Intervju, Goran Grbović: Pred Partizanom su godine koje su pojeli skakavci
- August 20, 2017
- 0 comments
- Aleksandar Ostojić
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
U emisiji “Koš magazin na talasima FM radija” gostovao je Goran Grbović, koji je govorio o svojim sećanjima na Svetsko prvenstvo u Argentini 1990, o aktuelnom trenutku srpske košarke i Partizana, i o mnogim drugim temama. Interesantan sagovornik, kao i uvek, jedinstven u svakom pogledu.
Juče je bilo tačno 27 godina od finalne utakmice Svetskog prvenstva 1990. Jugoslavija-SSSR. Sećate li se kako ste doživeli tu utakmicu?
– Bila je to devedeseta godina, znate i sami kakva je kasnije u zemlji nastala situacija, praktično ratno stanje. To je tada bilo, da kažem – predratno stanje. Ta titula je bila melem za sve košarkaške zaljubljenike. I za narod, posebno. Poslednji put zajedno, sa onakvom ekipom… U istoriji naše košarke mi smo imali raznoraznih “resetovanja”, međutim ta generacija je jedna od onih koje će se zauvek pamtiti. Ta Argentina će biti obeležena zlatnim slovima u istoriji naše košarke.
Mislite li da bi ta generacija nešto uradila dve godine kasnije u Baseloni, da je na Olimpijskim igrama došlo do meča sa američkim Dream Teamom?
– Sigurno da. To je već pitanje za kladionice, ali ja se tog trenutka ne bih kladio na Amerikance. Da je ta generacija ostala zajedno… To je pitanje koje sam stotinu puta pretresao i sa Vladom Stankovićem, i sa trenerima i stručnjacima koji se bave košarkaškim zanatom. Da je ta ekipa ostala na okupu, bez obzira na sve, mislim da bi bili najbliži da dobijemo Dream Team. Da sad ne pominjem sve igrače koji su tu bili, neki su već bili zreli a neki kasnije sazreli, ali to je praktično bila reprezentacija od NBA igrača koji su kasnije i ostavili vrlo dubok trag u NBA. Mislim da bi te ’92 godine imali velike, velike šanse međutim znate i sami šta se sve dogodilo. To je bilo prvo ubacivanje politike u sport, i to u olimpijski sport. Sećam se da je bilo nadrealno teško sve to podneti. Time je ceo košarkaški svet ostao uskraćen za jedan događaj koji bi možda zaista preokrenuo košarkašku istoriju, ali na ovu evropsku stranu.
Te 1992. nam se ipak desilo nešto lepo u košarci. Partizan je postao prvak Evrope, osvojio je Kup šampiona. Poznato je da pratite Partizan, koliko je taj klub danas daleko od takvih dometa?
– Vrlo daleko. Zapravo, ne radi se tu o daljini, o udaljenosti Partizana od takvih dometa, nego se radi o skretanju sa puta na neke staze kojima je sad krenuo. To je 1992. bila generacija koja je sazrela, praktično sa dva igrača – Danilovićem i Đorđevićem – koji su bili lideri, i uz njih su svi ostali bili bolji. To osvajanje Evrolige je u stvari bio rezultat jednog procesa. Partizan se više puta u svojoj istoriji “resetovao”, ali to su sve bile odluke koje su bile skoro hirurški precizne. Posebno u vreme Kićanovića, koji je utro taj put ka modernoj košarci dovodeći mlade igrače. Ali ne u kombinaciji sa starijima, to bi bila zamena teza – kao što je i sad. Jer kad se priča o zajedničkom igranju starih i mladih igrača, to nije moguće. Toga nije bilo ni u jednom timu, čak u istoriji košarke. Kada smo sa Partizanom 1988. osvojili prvenstvo i počeli da igramo Kup šampiona imali smo skoro sve mlade igrače. Praktično, ostali smo samo Savović, ja i Željko Obradović, koji su bili u vojsci i igrali samo te evropske utakmice. Od starijih sam