Pratim na sajtu B92 anketu sa pitanjem “Ko je najbolji košarkaš Evrope u istoriji”. Vidim, lep odziv, do juče popodne glasalo je oko 32.500 učesnika. Vodi Dražen Petrović sa oko 7.500 glasova, drugi je Dejan Bodiroga sa blizu 5.800 a treći Dirk Novicki sa oko 4.900. Nemam nameru da komentarišem poredak, ali nekako sam osetio potrebu da pred mlađim čitaocima branim genijalnost igrača koji su bili veliki i koji jesu na spisku kandidata za ovu titulu (ukupno 25 imena) ali koji su veoma loše i veoma nepravedno prošli, bar u dosasdašnjem delu glasanja mada se bojim da ništa bolje neće biti i do kraja ankete. Desilo se ono što je bilo predvidljivo i što će se uvek dešavati u ovakvim anketama: glasaju mlađi ljudi koji masovno koriste internet, ali imaju “kratko” pamćenje. Ako danas imate 20-tak godina ne pamtite genijalnost Dragana Kićanovića, nebeskog skakača i nenadmašnog šutera Praju Dalipagića, još manje futurističku košarku Kreše Ćosića, inteligenciju u igri Moke Slavnića ili eleganciju Mirze Delibašića… Da ne govorim o mašini za davanje koševa Radivoju Koraću (mada stoji relativno dobro sa preko 3.200 glasova) ili liderskim sposobnostima Ive Danea. Verovatno se jedva sećate i Saše Đorđevića, Predraga Danilovića, Žarka Paspalja, možda tek malo bolje Vlade Divca.
Druga opasnost je prilična doza lokal-patriotizma. U prvom planu su prvo naši igrači, još preciznije srpski asovi mada glasačima služi na čast što za sada u prvi plan stavljaju Dražena Petrovića. Među 25 kandidata nalaze se i imena Sergeja Belova, Arvidasa Sabonisa, Nikosa Galisa, Paua Gasola, Šarunasa Marčulionisa, Tonija Parkera… Niko od njih nije došao ni do 500 glasova! Sergej Belov, dok ovo pišem, ima 66 glasova a Ivo Daneu 68. Dino Menegin je dogurao do čitavih 35, Dino Rađa do 28! Nepravda, uvreda za košarku, za sećanje onih koji pamte asove, naše i evropske, iz 50-ih, 60-ih, 70-ih, 80-ih i inih godina.
Bio sam u situacijama da me pitaju ko je za mene najbolji košarkaš ili fudbaler. Odgovarao sam da mogu samo o onima koje sam gledao, a i to sa rezervom jer sam, recimo, Koraća gledao samo na televiziji a Daneua pred kraj karijere i uživo. O fudbalskoj klasi Štefa Bobeka, Rajka Mitića, Branka Zebeca, Bajde Vukasa, Toze Veselinovića ili Miloša Milutinovića samo sam slušao, Miloša sam doduše gledao sa 36 godina u dresu OFK Beograda, ali o asovima iz 50-ih godina, pre pojave televizije, ne mogu da sudim na osnovu kratkih, maglovitih sekvenci iz žurnala „Filmskih novosti“ u bioskopu pre filmova koje smo gledali.
Problem je praktično nerešiv, diktira ga moderna tehnologija kojom se stariji ljubitelji sporta mnogo manje služe. Delimično rešenje možda bi bilo biranje najboljih, ne samo u košarci, po decenijama. Recimo, 50-e, pa 60-e, pa 70-e itd. Ne bi se ispravile sve nepravde, ali bi slika bila bar malo realnija.
Photo: Screenshot