Istorija: Sedam „ženskih“ medalja
- June 18, 2017
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
U Češkoj je u toku Evropsko prvenstvo za košarkašice na kome Srbija brani zlatnu medalju osvojenu pre dve godine u Budimpešti. Zadatak je težak i – bilo bi lepo da grešim – teško ostvariv posle dva poraza na startu i odsustva Milice Dabović, Dajane Butulije i Danijel Pejdž, kao i rovitog stanja Ane Dabović i Sonje Petrović. Na EP 2013. kada je počela da se stvara ova šampionska generacija takođe su izgubljene dve startne utakmice, od Velike Britanije i Francuske (sa samo 32 data poena) pa se stiglo do polufinala. Košarkašice su nas poslednjih godina toliko puta obradovale i kada je malo ko verovao u njih pa moramo da verujemo u njih dok ima nade….
Prvenstvo kontinenta prilika je da se podsetimo nekih detalja, i medalja, iz istorije ženske košarke na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno Srbije. Delimično koristim tekstove iz u utorak objavljene moje knjige „Koš po košarkašice“
Prva utakmica seniorki Jugoslavije bila je na Prvom Balkanskom šampionatu održanom u Bukureštu od 21. do 25. septembra 1946. godine. Jugoslovenske reprezentativke pobedile su (21.09.1946.) reprezentaciju Rumunije rezultatom 23:6. Plave su igrale u sastavu: Mladenović, Ful, Aksentijević, Petrović, Radovanović, Dakić (Crvena zvezda), Madera (Zadar), Smilović, Soldo i Punter (Kvarner). Selektor selekcije bio je Bora Jovanović, profesor na DIF-u, istaknuti košarkaški radnik i sudija, a od 1948. godine, prvi predsednik Košarkaškog saveza Srbije.
1954, Beograd: Prvenac na Tašmajdanu
Samo tri godine posle prvog muškog prvenstva Evrope, FIBA je 1938. u Rimu, od 12. do 16. oktobra, organizovala i prvi šampionat košarkašica. Učestvovalo je samo 5 zemalja: Italija, Litvanija, Poljska, Francuska i Švajcarska. Titulu je osvojila Italija, druga je bila Litvanija a bronza je pripala Poljskoj. Samo na jednoj utakmici pobednik je uspeo da ubaci preko 50 poena, Italija je pobedila Švajcarsku sa 59-8. Drugo prvenstvo igrano je od 14. do 20. maja 1950. u Budimpešti, igralo je 12 selekcija a SSSR je počeo dominaciju. Mađarska je bila druga a Čehoslovačka treća. Najbolja ženska košarka igrala se na istoku Evrope. SSSR se kao evropski prvak prihvatio organizacije trećeg Prvenstva Evrope 1952. Igralo se samo u Moskvi, takođe je učestvovalo 12 reprezentacija a medalje su uzeli SSSR, Čehoslovačka i Mađarska.
U tadašnjoj Jugoslaviji, posle stidljivih početaka pred Drugi svetski rat, ženska košarka je bila u povoju. Zato naše reprezentacije nije bile na šampionatima Evrope u Budimpešti i Moskvi. U državnim prvenstvima dominirala je Crvena zvezda, „dežurni“ prvak od 1946. pa sve do 1961, kada je njenu dominaciju prekinuo beogradski Radnički. Gro reprezentativki za prve posleratne utakmice dolazio je iz Crvene zvezde.
Otvaranje Prvenstva 1954. na Tašmajdanu
Šampionat je otvoren 4. juna 1954. na stadionu „Tašmajdan“ koji nije bio kompletno završen. Prvu utakmicu, pre svečanog otvaranja, pred 3000 gledalaca, odigrale su Čehoslovačka i Danska (76-19) a prvenstvo je otvoreno po podne, u 17.00, pred 9.000 gledalaca. Prvenstvo su prigodnim govorima otvorili Danilo Knežević, predsednik Košarkaškog saveza Jugoslavije, i Vilijam Džons, generalni sekretar FIBA.
Jedini problem bila je kiša. Stalno je pretila, povremeno i padala, što je utakmicu između Mađarske i Austrije odvelo u Batajnicu, gde je u to vreme postojala jedna „moderno uređena sportska sala“. Kada je teren od kiše bio toliko natopljen da je bilo nemoguće igrati, čuda je činio čika Brka Vukosavljević, legendarni domaćin terena Crvene zvezde na Malom Kalemegdanu. On je teren sušio tako što bi ga polio benzinom, zatim bi zapalio vatru koju je posle određenog vremena gasio a teren ravnao onom mrežom koja se koristi i na teniskim terenima.
Jugoslavija je tog 4. juna 1954. debitovala na evropskim prvenstvima – pobedom. U prvom meču na kontinentalnom šampionatu pobeđena je Savezna Republika Nemačka.
Prva utakmica na EP:
- 06. 1954, Beograd
- Jugoslavija–SR Nemačka 69-14 (32-8)
- 06. 1954, Beograd, „Tašmajdan“. Sudije: Atakol (Turska) i Velkley (Mađarska).
JUGOSLAVIJA: Gec 3 (1-1), Borić 10 (0-1), Kalušević 7 (1-3), Baraga 10 (0-2), Radulović, Zoković 15 (5-10), Prelević 5 (1-1), Godžić 6 (2-4), Otašević 2 (0-3), Krstić 11 (1-3), Horvat, Marković.
MAĐARSKA: Keller 1 (1-2), Schenk, Walter, Spahl 2 (0-2), Fleischer 3 (1-2), Kreische 1 (1-1), Egner 1 (1-1), Markgraf 3 (1-1), Allworden 2 (0-1), Kruger, Pfeiffer 1 (1-2), Siebenhaar.
1968, Mesina: Prva medalja!
