Bio jednom jedan tim, kakav tim, „dream team“…
- July 26, 2017
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in EVROPA/SVET
Barselona je u utorak, 25. jula, obeležila 25 godina od Olimpijskih igara koje su promenile grad i donele mu beneficije i pogodnosti koje još uvek traju. Kralj Felipe VI, koji je te olimpijske 1992. bio zastavnik španskog tima jer kao jedriličar bio učesnik Igara, došao je u Barselonu da učestvuje u obeležavanju četvrt veka velikog događaja, ali pošto je ovo košarkaški portal ja ću o 26.julu, prvom danu košarkaškog turnira u Badaloni, tačnije o prvoj utakmici američkog tima snova. Imao sam iskustva sa olimpijskih igara u Moskvi 1980. i Los Anđelesu 1984. gde sam gledao studente Džordana, Juinga i Malina , 1991. u finalu plejofa NBA između LA Lejkersa i Čikaga gledao sam Medžika, Džordana i Skoti Pipena u punom sjaju, ali priznajem da sam sa mnogo nestrpljenja i ushićenja tog 26.jula ušao u žutu liniju metroa u Barseloni i posle nekih pola sata bio pred dvoranom u kojoj je toga dana otvorena nova stranica košarkaške istorije.
Ponegde se može naći tvrdnja da je su za pojavu “dream team-a” krivi SSSR i Jugoslavija. Sovjeti su pobedili Ameriknce u finalu Olimpijskih igara u Seulu 1988. a Jugosloveni u polufinalu Mundijala u Buienos Airesu 1990. Košarkaški ponos Amerikanaca bio je povređen. Teza je samo delimično tačna jer NBA igrači ne bi mogli da dođu u Barselonu i “osvete” prethodne američke selekcije da nije bilo mudrih glava Dejvida Šterna i Bore Stankovića koji su dugo pripremali teren za sva spajanje dva košarkaška sveta. Konačno, 7.aprila 1989. FIBA je ukinila zabranu igranja na olimpijskim igrama profesionalnim košarkašima čime je i formalno omogućeno učešće NBA igračima. Odluka FIBA bila je doneta sa 56 glasova “za” i 13 “protiv” a zanimljivo je da su protiv bili predstavnici SAD i SSSR iako iz različitih razloga. Sovjeti su se, s pravom, pribojavali da će Amerikanci sa NBA igračima biti nepobedivi, dok je Dejv Gevit, predsednik Američke federacije, bio protiv jer je organizacija na čijem bio čelu zastupala amatersku košarku. Tri godine ranije glasalo se o istoj temi i tada je odnos glasova bio 37 prema 27 protiv učešća profesionalaca na olimpijskim igrama. U te tri godine sve se promenilo, pre svega zahvaljujući Stankoviću i Šternu.
Američka federacija je, u dogovoru sa NBA, odabrala Čaka Dejlija, trenera “loših momaka” iz Detroit Pistonsa, za šefa ekipe koja je u Barseloni trebalo da košarkašku Ameriku vrati na mesto koje joj je pripadalo. U septembru 1991. bilo je potvrđeno da će se odazvati svi najbolji igrači, uključujući i Medžik Džonsona koji će ubrzo biti u centru pažnje zbog objave da je HIV pozitivan ali to ga nije sprečilo da se vrati košarci. Sam Medžik je u u jednom intervju za “La Vanguardiju” iz Barselone 5.oktobra 1989. reako da mu u karijeri “nedostaje samo olimpijsko zlato”.
Američka TV stanica NBC imala je privilegiju da prva, eksluzivno objavi 10 odabranih igrača za tim koji je odmah dobio i dodatak u vidu epiteta “dream”. Na listi su bili Medžik Džonson, Majkl Džordan, Leri Bird, Džon Stokton, Kris Malin, Skoti Pipen, Karl Meloun, Čarls Barkli, Dejvid Robinson i Patrik Juing. U maju 1992. pridodati su im Klajd Drekler i Kristian Lejtner, ovaj poslednji kao predstavnik studentske košarke, šampion NCAA sa Djukom 1991. Lejtner je igrao na Mundijalu u Argentini 1990. i Panameričkim igrama 1991. Tako je kompletiran “dream team”, mada je bilo i polemike, naročito oko odsustva Ajzeje Tomasa, pleja Detroit Pistonsa, šampiona NBA 1989. i 1990. koji je u to vreme bio na boljem glasu od Džona Stoktona, ali je, kažu, bio u lošim odnosima sa nekolicinom neformalnih “šefova” u toj ekipi, pre svega sa Leri Birdom. Dominik Vilkins je bio povređen inače bi se verovatno i on našao na spisku.
