikago, potpisao za neke tamo L.A. Kliperse i u njima uglavnom gubio, ali ostvarivao lude brojke i brojne hajlajte, domogavši se All-Star tekme…
U JUS sustavu vrednota, više ponekad je manje i obratno. Jebiga drugovi, Toni je odlučio kako je odlučio, nije mu za zamjerit iako bih i ja volio da je tog ljeta dvehiljaditog Toni rekao sam sebi – Prokleta je Amerika, nema tih šoldi za koje ću još igrat, fali mi mog mora i kraja, ovdi vlada diskriminacija do jaja, odo ja lipo kući u Split, u Americi me ionako nisu razumjeli ni cijenili, mene pa rezervu, a i takav sam rula u najboljem timu NBA povijesti i nisan igra All-Star Game, a igrali su ga kasnije ljevaci ka Okur i Turkoglu i Korver i Hibbert i Duckworth i Eaton i Mason i tri krda Davisa… Neću više prostituciju, samo oću kući, triest druga mi je na vratu, igrat ću još dvi, tri sezone za moje žute, oću uzet još tu neku Jadransku ligu, zadnji Kup Koraća, nać se još jednom s Dinom na parketu, prekinit dominaciju Cibone u hrvatskom prvenstvu, bit MVP kup turnira u Kuruzarima Donjim, prosto samo nešto iz ljubavi spram košarke i za duše te željne slavenske, a još 6 sluganskih NBA godina kojima se neću ponostit kad mine sve i tih 36 miliona dolarčića, u ovom životu stvarno mi ne triba…
(Nastaviće se)
Photo: NBA, privatna arhiva, screenshot