U dogovoru sa selektorom Cmiljkom – Cicom Kalušević i pomoćnikom Borom Cenićem trener Ladislav Demšar poveo je čak 7 igračica koje su igrale i na prethodnoj evropskoj smotri: Kalenić, Radovanović, Selimović, Đoković, R. Meglaj, Bremec i Veger, a vratio je i Spomenku Milojević koja je propustila EP 1966. ali je igrala 1964. Najiskusnije u ekipi bile su Jelica Kalenić i Milica Radovanović a „mlade lavice“ bile su Olga Đoković, Jasna Selimović, Ružica Meglaj…
Devojke su ispraćene bez mnogo optimizma, reč „medalja“ još uvek je bila zabranjena. Za to je bio kriv i ubedljiv poraz od Bugarske na Balkanijadi u Splitu, neposredno pred put. Bugarke su slavile sa 81-61 a izgubljena je i utakmica protiv Rumunije (52-59). Pobeda nad Mađarskom u prvom meču u Raguzi malo je popravila raspoloženje. Marija Veger je sa 18 poena najavila da će ovo biti njeno prvenstvo. Meč je dugo bio prilično izjednačen a odlučujuću prednost naš tim napravio je od 25. minuta (32-28) do 30. (43-29). Pobeda nad Francuskom, uz još bolju partiju Marije Veger (24), obezbeđivala je prolaz u završnicu, a kada je u trećem meču vraćen dug Nemačkoj DR za poraz na prethodnom prvenstvu, optimizam je počeo da raste. U finalnu grupu otišlo se, zajedno sa Nemačkom DR, ali bodovi se nisu prenosili, što je značilo da će se sa istočnim Nemicama igrati još jednom.
Posle vođstva od 7 poena na poluvremenu Poljakinje su potpuno nadigrane od 22. do 25. minuta kada se razlika popela na +15 (43-28) i za njih više nije bilo povratka. Najveći teret pobede iznele su Veger, Milojević i Đoković. Ta velika pobeda otvorila je put ka medalji jer preostali protivnici, osim Sovjetskog Saveza, nisu bili nepobedivi. Put ka tronu definitivno je otvoren pobedom nad Bugarskom. Dočekan je i taj dan, pale su i Bugarke koje su nas u prethodnih 15-ak godina redovno pobeđivale. U 27. minutu bilo je 31-27 za naše devojke, a onda je usledila sjajna serija od 10-0, Veger i Đoković dale su po 4 poena a Jasna Selimović 2. U 34. minutu bilo je i 16 razlike (49-33), velika pobeda bila je osigurana a njome, praktično, i prva medalja jer su i neki rezultati u ostalim mečevima išli naruku. Recimo, Nemačka DR je pobedila Italiju.
Poraz od Sovjetskog Saveza nije promenio ništa bitno, predstojale su utakmice sa Belgijom, Nemačkom DR i Italijom, rivalima koji su bili slabiji od Poljske i Bugarske. Belgija je lako savladana sa 38 poena razlike, a kada je po drugi put pobeđena i Nemačka DR bilo je jasno da će se naša ekipa prvi put popeti na pobedničko postolje. Poraz od Italije malo je pokvario raspoloženje, ali ne i plasman. „Plave“ su bile druge sa istim bilansom kao Poljakinje, ali presudila je pobeda u direktnom duelu.
Prva (juniorska) medalja
Obično se misli i govori da su naše košarkašice prvu medalju osvojile na Evropskom prvenstvu 1968. Na Siciliji. To je tačno ako se misli na seniorsku konkurenciju, ali prvu “žensku medalju” osvojile su juniorke na šampionatu kontinenta 1965. u Sofiji.
Prvi je bio SSSR, druga Jugoslavija a treća Čehoslovačka. Trener je bio Boris Sinković a igrale su: Nada ŠIFTAR, Marija VEGER, Ankica BAŠIĆ, Ivanka PUŠKARIĆ, Davorka LESKUR, Grozdana KATIĆ, Stanka STOŠIĆ, Slavenka ĆURIĆ, Snežana ZORIĆ, Milenka VUJASIN, Marijana BREMEC, Kaćuša BULjAN. Rezultati: Rumunija 62:31, SSSR 49:72, SR Nemačka 82:1, Bugarska 70:64-u regularnom vremenu 59:59, Poljska 53:51, Mađarska 83:61, Čehoslovačka 65:59.
1970, Roterdam: I dalje na postolju
Počelo je odlično, laka pobeda nad Belgijom (18-2 u 6. min.) uz briljantnu igru Marije Veger (40 poena), pa siguran trijumf nad Rumunijom uz još jedno sjajno izdanje Vegerove (32 poena), koja je najavila kandidaturu za najboljeg strelca. Treća dva boda uknjižena su protiv nejake Austrije uz poene čak 10 igračica. Poraz sa Bugarskom malo je pokvario raspoloženje, ali ne i planove. Penka Stojanova bila je nerešiv problem za naše centre, ubacila je 24 poena i bila najzaslužnija za pobedu svog tima. Utakmica je bila dramatična, iako na poluvremenu pri našem vođstvu od 44-33 nije izgledalo da će biti neizvesnosti. Bugarke su ušle u poslednji minut sa prednošću od tri poena (79-76), ali je Marija Veger sa 4 pogođena slobodna bacanja prednost prenela na našu stranu (80-79). Posle još jednog neuspešnog napada Bugarki naš tim je imao napad za pobedu. Veger je opet faulirana, selektor Demšar je naredio da ona izvede penale iako je postojala opcija uvođenja lopte sa strane. Valjda je bio siguran da će Marija, koja je do tog časa penale šutirala 6-6, pogoditi. Nažalost, promašila je prvo bacanje, pogodila drugo, a Elena Ilijeva je sa sirenom iznudila produžetak, koji su dobile Bugarke. Do 87-87 u 43. minutu nada je postojala, ali poslednjih 7 poena na meču dale su Bugarke.
Nevolja je bila što se u finalnu grupu išlo bez ta dva boda, ali su zato bodovi na koje nije moglo sa sigurnošću da se računa osvojeni u duelu sa Čehoslovačkom. Prva utakmica u finalnoj grupi u Roterdamu bila je unapred izgubljena, Sovjetski Savez je još uvek bio prejak za sve rivale. Poraz od 67 poena bio je najubedljiviji na evropskim šampionatima, ali nije bitno uticao na raspoloženje i planove. Usledio je drugi meč sa Bugarskom, ali i sa drugim ishodom!
