Goran Radonjić: Još jedno sećanje na Rio

 

Odlazeći iz Rija shavatio sam da je prošlo nevjerovatnih i nezaboravnih dvadestak olimpijskih dana. Kroz misli su mi prolazila sva ona dešavanja o kojima sam vam pisao u više navrata. Obećao sam da neću pisati izvještaje sa utakmica i da se neću baviti svakodnevnim novinarskim poslom, nastojao sam da vam opišem ono što drugi nisu imali privilegiju da vide, ili spoznaju, a da li sam uspio kazaćete mi vi koji ste čitali tekstove. Mnogi su već stigli da mi kažu po neku riječ o tome, ali biće prilike da o tome još razgovaramo.

Moje Olimpijske igre su se svodile na košarkaške turnire, najprije muški (13 dana sam bio uz kosarkaše), a u dva navrata sam bio prisutan kao komesar i na ženskim utakmicama. Svaki dan sam provodio oko 10 – 11 sati u košarkaškoj dvorani i samo rijetko odlazio na bliska borilišta kako bih vidio druge sportove. Odmah da vam kažem da mi je najteže bilo kada sam prihvatio prijedlog teniskog amatera Ilije Beloševića i otišao da gledam Rafaela Nadala i Endija Mareja. Tada sam još jednom shvatio da bez razloga ne volim ovu dvojicu vrsnih sportista, jer mog miljenika nije bilo među najboljim olimpijcima. Bio sam izuzetno tužan i negledanjem Noleta sam shvatio koliko je sport nemilosrdan. Bilo mi je mnogo drago kada je Nole došao u “Carioca Arena 1” da gleda košarkaše, i video koju popularnost uživa među ljubiteljima sporta. Jer sport onima koji ga upražnjavaju donosi najveće, najuzvišenije, najradosnije, ali i one najtužnije emocije.

goran rio 2

Moj košarkaški turnir mi je donio bezbroj radosti. Najprije, ona najvažnija. Odlazeći u Rio nikada nisam pomislio da ću da budem čak nevjerovatnih 15 puta komesar na utakmicama, i to onim skoro pa najvažnijim u svih 15 dana. Uz to sam bio i supervizor suđenja na 7 utakmica, i kada sam sveo račune ispostavilo se da nikada na tako nešto veliko nisam pomislio. Naravno da nisam žalio jer sam ostvario svoje snove, realizovao sam svoje želje, bio uz košarkaški teren stalno kada se tamo igrao najbolji basket. Šalio sam se i govorio sam prijateljima da sam imao najbolje mjesto od svih prisutnih, uvijek na produžetku centralne linije i to u prvom redu zapisničkog stola. Imao sam privilegiju da vidim sve asove iz najbliže perspektive, sarađivao sam sa njima, razgovarao, objašnjavao i primjenjivao pravila, obavljao funkciju komesara na dostojanstven način, ali sam uvijek – svaki dan potajno relaizovao svoju dječačku želju da budem srećan što sam “olimpijac”, i to kakav!!! Pričaću unucima jednog dana o Seulu i sudijskim olimpijskim iskustvima, ali još emotivnije o komesarskim iskustvima iz Rija – uživao sam svakog trenutka.

Gledao sam Amerikance čak tri puta iz blizine, divio se njihovom umjeću, njihovoj brzini, odbrani, skočnosti, zakucavanjima… Divio sam se mladim igračima Srbije koji su igrali najbolje kada je bilo najvažnije, gledao sam Špance, Hrvate i sve druge. Da vas tek podsjetim na utakmicu Australija – SAD kada se igrala atomska košarka i kada je Mils postigao 30 poena, Karmelo Entoni pogodio trojke čak 9 puta od 14 pokušaja. Svaki put prije utakmice sam pažljivo posmatrao Kevina Duranta kada je pravio svoj ritual: stavljao je patiku na zapisnički sto i još jednom provjeravao da li su dobro zavezane, dodirnuo bi svoje grudi s jedne i s druge strane, pomolio se Bogu, diskretno prekrstio, pogledao u nebo i nekome tamo poslao poljubac, da bi potom otišao na teren (i pored provjere zavezanosti, dva puta na turniru mu je spala ogromna patika). Nisam mogao da izdržim, jer se u meni probudila dječačka želja i pitao sam ga o veličini patika – on mi je s osmjehom odgovorio 18, a ja sam brzo preračunao da su mu patike “samo” broj 54.

