Feljton Srećko Jarić (2): Majstor za senzacije
- January 27, 2018
- 0 comments
- Duško Miletković Souly
- Posted in BLOG: SOULY
Osim što je Srećko u Šibeniku bio zaslužan za sazrijevanje zelenog Petrovića, također je nastavio, Mokom započetu, košarkašku histeriju u dalmatinskom gradiću. Utakmice Ši-Ši-Šibenke iz tog perioda, osobito one na domaćinskom terenu, spadaju u najčuvenije u njezinoj kratkoj historiji. Maltene svaki važniji susret bio je neregularan zbog fizičkog prisustva publike u terenu, buka auditorija bila je tolika da se spiker u dvorani uopšte nije čuo, a komentator na TV-u čuli smo, uglavnom, tek za vreme minute odmora.
Šibenka dvaput zaredom dolazi do finala međunarodnog Kupa Radivoja Koraća i u jednojajčanim finalima, održanima u Padovi, pa u Berlinu, pada oba puta protiv francuskog Limogesa. Da ne bi neko danas mislio da je ovo bilo trećerazredno takmičenje – nije, bilo je najmasovnije na kontinentu i jako blizu Kupu šampiona po kvaliteti dok se Euroliga nije proširila u sezoni 1991-92 – igrali su u njem i osvajali ga višestruki prvaci Evrope, uz Limoges još i Cantu, Jugoplastika, Partizan, Juventud, Simac Milano, Banco di Roma, Barcelona, Real Madrid…
Istovremeno s tim evropskim pohodima Jarića i Šibenke, dalmatinski tim u regularnom dijelu domaće sezone 1982-83 ostvaruje najbolji omjer i prednost domaćeg terena u doigravanju. To će se pokazati iznimno važnim jer Šibenčani svaki krug plejofa dobivaju (jedva) majstoricu doma, a u finalu ponovo igraju odlučujuću utakmicu na svom terenu protiv sarajevske Bosne. Radi se o čuvenoj, poništenoj majstorici, Hadžićevom diskutabilnom faulu, Draženovim pogođenim penalima po isteku vremena, teorijama zavjere, režimskom naslovu, Vučku na Olimpijskim igrama i što ja znam čemu još napisanom o ovoj utakmici, u kojoj košarka, uz sudiju Iliju Matijevića, nikad i nije bila u prvom planu. Kako je naslov za zelenim stolom pripao Sarajlijama, Dražen odlazi na odsluženje vojnog roka, a Jarić već dobrano u tridesetima – nakon svih onih ozljeda, kilometraže prijeđene jugoslovenskim makadamom i svježeg razočaranja gubitka naslova – čini se pri kraju svog košarkaškog puta.
Ne lezi vraže, nepredvidljivi Srećko vraća se u top formu dogodine i igra svoju najbolju šibensku sezonu, dok prilično prosječan tim Šibenke još jednom završava na sjajnom četvrtom mjestu prvenstvene ljestvice. U izboru „Slobodne Dalmacije“ (Splićani na ovo danas sigurno nisu preveć ponosni), Srećko Jarić je za ovu sezonu druge mladosti nagrađen „Žućkom“, nagradom namijenjenom najkorisnijem košarkašu prvenstva SFRJ u sezoni 1983-84. A onda još jedna avantura, napuštanje Šibenika i odlazak u novu, a opet malu sredinu koja je na putu prema gore. Beogradski IMT postaje prvoligašem u sezoni 1984-85, Jarić je još uvijek starterom, ali klub nakon te sezone ponovo tone u drugi razred takmičenja. Nema veze, Jare je i dalje aktivan, Jare puca trojke koje su u međuvremenu uvedene, Jare radi i treću veliku senzaciju domaćih terena kad IMT, kao jedini drugoligaš u povijesti Jugo-basketa, osvoji domaći kup.
Te sezone ’87, osim što su se „traktoristi“ ponovo plasirali u društvo najboljih, IMT šokira budućeg prvaka države, beogradski Partizan, u polufinalu Jugokupa na turniru u Nišu, i u finalu se sreće s još jednim drugoligašem, ljubljanskom Olimpijom koja je izbacila mlađanu Jugoplastiku. U finalnom susretu, Jarić ispunjava svoj osnovni zadatak – nekako doturiti loptu Milanu Mlađanu – kad je trebalo stavlja dvije dalekometne bombe i IMT slavi sa 76-73. Nakon Radničkog i Šibenke, Jare je pomogao u plasmanu još jednog malog kluba u evropska natjecanja.