Bila je to „rapsodija u plavom“, retko viđena igra našeg tima. U 5. minutu na semaforu je pisalo Jugoslavija 17, Bugarska 0! Paučinu sa našeg koša skinula je Ivanova pogodivši dva slobodna bacanja, ali je onda usledio novi uragan našeg tima i za tili čas vođstvo je bilo 22-2! Bugarke su bile u čudu, nisu znale koga pre da čuvaju. Vegerova je pogađala šutem spolja ili ulazima, Đoković pod košem, Meglajeva je bila prva u kontri, Sneška Zorić majstor u čijim je rukama lopta bila kao u sefu… Sve je bilo kao u snu negde do 12. minuta (30-12), a onda su se Bugarke čuedsno vratile. Napravile su seriju od 17-0 i u 18. minutu stigle na 29-30! Post dug više od 7 minuta konačno je prekinula Slavojka Taušan za 32-29. Na poluvreme se otišlo samo sa poenom prednosti (38-37). Junakinja trijumfa bila je Marija Veger, koja je sa 40 poena napunila koš Bugarki. Bio je to veliki, sladak revanš u pravom trenutku. Tom pobedom osvojena je bronzana medalja, Jugoslavija je ostala na podijumu i izborila pravo direktnog učešća na šampionatu sveta naredne godine u Brazilu.
1978.Poznanj: Ponovo druge
Pred Evropsko prvenstvo u Poljskoj kormilo ženske reprezentacije povereno je Borislavu Ćorkoviću, popularnom Rebi, nekadašnjem igraču Dinama iz Pančeva i beogradskog Železničara, u kome je počeo trenersku karijeru 1958
U Poljsku je poveo kombinovanu ekipu iskusnih igračica poput Marije Veger-Demšar, Marijane Bušljete i Branke Jovanovioć, ali i nove, mlade snage, pre svega iz Crvene zvezde (plej Vukica Mitić, bek-šuter Zorica Đurković, centar Sofija Pekić), a šansu je dobila i mladi centar Partizana, 18-godišnja Biljana Majstorović.
Prva prepreka bila je Švedska, pobeda je očekivana i relativno lako ostvarena.Potom je savladana Holandija a onda i Čehoslovačka što je značilo da se u finalnu grupu otišlo sa dva boda.
Poraz od Sovjetskog Saveza na startu finalne grupe nikoga nije razočarao. Naše devojke ubacile su 78 poena, više od bilo kog rivala. Onda je došao meč sa Mađarskom i važna pobeda, posle koje je u našim novinama osvanuo naslov „Smeši se medalja“.
Put ka tronu definitivno je otvoren pobedom nad Bugarskom posle odlične igre u drugom poluvremenu. U tom periodu nadoknađen je manjak od 4 poena iz prvog dela (43-47). Sredinom nastavka košem Biljane Majstorović naš tim prešao je u vođstvo (56-55), a posle pogodaka Sofije Pekić (3), Zorice Đurković (4) i Branke Jovanović-Milatović naš tim je poveo sa 65-59, ali su Bugarke reagovale i u 34. min. vratile prednost košem Penke Metodijeve (69-68), a minut kasnije vodile su i 71-70. Finiš je pripao našim devojkama. Đurković daje koš za 72-71 a Biba Majstorović podiže prednost na +3. Usledila su 4 poena Đurkovićeve (78-71), što je bilo dovoljno da se sačuva pobeda iako su Bugarke pripretile u 39. minutu (83-85). Sve dileme rešila je Majstorovićeva košem i dodatnim faulom, a tačku je stavila Zorica Đurković svojim karakterističnim skok-šutem.
Bilo je izvesno da će naš tim osvojiti medalju, ali trebalo je pokušati da bude srebrna. Sledeća prepreka bila je Francuska, lakša nego što se očekivalo. Posle malo nervoze u prvih 8 minuta (10-14), usledio je dobar period sa briljantnom Sofijom Pekić (8 poena) i takođe sjajnom Marijom Veger-Demšar (6 poena).
Stečena je prednost koja je do kraja poluvremena povećana na 16 koševa, a u drugom poluvremenu išla je i do 25. S obzirom na druge rezultate, srebrna medalja bila je obezbeđena i pre poslednjeg duela sa Poljskom. Poraz od Poljske nije pokvario slavlje, osvojena je druga srebrna medalja, tačno 10 godina posle prve. U osvajanju obe učestvovala je samo Marija Veger-Demšar, tih godina naša najbolja košarkašica i jedna od najboljih u Evropi.
Marija Veger (levo) na postolju 1978.
1980.Banja Luka: Ostanak na postolju
Trebalo je da prođe punih 26 godina da Jugoslavija, koja je u međuvremenu postala velesila u muškoj košarci i poštovana selekcija u ženskoj, ponovo bude domaćin ženskog šampionata Evrope. Prvenstvo je organizovano u Bosni i Hercegovini, kvalifikacije u Maglaju, Bosanskom Brodu i Prijedoru a finalni deo u Banja Luci, koja je tada bila jedan od centara ženske košarke a njena ekipa Mladi Krajišnik jedna od boljih u Ligi. Kad je već reč o klubovima, valja napomenuti da je Jugoslavija godinu dana pred taj šampionat bila dvostruki klupski prvak Evrope! Prvo su košarkašice Crvene zvezde 29. marta 1979. u La Korunji pobedile mađarski BSC a 6. aprila u Grenoblu Bosna je savladala Emerson Vareze. Takođe, pre Evropskog prvenstva održane su Olimpijske igre u Moskvi na kojima su naši košarkaši osvojili zlatnu medalju a košarkašice bronzanu (o tome detaljnije u poglavlju posvećenom olimpijskim igrama). Bili su to zlatni dani jugo-košarke…
…Mađarska je bila prvi rival Banja Luci. U početku su malo vodile Mađarice (10-8), malo naše (14-11), a gošće su od 16. do 19. minuta iskoristile potpunu blokadu u igri našeg tima i 27-26 pretvorile u 39-26. Razlika je do poluvremena smanjena na 11 poena, ali meč nije obećavao ništa dobro. Nastavak je, međutim, probudio nadu jer je početak drugog poluvremena protekao u znaku našeg tima. U 27. minutu, posle koša Sanje Ožegović, gošće su vodile samo sa poenom razlike – 44-45. Tada je Beloberk ubacila 6 uzastopnih poena, Mađarice su opet stekle solidnu prednost koju naš tim više nije mogao da ugrozi. Poraz od 20 razlike bio je hladan tuš, umesto sigurnog početka ka medalji uselila se sumnja.