Utakmica Brazil – Argentina je bila jedan od najneobičnijih košarkaških događaja kojima sam prisustvovao. Gledao sam bolje i spektakulatrnije košarkaške mečeve, ali ovakav nikada ranije. Bilo je tu više rivalstva nego među svim drugim evropskim ljutim protivnicima poput  utakmica Srbije i Hrvatske, Turske i Grčke, Francuske i Španije ili bilo koje druge. Svi su strahovali od eventuelnog incidenta, organizatori su pripremali specijalni scenario za sve eventualnosti. Broj policijaca u civilu je bio veći nego uobičajen, ali kada sam video četu naoružanih za rat spremnih policajaca koji ulaze u dvoranu, pomislio sam da može svašta da bude. Mislio sam: evo i ovdje imaju Partizan i Zvezdu. Policajci u punoj ratnoj opremi su otišli u rezervnu prostoriju i tamo su na sreću ostali svo vrijeme. Na terenu je bio žar borbe iskazan na naviđeni način, ali publika je bila nevjerovatna. Igrači su se borili za svaku loptu kao da im je život u pitanju, a kada se igrao prvi pa onda i drugi produžetak na licima igrača su se smjenjivali izrazi nevjerovatne sreće i tuge. Kakvu je sreću donio Andres Noćioni kada je trojkom (jedna od osam iz 12 pokušaja na toj utakmici) izjednačio rezultat u posljednjim sekundama regularnog dijela utakmice. Svi igrači su se vratili ponovo u život, a tek navijači. Svi u dvorani i brazilske i argentinske pristalice, su pjevali, radovali se i tugovali, ali izjednačenje Noćionija je donijelo delirijum jednog dijela publike i tragediju brazilskih pristalicama. Ljubav prema svojoj nacionalnoj ekipi nikada nisam osjetio u većem obimu, a Argentinci su pobjedili nakon dva produžetka i njihovi heroji su još više nego inače bili Fakundo Kampaco (33 poena na toj utakmici) i Noćioni. To koliko Argentinci vole svoje asove je nešto što se graniči sa nevjerovatnim. Isto su ponovili i kada su izgubili od SAD i njihov zlatni iz Atine Manu izlazio s terena uz zbogom plavo-bijelom dresu.

Kakva je tek utakmica bila Španija – SAD. Napaljeni Španci su željeli da naprave svjetsko čudo, a vidjeli su svoju šansu u tome što su Ameri jedva pobjedili Srbiju, Francusku i Australiju – bilo je vatreno, a i djelioci pravde su imali pune ruke posla jer je bilo čak 6 tehničkih grešaka u jednoj četvrtini (nevjerovatnih i na velikim takmičenjima nikada viđenih).

Koliko zadovoljstvo može da bude za jednog komesara na utakmici kada gleda one koje veoma dobro poznaje, a ja sam imao šansu da sam dva puta bio komesar bronzanim djevojkama, i to onda kada su Kraljice (nakon vođstva od 18 poena) posrnule protiv Kanade, ali i kada su pokazale kako Kraljice znaju da budu Lavice u utakmici protiv druge svjetske sile Australije. Bilo mi je drago susretati igrače koji su igrali u Francuskoj, igrače Srbije, Hrvatske, ali i sve one kojima sam sudio a koji su još uvijek na košarkaškom terenu u dresovima raznih reprezentacija. Bilo je i puno trenera kojima sam sudio dok su bili igrači i uzajamno poštovanje je još jednom potvrđeno.