ostao samo ja, koji sam imao 26 godina. To su bili klinci, od Divca, Paspalja, Pecarskog, Đorđevića i Danilovića, koji se kasnije pojavio, pa i Koprivice, i svih tih klinaca, tako da su oni to nosili. Mi smo bili samo ona karika koja je povezivala tu njihovu mladost, i oni su bili pušteni da igraju uz mladog trenera Duška Vujoševića. Kasnije, kroz taj proces se sledeće godine došlo do Kupa Koraća, i pobede protiv Kantua, a kulminiralo je pobedom u finalu Lige Evrope. Kada sad pričamo o tim dimenzijama i rastojanjima mnogo toga se promenilo. Od pravila igre, do pravila u ekonomskom smislu, gde je košarka postala za Evropu izvor prihoda, posebno preko korporacije EKA. Ona je uspela da napravi neke nove dimenzije poslovanja u košarci, da je približi NBA. Jer, praktično Evroliga je najbliža NBA. Vrlo je kvalitetna, sva ostala takmičenja su na nižem nivou. Tako da Partizan, izgubivši taj put kojim je išao, a to je već pomenuto “resetovanje”, spao je na restauriranje, odnosno na krečenje – normalno, bez novca i bez ideje. Jer, kako god da je bilo u vreme Duleta i Saše Danilovića, postojala je jedna disciplina, i bilo je rezultata koji su držali navijače na okupu. Onako, grejalo nas je sve to. Međutim, sad u ovim uslovima, praktično Partizan nema šta da traži ni u Evrokupu. On je bez novca, bez sredstava kojima bi mogao da potkrepi neku ideju, a s druge strane ima mnogo timova koji su uznapredovali. Posebno u menadžerskom smislu, a tu pre svega mislim na Crvenu zvezdu koja se bori za svoj status u Evroligi, centralnom takmičenju koje će obeležiti sledeći period u evropskoj košarci. Partizan je pre dve godine imao šansu da se “resetuje”, sad je kasno za to iz prostog razloga jer je izgubio status vodećeg u ABA ligi, a samim tim više nije interesantan za mlade igrače. Ovaj dolazak Pecarskog za mene je zaista prijatno iznenađenje, bez obzira što je pre dve godine trebalo širom otvoriti vrata mladim igračima. Nisu tada uspeli u tome, u stvari nisu se odlučili za tako nešto, tako da su počeli od kraja dovođenjem trenera. Postoji ta saradnja sa Dinamikom, koja je više konfuzija a ne fuzija, sa nekim dosta čudnim izjavama. Tako da sada u tom bespuću verovatno će se formirati neki tim koji će tavoriti, i igrati košarku koja nije karakteristična za Partizan. Jer, Partizan je nekad bio avangarda. Zašto je 1992. osvojio titulu prvaka Evrope? To je bio proces, taj sistem igre Partizana sa četiri visoka igrača je svih tih godina bio iznenađenje. I bio je sve do onog Fajnal foura u Parizu. Uvek je bio avangarda. Sad, u ovom trenutku, u nedostatku igrača i bez ideje, sa iznuđenim rešenjima, Partizan će biti u situaciji da zadrži neki status, na primer među prva četiri u ABA ligi, ali mislim da će sledeće tri-četiri godine biti “godine koje su pojeli skakavci”. Pre dve godine su trebali da počnu proces podmlađivanja, da izdrže u tome jer to je ciklus od jedno četiri godine ali dobili bi se mladi igrači koji bi praktično predstavljali način igre košarke Partizana. Nažalost, sad je tako kako jeste. Mislim da će Zvezda dominirati i ove godine. Normalno, tu su Cedevita i Budućnost, svi se bore za prvaka ABA lige jer to vodi u Evroligu, a tamo je novac. Tako da ta floskula o navodnoj neprofitabilnosti košarke, da se tu samo gubi novac, ne stoji. Nije tako. Iz prostog razloga jer onda ne bi postojala ni EKA kao platforma najkvalitetnije košarke u ovom trenutku u Evropi.