Na sreću, utakmica sa Čehoslovačkom povratila je igračicama samopouzdanje a publici nadu da je medalja još uvek moguća. Zablistala je Zorica Đurković, autor čak 29 poena…Na redu je bio meč sa Rumunijom koja je u drugom kolu iznenadila Mađarsku (69-59). Meč je otvorila Rumunka Filip sa dva pogođena slobodna bacanja, ali je onda naš tim dao 14 uzastopnih poena i poveo 14-2! Oko 6000 ljudi u dvorani „Borik“ bilo je oduševljeno. Uz njihovu podršku na odmor se otišlo sa +19 (44-25) a drugo poluvreme bilo je puka formalnost. Zorica Đurković je sa 24 poena najavila kandidaturu za najboljeg strelca šampionata. Naš tim je bio prvi u grupi jer je Mađarska posle pobede nad Jugoslavijom izgubila od Rumunije i Čehoslovačke i bila poslednja.
Prva prilika da se obezbedi medalja bio je meč sa Poljskom, drugoplasiranom u drugoj grupi, ali nije iskorišćena– 72-79.
Izgubljena je šansa da igra finale i potvrdi srebro iz Poznanja, ali bronzana medalja još uvek je bila nadohvat ruke. Protivnik je bila Čehoslovačka, već jednom savladana, što je pomalo ulivalo nesigurnost jer je poznato nepisano pravilo da je jednog rivala teško dva puta pobediti na istom takmičenju. Meč je počeo sjajno, naš tim je poveo sa 12-2 uz 6 poena Sanje Ožegović, 4 Bibe Majstorović i 2 Jelice Komnenović. Od 5. do 12. minuta Čehoslovačka je sve nadoknadila (18-20) i ubrzo prešla u vođstvo (23-21). Prednost našeg tima od jednog poena na poluvremenu nije garantovala ništa, još manje u 27. minutu kada je rival poveo sa 42-34. Ciga Vasojević je uzeo tajm-aut i u očajanju pronašao spasonosni potez: poslao je u igru Mirsadu Bećirspahić, koja nije mnogo igrala na šampionatu, ali je svojih pet minuta iskoristila maestralno. On naših 17 poena u narednih 10 minuta sama je dala 12! U 35. minutu bilo je 51-46 za naš tim, protivnik je u dva navrata dolazio do –4 ali nije uspeo da preokrene tok meča. Bronza je osvojena, Jugoslavija je ostala na pobedničkom postolju.
1987.Kadiz: Treće srebro!
Selektor Milan – Ciga Vasojević izabrao je tim u kome su dominantna snaga bili centri. Linija Golić, Dornik, Mujanović i Počeković delovala je impresivno. Razija Mujanović je za dve godine od debija na prethodnom evropskom šampionatu postala strah i trepet za sve protivnice. Nije imponovala samo visinom već i osećajem za igru, „mekom“ rukom, a to je posebno dolazilo do izražaja kod izvođenja slobodnih bacanja, što je bio čest slučaj jer je faul bio jedini način da se Raza zaustavi. Na spoljnim linijama Vasojević je imao „čigru“ Vangelovsku na pleju, na poziciji beka osveženje je bila Anđelija Arbutina, a na mestu krila briljirala je mlada Šibenčanka Danira Nakić, dok su Jelica Komnenović i Bojana Milošević bile iskusne i korisne kad su dobijale šansu. U sastavu je bila i Jasmina Perazić, ali igra se više nije zasnivala na njenim šuterskim sposobnostima već na ogromnom potencijalu naših centara i spoljnih igrača, pre svega Danire Nakić, koja je bila najefikasnija iako je bila najmlađa. U Španiji je igrala sa tek napunjenih 18 godina. Naš tim je bio najmlađi na šampionatu.
Posle uzbuđenja i pobeda u mečevima sa Bugarskom i Španijom utakmica sa Finskom bila je lakša iako je prvo poluvreme dobijeno samo sa poenom razlike. Finkinje su čak povele u prvim minutima nastavka (41-38), ali su Arbutina i Nakić sa dve trojke vratile prednost, nadovezale su se Zaga Počeković i ponovo Nakić, pa opet Arbutina (dvojka) i Nakić (trojka) za 55-45 u 29. minutu. Od 32. minuta i rezultata 64-53 do 39. minuta Finkinje nisu dale ni poen, naša prednost popela se na 73-53, a na kraju je bila 23 poena (81-58).
Polufinale je bilo obezbeđeno, ali valjalo je pobediti Španiju i naročito Čehoslovačku kako bi se izbegao SSSR u polufinalu….Jugoslavija je sa prvog mesta otišla u polufinale gde je protivnik bila Mađarska.
Utakmica je bila očekivano teška, izjednačena u najvećem delu meča, sa prednošću od najviše 2 poena za jedne ili druge tokom celog prvog poluvremena. Nešto bolje po naš tim bilo je u nastavku. Naše devojke vodile su sa 41-35, 49-41, 64-55 (35. minut), ali nije moglo bez drame. Mađarice su stigle na 65-66 i 67-68. Danira Nakić je sa oba pogođena slobodna bacanja donela tri poena viška. Tada je Anđi Arbutini dosuđena nesportska lična greška, Agnes Nemet je pogodila oba penala za 69-70, ali na sreću napad koji su imale presečen je 40 sekundi pre kraja. Mlada Danira Nakić uhvatila je loptu, asistirala Zagi Počeković za poslednji koš i veliku pobedu koja je naš tim odvela u finale.