Bio sam ili komesar ili supervizor kada su igrale reprezentacije meni znanih Srbije i Hrvatske, a kada su mi kazali da ću da budem komesar na njihovoj četvrtfinalnoj utakmici vratile su mi se misli na moje sudijske dane. Oprostite mi što ću napisati da sam tada bio mnogo ponosan na sve one sudijske i košarkaške godine što su bile iza mene. Godine suđenja utakmica između klubova iz Zagreba, Splita, Zadra ili Šibenke i Beograda su sa druge strane uraganski navrle u moje misli. Sjetio sam se i nekadašnjih kolega (često su mi u Riju bili u mislima, ali ovaj put više nego ikada) s kojima sam sudio sve te susrete i pomislio sam na Zdravka Kurilića, Radeta PetroviĆa (Sonji sam kazao da ga puno pozdravi), Zorana Grpca, Danka Radića (želim mu da bude jaći od bolesti), Mithata Belegua, Veselina Stevanova, Tomislava Bangeje Jovančića, Borislava Žutića i svih drugih drugara u sivom. Sjetio sam se i onih koji su me učili suđenju; Dragaša Jakšića, Obrada Beloševića, Save Radovića, Ace Obrkneževića, Loleta Antića, Vlade Kaluže, Ivice Slipčevića, ali i onih koji nisu više među nama – Čengica, Tošovića, Bubala, Ristovskog, Gulevskog, ali i onih manje poznatih poput neprevaziđenog Ramusovića. Ti olimpijski trenuci su nešto uzvišeno i neponovljivo u našim sportskim životima, a ja sam želio da ih živim za sve njih i da budem srećan. Htio sam da kažem da je naša nekadašnja košarkaška i sudijska škola još uvijek živa, i da ja kao njen predstavnik (makar sada i kao predstavnik Francuske) imam razlog da budem ponosan i u njihovo ime.

Gledao sam iz blizine tu utakmicu komšija (Srbija – Hrvatska) i tada sam shvatio koliko snage u sebi nose budući osvajači srebrne medalje. Hrvatska je zamalo izgubila (83 – 86), ali mi je kao komesaru te utakmice radost donijela činjenica da su se svi izgrlili i sportski razišli.  Gledao sam stalno na drugoj strani predsjednika Đilasa i sve one koji su bili uz njega. Najelegantniji predsjednik (kada su igrale njegove Kraljice) se najviše radovao, ljutio, grdio, skakao, grlio, ljubio sve one koje su gradili medalje koje je osvojila organizacija koju je predstavljao. Činilo mi se svaki put da će da preskoči ogradu tribina i da utrči u teren i tako iskaže svoju sreću. Umjesto toga njemu su svi trčali u zagrljaj: i treneri i članovi stručnog štaba, igračice i igrači. Dragan nije krio sreću što su košarkaši bili srebrni i košarkaškice bronzane, jer za njega su i jedni i drugi bili zlatni.

Ne znam da li ste vi (koji ste pasionirani ljubitelji košarke, kao i ja) primjetili da je neko nedostajao na Olimpijskim igrama u Brazilu. Vi možda i niste, ali mi koji smo blizu košarkaških terena smo dobro mogli da primjetimo da je jedna od stolica za FIBA stolom u uglu igrališta stalno bila prazna. Generalno, četiri stolice su koristili sadašnji predsjednik Moratore, bivši Mainini i generalni sekretar Bauman, a na jednu niko nije sjedao. Čovjek koji je tu stolicu uvijek koristio (a bivao je uvijek na svim, ili skoro svim utakmicama na olimpijskim turnirima još od njegovog prvog učešća davne 1950.) je ovaj put prvi put izostao i zato mu posvećujem ovih nekoliko redova. Mnogi su me pitali kako je gospodin Borislav Stanković, a ja sam im odgovarao da mi je njegova unuka u Beogradu na Predolimpijskom turniru kazala da je dobrog zdravlja. Svi, ali baš svi, su željeli našem Bori isto: dug život i dobro zdravlje. On je u svakog od nas utkao po nešto, svakome je dao neki savjet, toplu riječ ili njegov široki osmijeh i zato i kada nije fizički bio u Riju, mnogi od nas su ga se sjećali.