Govorili ste o tom resetovanju Partizana, i osloncu na mlade igrače. Poznato je da poslednjih godina mladi igrači ne žele da dođu u Partizan – iz raznih razloga. Pre biraju neke druge klubove u zemlji, ili u inostranstvu, uključujući Ameriku, pre nego da dobiju šansu u Partizanu. U poslednje vreme sve su glasniji oni koji tvrde da je Beograd suviše mali grad za dva velika košarkaška kluba, da bi trebalo razmisliti o tome da se napravi samo jedan. Kakvo je vaše mišljenje o tome?
– Čuo sam za takve ideje. Mislim da bi to bio presedan. Čak ni u svetu nemate mnogo takvih sportskih kolektiva kakvi su Partizan i Zvezda. Imate Barselonu i Real Madrid, to je taj “el klasiko”, ovde imate Partizan i Crvenu zvezdu koji imaju dva navijačka kora. Dva suprotstavljena entiteta. Normalno, to bi trebalo da bude rivalstvo, a ne neprijateljstvo, kao što je u Španiji. Međutim, sada od svega toga praviti jedan tim da bi se očuvala neka srž srpske košarke – mislim da je prerano za to. Najpre bi moralo nešto mnogo važno da se dogodi da bi se to ostvarilo. Drugo, što se tiče nedolaska mladih igrača u Partizan, mislim da je to problem struke. On dugo, dugo postoji. Odlasci tih mladih talenata od 14-15 godina, na primer u Real, kao što je slučaj sa Dončićem, iz celog regiona odlaze vrlo rano – to je nepoverenje u struku. Mi jesmo imali školu košarke, Srbija je to nasledila. Ali, sa pojavom mladih trenera, a verujte mi jer to pratim, 90 posto njih je završilo neke kurseve i seminare i dobili su status trenera, i onda ugrađuju neke svoje lične filozofije koje su zasnovane na nečem materijalnom. Svi bi želeli da budu treneri Partizana i Crvene zvezde, međutim niko neće da radi u manjim sredinama. I sistem koji bi Košarkaški savez Srbije trebao da napravi – to je da vrati onaj stari mehanizam mreže, provere svih tih mladih igrača… odatle ide i to “nepatriotsko” ponašanje kao što je odbijanje igranja za reprezentaciju itd. Ljudi u KSS bi tome morali da se posvete. Dalje, a to je jako bitno: plan i program. Ranije nas je to krasilo. Imali smo to kod Ranka Žeravice i Ace Nikolića, kasnije kod njihovih naslednika Bože Maljkovića, Novosela, sada i Željka Obradovića. Uvek smo imali plan i program po kome su ti klinci trenirani, selektirani za mlađe kategorije. A to bi svima njima trebao da bude cilj, a ne novac. Jer, ako vi počnete da igrate košarku radi novca već od 10, 11 godina, i razmišljate o tome – nikad nećete biti igrač! Novac dođe sam po sebi, posebno sad u ovo vreme kad su ugovori multiplicirani, i zaista su veliki. Solidan igrač danas može da zaradi milion evra po sezoni. To je tako vidljivo u Evropi, gde se košarka pretvara u fudbalsku formu u kojoj oni koji su bogatiji uzmu igrače nekim timovima čak i kad im ne trebaju, samo da bi oslabili protivnika. Da bi se mi ovde odbranili od Crne Gore i Hrvatske, jer oni prave timove, rade na tome, nama bi bilo neprihvatljivo da pravimo jedan tim. To je neprihvatljivo posebno za Crvenu zvezdu, koja ide pravim putem ka Evroligi i licenci Evrolige. Lično, mislim da će se Evroliga proširiti na 18, kasnije na 20 timova, jer to je cilj. A ovima ostalima ostaje Evrokup. Strah je jedino da ako se ne popravi kvalitet ABA lige, i sve ostane na dva-tri tima, mislim da će vrlo brzo ljudi koji odlučuju o pravcu kojim ide evropska košarka možda čak za par godina isključiti ABA ligu iz Evrolige. Nije im interesantna zbog male gledanosti, zbog TV prava od kojih niko nema veće koristi. Moramo to i