Nije bilo mnogo iluzija oko duela sa Sovjetskim Savezom u finalu, ali poraz od 10 poena razlike, daleko najmanji od svih nadmetanja sa SSSR, pokazuje da je to bila skoro ravnopravna utakmica. U 13. minutu posle trojke Arbutine bilo je 28-28, ali je serija 8-0 omogućila Sovjetskom Savezu da do odmora stekne 11 poena viša (44-33). Ono malo nade u čudo, ako je uopšte postojala, nestalo je u prvih 7 minuta nastavka kada se SSSR odlepio na 56-37, pre svega zahvaljujući preciznim šutevima Jakovljeve koja je pogodila 4 od 6 šutiranih trojki. Sve što je naš tim uspeo bilo je da do kraja izbori častan poraz.
„Da nam je neko rekao da ćemo igrati finale, skočila bih od radosti. Ovo je više od naših najsmelijih snova“, rekla je Jelica Komnenović.
1991.Tel Aviv: Srebro za rastanak…
Jugoslavija je na Prvenstvo Evrope u Tel Avivu, prvo veliko takmičenje na teritoriji Izraela, došla sa tri „vezane“ medalje iz prethodne tri godine: srebro na Olimpijskim igrama u Seulu 1988, bronza na EP u Varni godinu dana kasnije i srebrom sa Mundijala 1990. u Maleziji. Prve dve medalje osvojene su sa Milanom – Cigom Vasojevićem, najdugovečnijim selektorom ženske reprezentacije (1980–1989, 288 utakmica, 185 pobeda, 64,2 %), treća sa Mihajlom – Mikijem Vukovićem, ali je tim u Tel Aviv odveo Miodrag Vesković. Tome treba dodati i titulu ženskog klupskog prvaka Evrope koju je 22. marta 1989. osvojilo Jedinstvo iz Tuzle pobedom u Firenci nad do tada aktuelnim prvakom kontinenta AS Primiđi iz Vićence. Sa sjajnom generacijom i akumuliranim iskustvom naše devojke otišle su u Izrael kao jedan od favorita za najviši plasman. Ta uloga je prihvaćena, a Anđelija Arbutina je u autorskom tekstu za „Sport“ napisala:
Dok su se košarkašice spremale za Evropsko prvenstvo, u zemlji se spremao njen – raspad. Te godine u Tel Avivu i nekoliko nedelja kasnije u Rimu, na Evropskom prvenstvu košarkaša, Jugoslavija će poslednji put biti kompletna, sa igračima iz Hrvatske i Slovenije. Iako se miris rata osećao na svakom koraku, sportisti su bili daleko iznad političara, braneći više nego časno boje odlazeće zemlje…
Iz tima koji je 1989. bio treći bilo je samo 5 igračica (Lakić, Nakić, Golić, Arbutina, Milošević), ali je povratak Raze Mujanović povećao mogućnosti tima bar za 50 %.
Početak je bio u skladu sa očekivanjima i ambicijama. Italija je savladana sa 83-61 posle odlične igre. Onda je došao 13. jun, istorijski dan za našu žensku košarku. Pobeđen je Sovjetski Savez! Posle 33 godine i 114 uzastopno dobijenih utakmica. SSSR je poslednji put igrao pod tim imenom, baš kao i Jugoslavija koja je zadržala ime, ali nije bila ista bez igračica iz Slovenije i Hrvatske a ubrzo i BiH… Senzacija je bila najavljena u prva tri minuta, Raza Mujanović je dala prva 4 poena, Arbutina dodala još 2 za početno vođstvo od 6-0. U 10. minutu bilo je nestvarnih 20-5! Naše devojke su prosto letele po terenu, pogađale sa distance, ispod koša, u kontri… U 17. minutu prednost je duplirana, 32-16! Sovjetski tim je deficit do odlaska na odmor sveo na 8 poena (27-35), ali svima koji su navijali za naš tim bilo je jasno da utakmica može da se dobije. Nastavak je opet počeo sjajno, u 25. minutu posle koša Mare Lakić još jednom je bilo +16, 47-41. Iako konačan rezultat od samo „pola koša“ upućuje na zaključak da je na kraju bilo drame, nije bilo tako. Naš tim je kontrolisao utakmicu, u 19. minutu je vodio sa 75-66 i sve što je SSSR uspeo bilo je da serijom od 8-0 smanji rezultat, ali ne i da izbegne poraz. Istorija je bila ispisana… Zanimljivo je da je istog dana naša muška reprezentacija na turniru u Pou (Francuska) pobedila SSSR sa 100-69!
Ohrabrene velikom pobedom protiv Sovjetskog Saveza, devojke su u meč sa Poljskom ušle motivisane, samouverene, raspoložene… Pobeda od 38 poena razlike sve govori. „Stotku“ je upisala Žana Lelas.
Protivnik u borbi za 6. medalju na evropskim prvenstvima bila je stari dužnik Bugarska. Dug je vraćen sa kamatom – bilo je +23. Početak je obeležio tandem iz Tuzle Lakić–Mujanović, dale su prvih 10 poena (Raza 8, Mara 2), u 9. minutu bilo je 18-9 za naš tim i ta prednost nije bila ugrožena do kraja meča. Pobeda je značila finale u kome nas je čekao Sovjetski Savez, željan revanša za poraz u grupi i prekid serije od 114 pobeda.
Niko nije smeo glasno da kaže, ali san o prvom zlatu i te kako je bio prisutan. Kad jednom pobediš rivala, možeš to i drugi put, uveravale su sebe naše igračice, ali postoji i ono nepisano pravilo o teškoćama da se isti rival dobije dva puta na istom takmičenju. SSSR je bolje otvorio utakmicu (6-0), ali je u 6. minutu, posle koševa Mujanovićeve i Golićeve, prednost prešla na našu stranu (14-13). U 11. minutu naš tim je vodio sa 31-22! Da li je zlato (bilo) na pomolu? Evgenij Gomeljski, brat čuvenog pukovnika Aleksandra Gomeljskog, hvatao se za glavu, menjao, uzimao tajm-aut, ali nije uspevao da nađe petorku koja bi parirala raspoloženim Jugoslovenkama. U 13. minutu bilo je 37-24 za Jugoslaviju, na poluvremenu ogromnih +14 – 53-39.