I to bi nekako bio i kraj Srećkovog puta ka trofejima, mnogi od nas još jednom pomisliše i kompletne igračke karijere Srećka Jarića, ali jedan poziv tog ljeta 1987 odveo ga je još jednom u naručje Šibenika. Ovaj put, on nije doša kako bi tabao put do trofeja ili evropskih takmičenja – došao je kako bi dovršio zezanje s publikom koja je nakon svake njegove trojke nagrađivala veterana skandiranjem dostojnim velikana, došao je, u stvari, kako bi pripomogao zalutalog Ivicu Žurića izvesti na neki manje krivudav put. Što se tiče zezanja, Jare je, naravno, uspio nadograditi djelo ranih osamdesetih, a što se prosječnjaka Žurića tiče – jes’, igra je nešto bolje, al’ da je prestao cugati to baš i ne vjerujem. Ovo je ujedno bila i sedamnaesta i posljednja prvoligaška sezona Srećka Jarića. Nakon nje vratio se još jednom svome matičnom jatu koje je, u međuvremenu, zauvijek izgubilo laskavi status prvoligaša. Svoje posljednje dvije sezone košarke Jare je odigrao u Radničkom, da bi se oprostio 1990 godine. Konačno…
Srećko Jarić danas je na cijeni možda i više no u vrijeme svog igračkog vrhunca. Zašto je tome tako? Kao i mnogi drugi i Srećko je, kako godine idu, idealiziran od strane mnogih, pa i mene samog. Tendencija da pamtimo lijepe trenutke, a potiskujemo one manje lijepe, prisutna je često u homo sapiensa. Srećko nije bio pametni plej, kako sam nazvao neke od srpskih košarkaških dirigenata koji su iza njega u ovom vremeplovu. On je, prije svega, bio atraktivan, često u službi kolektiva, ali ponekad potpuno van kontrole, što se za tipove poput Želimira Obradovića i Zorana Sretenovića ne može reći. Naravno da je Jarić imao potencijalno viši plafon od pomenutog dueta, bio je bolji skorer, vjerojatno i dodavač, ali, za razliku od njih, rjeđe je znao „stati“ na loptu, disciplinirati tenziju, pustiti vrijeme da iscuri… Ipak, stoji mi nešto više od Želimira i Srete, kako zbog stila igre i neuobičajene dugovječnosti kojom je unišao u rang jednog Đerđe, tako i zbog činjenice da je bio majstorom pripremanja ponajvećih senzacija u domaćoj košarci. Njegov naslov s Radničkim nije bio usamljenim slučajem Srećkove polugenijalnosti. Ne – on je to ponovio i sa Šibenkom, pa i sa IMT-om.
Rekoh već da je naš brkajlija bio kolateralnom žrtvom velikih reprezentativnih karijera Zorana Slavnića i ostalih bekovskih doajena premda je imao neke prirodne predispozicije koje Moka nije posjedovao. Malo čudi činjenica da je njegov igrački istovremenik, Blagoje Georgijevski, ponajveći makedonski košarkaš svoga i svih vremena, imao značajnu reprezentativnu karijeru s dobrano preko 100 nastupa za najbolju selekciju Juge i velikim medaljama poput olimpijskog srebra. Ne znam da li je tu bilo onog „nacionalnog ključa“ koji mnogi danas pominju, možda je Blagoje bio omiljeniji u selektora zbog svoje agresije, zbog konstantne želje za nadigravanjem, iako je bio težak za pripitomiti, slično ka i Jare. Ne znam… Ali znam da je Srećko Jarić jedan od najvećih ex-YU košarkaša koji nema niti jednu veliku medalju s repkom i da je klasičnim primjerom iz naslova one priče s početka ovog mog spomenara, jer – bio je istinska perla sa dna – samo za teške ovisnike (čitaj heroindžije) basketa bivše države.
Photo: MN press
(Kraj)