Huan Antonio San “Epifanić”
- December 26, 2015
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Nekada je, tamo negde od sredine 60-tih godina prošlog veka, FIBA je imala lep običaj da povodom raznih jubileja pravi selekciju Evrope koja je igrala na oproštaju nekog velikog igrača ili na jubileju neke od košarkaški značajnih federacija. Jednom je bila i u Beogradu, povodom 25 godina KSJ o čemu je na ovom portalu bilo reči. Jedna od poslednjih selekcija Evrope, ako ne i poslednja, okupila se za katolički Božić 1996. u Barseloni a motiv je bio oproštajna utakmica Huan Antonija San Epifanija, poznatijeg kao Epi. On je zvanično karijeru završio 25.maja te godine u finalu plejofa ACB lige. Barselona je u petom meču pobedila Unikahu 73-64, Epi je odigrao samo poslednjih 26 sekundi ali je stigao da izvede i pogodi dva slobodna bacanja. Bili su to poslednji poeni od 7.028 koliko je postigao na 421 utakmici u dresu Barselone. Dobio je više nego zaslužene ovacije, oprostio se kako velikom igraču i priliči, 22.trofejom, ali pravi oproštaj, ma koliko simboličan, upriličen je krajem godine.
FIBA je ulogu selektora poverila Mirku Novoselu koji je na širi spisak stavio Sašu Djordjevića, Petra Naumovskog, Velimira Perasovića, Dejana Bodirogu, Arijana Komazeca, Rikarda Pitisa, Alberta Ererosa. Dorona Djamšija, Antonia Rigoadoa, Tea Alibegovića….Na kraju nisu svi mogli da dodju pa su Španci Viljakampa, Rafa Djofresa i Antunez pojačali selekciju kontinenta koja je bila bolja od Barselone 118-92. Teoman Alibegovcić je dao 17 poena, Stefan Ostrovski 16, Ereros 13, Fetisov 11, na drugoj strfani po 20 su upisali Daril Midlton i Arturas Karnišovas, ali i rezultati i svi pojedinci bili su u drugom planu. To je bio dan Huana Antonija San Epifanija. Tadašnji predsednik Medjunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran uručuo mu je odlikovan je MOK, Orden za zasluge. Ispred FIBA je bio generalni sekretar Borislav Stanković. Epi je odigrao svojih poslednjih 5 minuta, pobrao ovacije 8000 navijača i otišao pravo u legendu. “Barsa” je povukla njegov dres sa brojem 15.
Pre nego što dodjem do objašnjenja otkud “Epifanić” u naslovu, evo malo biografskih podataka o “Super-Epiju” kako su ga zvali navijači i štampa. Iako je legenda Barselone, on nije Katalonac. Rodjen je 12.juna 1959. u Saragosi, provincija Aragon. U Barselonu je došao sa 15 godina kao “privezak” bratu Erminiju koga je potpisala “Barsa” On je za dolazak postavio uslov-da dodje i mladji brat Huan Antonio. Niko tada nije mogao pretpostaviti da je će “Epi II” od priveska bratu postati “Super Epi”, ali , dabome, život piše ne samo romane nego i bajke.
Ubrzo po dolasku počeo je da daje znake talenta, pre svega preciznim šutem. Dve godine kasnije, 1976, bio je član juniorske selekcije Španije koja je na Evropskom prvenstvu u Santjago de Kompostgeli osvojila bronztanu medalju. Jugoslavija je tada sa Acom Petroviće, Predragom Bogosavljevim, Miškom Marićem i Radetom Vukosavljevićem, koji je bio MVP turnira, osvojila treću uzastopnu medalju ali je šampionat ostao upamćen po pojavi velikog broja talenata. Uz naše, prvi put su vidjeni Tkačenko, Janakis, Epi, Solozabal, Kosta, Ituriaga, Romaj i, više kao kuriozitet, današnji (dugogodišnji, 26 godina) predsednik Kuće Laboral Hosean Kerejeta.
Bio je to početak Epijeve fantastične karijere. Ubrzo je ušao u seniorsku reprezentaciju Španije za koju će odigrati 239 utakmica (rekord) i postići 3.358 poena (rekord). Postaće internacionalac sa najdužim stažom u državnom timu-15 godina, 3 meseca i 19 dana. Gledao sam ga na tri od njegove 4 olimpijade (1989,1984,1988,1992), na evropskim prvenstvima 1983 (srebro), 1989, 1991 (bronza) i na nebrojeno mnogo utakmica u ACB ligi i medjunarodnim kupovima. U Los Andjelesu 1984. bio je najzaslužniji za srebrnu medljau, prosek mu je bio 18,6 poena. Osvojio je 7 ACB liga, 10 Kupova kralja, 2 Kupa kuipova, jedan Kup Koraća, jedno klupsko prvenstvo sveta ali se povukao bez titule prvaka Evrope! Pet puta je pokušavao, 1984. protiv Banko di Roma igrao je briljatni, dao 31 poen, ali je Barsa izgubila 73-79. Posle se u dva finala isprečila (1990,1991) velika Jugoplastika a dva puta je Barsa stala u polufinalu (1989. i 1994). Bez obzira na sve, on je bio i ostao “Super-Epi”. Ugledni “Lekip” proglasio ga je najboljim igračem 80-tih godina.
Evo,konačno, i objašnjenja za naslov. Ne mogu da tvrdim da sam baš ja “kum” njegovog posrbljenog prezimena, ali posle neke njegove egzibicije u Jugoslaviji (ili protiv Jugoslavije) napisao sam da bi komotno mogao da se preziva “Epifanić” jer ima “meku ruku” kao naši najveći šuteri. Kada sam mu rekao za taj “nadimak” odgovorio mi je da mu je veoma drago i da ga prima sa simpatijama jer su jugoslovenski asova protiv kojih je igrao važili za velike šutere kakakv je bio i on. Bio je krilo (1,98), mogao je da igra i “dvojku”, a njegova igra svodila se na ono što je osnovna ideja u basketu-dati koš. Davao ih je mnogo i na izgled lako, što je odlika samo velikih šutera. Nije mu trebalo mnogo prostora, nije morao da se namešta, da bude sam…Imao je brz izbačaj, sa dosta luka, i veliku preciznost. Statitika ACB lige kaže da je trojke šutirao sa preciznošću od 43 procenta, dvojke 57% a penale 83%. Bio je idol navijača Barselone, veoma popularan u celoj Španiji o čemu svedoči i podatak da je na otvaranju Olimpijskih igara 1992. bio poslednji nosilac pre nego što je paraolimpijac Antonio Reboljo, streličar, lukom i strelom zapalio olimpijski plamen.
Po završetku karijere godinama je radio kao komentator na Kanalu plus.
Nisam ga odavno video, nešto slabo dolazi na utakmice Barselone, ali kad se budemo sreli znam da će se nasmejati na “Hola, Epifanić”.