Čun je počeo da se ljulja a san beži početkom nastavka, naš tim je u 4 minuta dao 4 poena, sovjetski 9 pa je razlika smanjena na 8 (56-48). Da sve bude gore, Raza Mujanović je od 25. minuta igrala sa 4 lične greške što je znatno uticalo na našu igru, posebno u odbrani. Naše devojke bile su prvakinje Evrope do 28. minuta kada je SSSR izjednačio na 60-60 (Mink). Bilo je još vođstva (68-65, 74-71 – 33. minut), ali u naredna 3 minuta protivnik je napravio 13-0, prešao u vođstvo (84-74) i rutinski meč priveo kraju. Sovjetski tim je bio malo precizniji (35-63, 55,6 % prema 30-59, 50,8 %), malo je bolje skakao (38 prema 29), malo je bolje izvodio slobodna bacanja (75 % prema 63,3 %), taman da „zamalo“ pobedi…
Srebro je bilo uspeh, ali ostao je utisak da se moglo i do zlata. Šteta što se to nije dogodilo jer nove šanse za Jugoslaviju, u dotadašnjem sastavu, više nije bilo…
2007Ortona. Srbija, prvi put
…Šampionat bez medalje, ali značajan zbog prvog pojavljivanja Srbije na kontinentalnoj smotri.Igralo se u Ortoni (Italija). U 2006. na kormilo ženske reprezentacije došao je Jovica Antonić. Posle serije prijateljskih utakmica tokom avgusta te godine počele su kvalifikacije za prvenstvo kontinenta u Italiji. Start nije bio uspešan, Rumunija je u Trgovištu bila (malo) bolja (67-63), ali su usledile tri pobede, prvo u Vršcu protiv Finske (79-47), zatim protiv Rumunije u Čačku (65-57) i na kraju protiv Finske u Helsinkiju (62-49). Antonić je u Italiju poveo mlad tim, sa 10 debitantkinja među kojima je bila i Sonja Petrović, juniorska prvakinja Evrope sa Srbijom te godine u Novom Sadu. U sastavu su bile i Milica Dabović i Tamara Radočaj, igračice koje će 8 godina kasnije, sa drugaricama, ispisati najlepšu stranicu srpske ženske košarke, ali u tom času, te 2007, to niko nije mogao da zna. Antoniću treba odati priznanje za hrabrost i viziju.
Ta juniorska generacija je 2007. trijumfovala u Novom Sadu i zaslužuje da bude pomenuta. Naše devojke su u finalnoj utakmici deklasirale branioca titule, selekciju Španije, sa 72-48 (18-15, 17-16, 16-10, 21-7) i bez poraza se popele na krov Evrope. Bila je to prva zlatna medalja naše ženske košarke. Za najbolju igračicu Evropskog prvenstva proglašena je Jelena Milovanović, koja je uz Sonju Petrović bila i najzapaženija akterka finalnog meča.
Prvakinje Evrope postale su: Jovana Popović, Sonja Petrović, Nevena Jovanović, Tatjana Živanović, Nina Bogićević, Jelena Milovanović, Jelena Jovanović, Jelena Mitić, Milica Paligorić, Sara Krnjić, Ivana Musović i Mina Jovanović. Selektor je bio Zoran Kovačić – Čivija. Dovoljno je podsetiti da su Tamara Radočaj, Sonja Petrović, Sara Krnjić, Nevena Jovanović i Jelena Milovanović osvojile bronzanu medalju na Olimpijskim igrama u Riju 2016!
2013.Francuska: Do dna i nazad
…Prvi put od prvog učešća 1954. u Beogradu – ne računajući odsustvo 1993. zbog sankcija – naše ekipe nije bilo na kontinentalnoj smotri 2011. Dno je bilo dodaknuto, a novi list okrenut je dolaskom na čelo reprezentacije Marine Maljković. Tadašnji predsednik KS Srbije Dragan Đilas povukao je hrabar, ali ispostaviće se dobitnički potez. Marina Maljković, ćerka proslavljenog trenera Božidara Maljkovića, već je imala puno uspeha sa Ušćem, Hemofarmom i Partizanom, ali bilo je sumnjičavaca koji su mislili da je reprezentacija prevelik zalogaj za njene godine i relativno kratko trenersko iskustvo. Pokazalo se, na sreću, kao i kada su igrači u pitanju, da nema mladih i starih, samo dobrih i manje dobrih.
Marina Maljković je startovala 22. maja 2012. u prijateljskom meču sa Slovenijom igranom u mestu Zreče. Srbija je pobedila sa 79-59.
…Naša ekipe stigla je do polufinala, odnosno do borbe za odličja.U meču za bronzu medalja se smešila u prvoj četvrtini (24-21), još uvek na poluvremenu (44-43), ali je „brejk“ Turkinja od 14-0 u trećem delu oduvao san o povratku na tron. Od našeg vođstva 49-47 u 22. minutu do 61-49 za Tursku igrao je samo jedan tim – turski. U poslednjih 10 minuta nije bilo realne šanse da se preokrene tok meča. Valja napomenuti da je naš tim igrao bez povređene Ane Dabović. Medalja je izmakla, ali nije bilo nezadovoljstva. Videlo se da je Srbija na dobrom putu, da se vraća u evropski i svetski vrh, što je naredne godine potvrđeno na Svetskom prvenstvu u Turskoj.
A ono najlepše tek je bilo na putu…
2015.Budimpešta: Na krovu Evrope!
Između dva evropska šampionata održano je Svetsko prvenstvo a Srbija je na tim takmičenjima učestvovala sa, uglavnom, istim timom i istim selektorom, Marinom Maljković, koja je igračice birala i spremala ih za najlepše dane u istoriji srpske ženske košarke. Postojao je kontinuitet u stručnom radu, KS Srbije je sa svoje strane učinio sve ne samo da se obezbede najbolji uslovi za pripreme već i da se povede mnogo više računa o ženskoj košarci. Na čelu Đilasovog tima, zadužena za žensku košarku bila je Ana Joković, bivša reprezentativka. U trouglu Marina Maljković – Dragan Đilas – Ana Joković kovali su se najsmeliji planovi, ali o zlatu na prvenstvu Evrope u Rumuniji i Mađarskoj niko javno nije ni smeo ni hteo da progovori. Niti je javnost to zlato tražila. Od devojaka se očekivalo da se, kao i na prethodnim prvenstvima, maksimalno bore pa za šta bude dovoljno.