“Dream Team” je imao premijeru 28.juna 1992. u Portlandu protiv Kube na “Turniru Amerika” koji je bio kvalifikacioni za američku zonu. Bilo je 136-57. Slično su prošli i ostali rivali, na 6 utakmica Amerikanci su ostvarili 6 pobeda sa prosečnom razlikom od 51,5 poena! Jedinu ozbiljnu probu pred Igre u Barseloni Amerikanci su imali u Montekralu u jednom duelu-između sebe! Bilo je 40-36 za “belu” ekipu koju je predvodio Leri Bird dok je kapiten “plavog” tima bio Medžik Džonson. Igralo se iza zatvorenih vrata ali oni malobrojni direktni svedoci kažu da je to bila “najbolja nikad vođena utakmice”. O tome je na našem sajtu, vrlo detaljno, svojevremeno pisao naš saradnik Bojan Šoć.
Ipak, “dream team” je u Barselonu stigao sa jednim poorazom.U pripremoj utakmici igranoj 24.jula u La Joli (Kalifornija) jedna dobra selekcija univerzitetskih igrača pobedila je NBA zvezde 62-54. Alan Hjuston je ubacio 7 trojki. Majk Kžiževski, jedan od Dejlijevih pomoćnika, 20 godina kasnije objasnio je da je to bio “nameran poraz” kako tim ne bi bio previše samouveren.
“Voditi taj tim bilo je kao imati 12 rok-zvezda na čelu sa Elvis i Bitlsima”, rekao je nekom prilikom Dejli.
Amerikanci su došli u Barselonu, ali pod svojim uslovima. Nisu bili smešteni u Olimpijskom selu kao ostali učesnici nego je za njih bio zakupljen hotel “Ambasador”, na 5 koraka od čuvenog šetališta “Ramblas”. Niko nije mogao da uđe i remeti mir NBA zvezda, osim ako se oni samo s vremena na vreme nisu pojavljivali na ulici. Svedoci kažu da je najaktivniji bio Čarls Barkli koji je svake noći izlazio i u nekom baru na “Ramblasu” popio piće. “Nisam hteo da mi Igre proteknu između sale i hotelske sobe, došao sam da se zabavim”, rekao je nestašni Barkli koji je na debiju protiv Angole uvalio lakat Koimbri za koga je rekao da je “izgledao kao da nedeljama nije jeo”. Čini mi se da je bio jedini američki igrač sa tehničkom greškom jer je diskutovao…sa publikom. Majkl Džordan je svaki slobodni trenutak koristio za igranje golfa…Leri Bird je pošao na neku utakmica bejzbola i to metroom ali je zakasnio jer je promašio stanicu…Na jednoj konferenciji za štampu Barkli je tražio od novinara da pitaju nešto i Lejtnetra, nema smisla da dečko sedi za stolom kao dekoracija…
Ameriočke igrače viđali smo samo na zvaničnim konferencuijama za štampu, ali bilo je sasvim dovoljno što smo ih gledali na terenu. Nisam propustio ni jednu utakmicu na celom olimpijskom turniru, ali sam najviše uživao u igri neponovljivog “dream teama”. Osam utakmica, osam “stotki”,osam egzibicija. Kolika je bila superiornost Amerikanaca pokazuje podatak da Čak Dejli tokom celog turnira nije tražio ni jedan jedini tajm-aut.
Počelo je 26.07.1992. u 16,30.
SAD-Angola 116-48 (52-32)
SAD: Lejtner 7 (3-4), Robinson 4 (4-6), Juing 11 (1-2), Bird 9 , Pipen 5 (3-4), Džordan 10, Dreksler 10 (2-4), Meloun 19 (5-7), Stokton (nije ulazio), Malin 11 (2-2), Barkli 24 (4-6), Medžik Džonson 6 (4-4)
ANGOLA:Romano, Moreira 8, Victoriano, Wacuahamba, Coimbra 4 (1-2), Sousa 5, De Carvalho, Sardinha 2 (0-2), Macedo 10 (0-2), Guimaraes 3, Conceicao 10 (4-7).
Amerikanci su loše šutirali trojke (2/9), ali su dominirali u skoku (33-18) a još više u asistencijama-30 prema 3 Angole. Sam Medžik je podelio 10! Do kraja turnira Amerikanci su pobedili Hrvatsku 103-70, Nemačku (koju je vodio Svetislav Pešić) 111-68, Brazil 127-83, Španiju 122-81, Portoriko 115-77, Litvaniju 127-76 i u finalu ponovo Hrvatsku 117-85. Prvi strelac ekipe bio je Čarls Barkli sa prosekom od 18 poena, sledili su ga Džordan sa 14,9, Karl Meloun sa 13, Malion sa 12,9 i Dreklser sa 10,5.Zanimljivo je da je Džordan imao više asistencija (38) od Medžika (33) ali je igrao 185 minuta (23,1 po utakmici, najviše od svih) dok je Medžik na terenu proveo samo 108 minuta (13,5 minuta u proseku). Prvi skakači bili su Juing i Meloun sa po 42 uhvaćene lopte.
Bio jednom jedan tim, kakav tim, drim tim…
FOTO: USA Basketball