goran rio 3

Vjerovatno ne znate, a mnogi su često i sporili vrijednost naših ljudi u košarkaškim organizacijama, međutim Predrag Bogosavljev i Zoran Radović su veoma značajno prisutni u svim košarkaškim zbivanjima. Obojica nekadašnji generalni sekretari košarkaškog saveza, Zoran (direktor razvoja košarke u FIBA) je bio stalno okružen košarkaškim prijateljima iz cijelog svijeta, dok je u Riju “čovjek iz sjenke” bio popularni Bogi, kao sportski direktor FIBA. I ovdje je Bogi radio dosta toga, a da se nije eksponirao baš puno.

Kažu da je bilo problema u organizaciji Olimpijskih igara, ali mi iz košarkaškog turnira ništa nismo osjetili. Kod nas je sve funkcionisalo besprijekorno i nismo imali nikakve zamjerke.

Na platou između sprotskih arena u Olimpijskom parku sam u jednom trenutku sreo dobro poznato lice, i odmah sam se sjetio da je ta nekadašnja rukometašica osvojila 21 odličje na najvećim svjetskim smotrama. Svjetlana Antić, nekada Mugoša – jedna od čuvenih sestara rukometašica (sada supruga Nikole Antića, uspješnog trenera u francuskoj prvoligaškoj ekipi iz regiona Šampanjca, nekadasnjeg igrača Budućnosti i Vojvodine) je bila olimpijski pobjednik, svjetski i evropski prvak. Nekada popularna Ceca je bila prvak u Jugoslaviji, Austriji i Francuskoj. Pitao sam je odakle baš na nju da naiđem, i ona mi je ispričala nešto što ne znam da li praktikuju ostale zemlje i njihovi olimpijski komiteti. Nadam se da da, jer sam u Riju pozdravio i Paspalja i Danilovića, ali i Janicu Kostelić i baš me obradovalo da Crnogorski olimpijski komitet poziva nekadašnje osvajače medalja na najveću smotru sporta. To je baš odličan gest priznanja onima koji su utkali sebe u olimpijsku prošlost.

Na kraju da jođ jednom potvrdim kvalitet košarkaških sudija sa ovog prostora. Sreten Radović iz Dubrovnika i Damir Javor iz Ljubljane su značajno obilježili košarkaški turnir odličnim suđenjem, a najbolji sudija iz Srbije Ilija Belošević je još jednom potvrdio vanserijsku klasu. Dobio je priliku da sudi utakmicu za treće mjesto i ponovo odlično obavio svoj zadatak. Svi su potvrdili visoku sudijsku kvalitetu, a i ja sam bio srećan što nisam zaostajao u mojoj funkciji komesara.

Vama, koji čitate  ovaj tekst, htio sam reći još jednom da ne prekidate svoje olimpijske misli, da budete uz vaše šampione i olimpijce, da se radujete uspjehu vaših omiljenih sportista, da budete uz njih i kada su poraženi, da se spremate za nova sportska takmičenja i da sanjate svoje snove. Ja neću prestati ni sada poslije Olimpijade u Riju. Tokio nije tako daleko, imate dovoljno vremena.

Odlazeci iz Rija u avionu Air Francea sam svodio utiske sa Olimpijade, i onda sam još jednom bio iznenađen kada sam slušajući klasičnu muziku čuo poznate zvuke naših prostora – “Niska banja topla voda”. Bio je to koncert za violinu Nemanje Radulovića (31-godišnjeg Nišlije koji je postao jedan od najpopularnijih violinista u svijetu, u Franciuskoj posebno), i pomislio sam: čudan je narod ovih prostora, mnogo ih je kvalitetnih, ili mnogo nas je svuda u svijetu…

Photo: FIBA i privatna arhiva