Rukovodstvo Saveza donelo je jednu strateški veoma važnu odluku – na predlog Marine Maljković dato je srpsko državljanstvo Amerikanki Danijeli Pejdž (Page). Marina je procenila da timu koji je stvorila nedostaje upravo igrač njenog profila: dobar skakač, solidan šuter, snažan karakter… Nikada u istoriji ni muške ni ženske reprezentacije ni Jugoslavije ni Srbije majicu sa državnim grbom nije nosio nijedan naturalizovani igrač, ali za sve ima prvi put. Amerikanka nas je ubrzo sve kupila krajnje profesionalnim odnosom i još više time što je pevala srpsku himnu kao da je rođena u Šumadiji. Zapravo, prve srpske reči koje je naučila bile su stihovi naše himne… Kockice su se slagale da bi na kraju ispao najlepši mogući mozaik – Srbija prvak Evrope!
Malo je ko očekivao takav podvig kada su devojke ispraćene za Mađarsku, ali utoliko je trijumf bio draži, lepši i veći. A kako je zapravo bilo? Uvek je lepo početi pobedom. U duelu sa Letonijom nije sve išlo glatko, posebno ne u prvom poluvremenu, ali na kraju nije bilo problema. Ključni period igre bio je kod vođstva rivala od 31-25. Tada je naš tim za 4 minuta napravio 10-0 i preokrenuo tok meča. Na poluvremenu je još uvek bilo neizvesnosti (39-37 za naše devojke). Meč je definitivno prelomljen u trećoj četvrtini kada su Milica Dabović i Jelena Milovanović dva puta vezale tri trojke. Deset poena viška na kraju treće deonice povećano je na 13 početkom četvrte trojkom Nevene Jovanović, dva minuta pre kraja bilo je i +17. Marina Maljković nije bila zadovoljna skokom i procentom šuta za tri poena (5/18, 27,8 %).
„Pobedile smo, ali igra je bila daleko od onoga što možemo“, rekla je proročanski Marina.
Usledili su meč sa Hrvatskom i sigurna pobeda uz odličan procenat šuta za tri poena – 11/27 (40,7 %). Prednjačila je Jelena Milovanović sa 4 pogođene trojke od 5. Funkcionisao je i kontranapad, 19 poena dato je iz kontri. Problema je bilo samo u prvoj četvrtini (19-20), ostale tri su dobijene. Hrvatska je poslednji put vodila sa 36-35 posle koševa Ivankovićeve sa linije penala, ali je na poluvremenu bilo +4 za Srbiju (44-40). Nastavak je trojkom otvorila Milica Dabović, isto je uradila i Tamara Radočaj, i Srbija je otišla na +10, ubrzo i na +15, potom i na više od 20 razlike. Marina Maljković je i dalje bila stroga:
„Sa pristupom igri iz prvog poluvremena nećemo daleko stići“, rekla je selektorka.
Treća pobeda stigla je, očekivano, protiv Velike Britanije. Igra nije bila spektakularna, ali sasvim dovoljna za ubedljiv trijumf. Naša najbolja igračica bila je Sonja Petrović, autor 17 poena uz 4 skoka i 2 asistencije.
Četvrti meč bio je očekivano najteži jer je Rusija bila najjači rival. Poraz od 53-77 bio je ubedljiviji od zbivanja na terenu. Ruskinje su definitivno prelomile meč sredinom treće četvrtine kada su „brejkom“ od 11-0 svoju prednost od 12 poena udvostručile. Naš tim je veoma loše šutirao, samo 26 %, a trojke očajno, 3/29 (10,3 %). Ako se doda inferiornost u skoku (35-49), plus preciznost rivalki za tri poena (11/22), eto objašnjenja za ubedljiv poraz. Srbija je sa bilansom 3-1 ušla u drugu fazu koja se igrala u Đeru i gde su novi protivnici bili Španija, Litvanija i Slovačka.
Prvi protivnik bila je Slovačka, a za plasman u četvrtfinale pobeda je bila neophodna jer se na bodove protiv Španije i Litvanije nije moglo računati unapred. Bila je to drama sa hepiendom po naš tim. Posle izjednačene igre tokom celog meča kritični trenuci bili su pri vođstvu Slovakinja posle trojke Žirkove od 68-63. Srbija je do tada imala 10 uzastopno promašenih trojki. Situacija je bila još kritičnija 2,41 minut pre kraja kada je Žirkova pogodila za 70-65. Dajana Butulija je smanjila na 67-70 a Sonja Petrović sa penala na 69-70. Drama je bila na vidiku. Butulija je na minut i po pre kraja donela prednost od „pola“ koša (71-70), ali je Hruščakova uzvratila (72-71). Onda je Nevena Jovanović na 19 sekundi pre kraja pogodila trojku, ali je Žirkova izjednačila (74-74). U poslednjem napadu, samo 3 sekunde pre isteka vremena, Sonja Petrović je, od table, dala koš za pobedu. Najvažnija je bila pobeda, ali mnogo toga u igri nije funkcionisalo. Šut za 3 poena bio je i dalje loš, 5/20 (25 %), ali je skok bio bolji (40-33). Sonja Petrović je bila heroj meča zbog pobedonosnog koša, ali je junak bila Danijela Pejdž sa 14 poena i 8 skokova.
Meč sa Španijom je izgubljen, ali su prva (27-24) i treća četvrtina (22-15) nagovestile pravi potencijal našeg tima. Nažalost, poslednjih 10 minuta (18-30) upropastilo je napor iz prethodne tri četvrtine. Posle 27-24 na kraju prvih 10 minuta trojka Nevene Jovanović na početku druge deonice podigla je prednost na +6, ali i optimizam da se meč može dobiti. Slabija druga četvrtina donela je prednost Španiji od 6 poena (40-46), ali utakmica je bila otvorena. Naše su se vratile u meč (54-54) i na odmor posle treće četvrtine otišle sa poenom viška – 62-61. Vodile su naše i 65-63 (trojka Tamare Radočaj) i 67-64 (Petrović dva penala), ali je Španija reagovala i preko Nikols i Ndur izjednačila (67-67). Vodili smo još tri puta koševima Radočaj, Petrović i Nevene Jovanović sa linije penala, ali je posle izjednačenja Nikols (73-73, 34. minut) prednost prešla na stranu Špankinja. Kruz i Torens su donele +4, Jelena Milovanović je trojkom smanjila na 76-77 (36. minut), ali je finiš sasvim pripao Špankinjama.