ekonomski da gledamo. Tako da u ovom trenutku praviti jedan tim u Beogradu mislim da ne bi bilo prihvaćeno jer to vam je kao da pravite crkvu bez oltara. U tom slučaju bi navijače i jednih i drugih, koji navijaju svih ovih decenija, omalovažili i doveli u situaciju da navijaju za neki tim za koji ne znamo ni kako bi se zvao. Fuzije tog tipa su više konfuzije. Ali, mislim da srpska košarka može da se odbrani i na drugi način, jer mi ćemo uvek imati reprezentaciju, što se najbolje vidi iz ovog Sašinog rada. On je, inače, ozbiljan trener, a skuplja igrače koji igraju po inostranim klubovima. I ovi juniori koji su sad uzeli medalju su po Americi i drugim timovima u inostranstvu, ali imaju tu srpsku notu, tu individualnost, integritet i lucidnost u rešavanju. Mi imamo tu sportsku inteligenciju koja je predmet izučavanja raznoraznih stručnjaka, od psihologa pa do trenera širom sveta. Čude se kako zemlja od sedam miliona stanovnika može da bude svetski prvak u svim kategorijama, čak i u ženskoj košarci. To je nešto što mi imamo, a prirodno nam je dato. I to trebamo da gajimo, a ne da se bavimo nekim drugim stvarima.
Interesuje me vaš stav i o jednoj stvari o kojoj je pisano na sajtu Koš magazin. Radi se o tome da bi od Košarkaškog saveza Srbije trebala da krene inicijativa da naša zemlja postane regionalni košarkaški centar. Da bude magnet za najtalentovanije klince iz celog regiona: iz Makedonije, Crne Gore, zašte ne iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske, Rumunije… Dolazili bi ovde da treniraju sa najboljim trenerima, imali bi perspektivu da igraju u klubovima kakve te njihove države nemaju, i na kraju imaju mogućnost da dobiju bingo, da im se ponudi naše državljanstvo i da igraju u reprezentaciji svetskih prvaka?
– Što se tiče tog regionalnog centra, čitao sam to, i to je izuzetno dobra inicijativa. Da bude u zemlji svetskih prvaka i olimpijskih pobednika, u zemlji gde je rođena moderna evropska košarka. Bez stranaca bili smo prvaci sedamdesetih godina, svaka nova generacija je dodavala neku titulu, i to master-titulu. Mislim da je to fantastična inicijativa i mogla bi vrlo lako da zaživi. Ja znam za interesovanje celog regiona, ali sve bi trebalo da krene iz Košarkaškog saveza Srbije. On bi morao da odvoji novac za to, u saradnji sa Ministarstvom sporta, u tom nekom slislu – da ne idem sad dublje u problem dobijanja košarkaških državljanstava – uz uslov da primenimo tu školu o kojoj sam malopre pričao, školu razvoja lucidnosti i sportske inteligencije. I da je podelimo sa svima u regionu, kao što je i ranije rađeno. Mi smo tu košarku preko profesora Nikolića ili Ranka Žeravice delili sa svima. Počev od Grčke. I ništa se nije krilo. Filozofiju i metode arhi-očeva naše košarke prihtavitili su preko Žeravice u Španiji, preko Ace Nikolića u Italiji, proširila se na ceo svet. Mislim da bi to bila izuzetna stvar za celu košarku u regionu, to bi bila naša jedina odbrana od amerikanizacije. Jer svi naši mladi treneri prihvataju i vežbe, i način igre koja se zasniva na početnom pikenrolu, na spoljnom igraču Amerikancu, a oni su najprodavaniji ovde. Mi bi mogli dati doprinos ne samo celom regionu, nego čak i američkoj košarci, ali uz jedan ozbiljan rad. To je proces, on traje četiri-pet godina, ali mislim da bismo postigli izuzetne rezultate. Za našu decu to bi bilo ognjište na kome bi se oni grejali, u smislu da znaju da potiču iz zemlje svetskih prvaka. Što je vrlo, vrlo bitno.
Photo: MN press