„Dobro smo se držale, ali samo minut neopreznosti bio je dovoljan da nam pobegnu. Bila je to lepa košarka, lepa predstava. Španija je u ovom trenutku bolji tim, sve igračice igraju Evroligu a od naših samo Sonja Petrović i Jelena Milovanović. Mogle smo i večeras da dobijemo, ali verujem da ćemo u bliskoj budućnosti moći da ih savladamo“, rekla je Marina Maljković a preneo sajt KS Srbije.
Plasman u četvrtfinale bio je obezbeđen pre poslednjeg meča sa Litvanijom, neki drugi rezultati išli su naruku našem timu, ali bilo je pitanje sa koje pozicije će se ući među 8 poslednjih, odnosno ko će biti rival. Dugo je izgledalo da će naš tim sigurno dobiti Litvaniju, prva četvrtina dobijena je sa 32-17, u 19. minutu bilo je +18 (30-12), ali je druga izgubljena sa 8-20! Treći period doneo je rezultatsku klackalicu i našu minimalnu prednost (54-52). Vođstvo je zadržano do 35. minuta kada je Gutkauskaite izjednačila (63-63). Bilo je još prednosti (67-65, Milovanović, 36. minut), ali su dve vezane trojke Kuktiene i Nacickaite u 38. i 39. minutu donele prednost Litvaniji (67-71). Milovanović je sa 2+1 donela tračak nade (70-71) na 26 sekundi pre sirene, ali do kraja je bilo vremena samo za pogođene penale Nacickaite i Petrovićeve (72-73) iako se našem timu ukazala šansa posle izgubljene lopte Nacickaite. Tri sekunde pre kraja Jelena Milovanović je promašila pobedu.
Srbija je u četvrtfinale ušla kao četvrta, što je značilo da ide na prvog iz grupe E, Tursku, koja je neočekivano bila najbolja sa bilansom 4-1 pobedivši Crnu Goru (61-41), Francusku (66-56) i Češku (59-48). Onaj jedini poraz prenet je iz prve grupe gde je Belorusija bila bolja (67-52).
Susret sa Turskom imao je prizvuk dvostrukog revanša. Turkinje su bile bolje u borbi za bronzu na prethodnom Evropskom prvenstvu u Francuskoj a takođe i u četvrtfinalu Mundijala 2014. Naš tim je u međuvremenu napredovao i nije bilo nerealno očekivati plasman u polufinale. Taj cilj je ostvaren posle sjajne igre, najbolje na šampionatu. Marina Maljković je ostvarila san svih trenera – da tim igra najbolje na kraju takmičenja, kad je najvažnije. Do poluvremena meč je bio veoma izjednačen a naš tim je počeo beg ka polufinalu u trećem delu. Prvo je Milica Dabović povisila na 30-27, zatim njena sestra Ana sa dva slobodna bacanja na 32-27, potom su Pejdž i Ana Dabović podigle prednost na 8 (37-29), pa 10 i 12 (41-29, Pejdž i A. Dabović). Trojka Jelene Milovanović za 45-31 bila je uvod u polufinale. Vođstvo od 54-38 posle 30 minuta bilo je nagrada za sjajnu igru. Poslednja četvrtina bila je formalnost, Turkinje su u par navrata smanjile na –7, ali nisu bile ni blizu preokreta. Ana Dabović, junak meča sa 31 poenom, stavila je tačku za konačnu pobedu 75-63 i drugo uzastopno polufinale Srbije.
„Napravile smo podvig, čestitam igračicama, ali ne vidim nijedan razlog da se ovde stane“, rekla je Marina Maljković.
Protivnik u polufinalu bila je Belorusija, bolja od Litvanije (68-66). Naš tim je otvorio meč trojkom Jelene Milovanović i držao malu prednost do 9. minuta kada je Leučanka iz slobodnih bacanja prvi put donela minimalnu prednost svojoj selekciji (15-16). Butulija je uzvratila trojkom a Trafimava sa penala okončala prvu deonicu sa 18-18. U drugih 10 minuta naš tim je poveo sa 25-20, ali je u 17. minutu gubio sa 30-34 a na poluvremenu 36-38. Strepelo se i u nastavku – 36-41, 38-44, 40-46, 44-51… Priključak je uhvaćen u poslednja tri minuta treće četvrtine, Pejdž je izjednačila (53-53) a Ana Dabović 3 sekunde pre kraja četvrtine donela prednost – 59-57. U poslednjoj deonici Beloruskinje su jurile našu prednost koja nije bila velika ali je bila konstantna. U 35. minutu kod 65-64 Ana Dabović je pogodila dva penala a Sonja Petrović dala koš iz igre, pa se sa 69-64 lakše disalo. Beloruskinje su uspele da izjednače (69-69), onda je Sonja Petrović realizovala oba slobodna bacanja a Ana Dabović jedno, pa je naš tim poveo sa 72-69. Posle serije obostranih grešaka Sonja Petrović je na 48 sekundi pre kraja stala na liniju penala i hladnokrvno pogodila oba bacanja, 74-69 bilo je nedostižno za rivalke iako je Leučanka imala šut za produžetak. Na sreću, promašila je, Srbija se – prvi put pod svojim imenom – plasirala u finale Evropskog prvenstva.
Protivnik u finalu, na Vidovdan te 2015. godine, bila je Francuska, bolja od Španije u drugom polufinalu (63-58). Francuskinje su bolje počele, vodile sa 11-6, 13-8, 15-11, ali je Danijela Pejdž u 7. minutu donela izjednačenje (15-15). Francuska je ipak na prvi odmor otišla sa viškom od 7 poena (22-15). Zadržala je prednost do pred kraj druge četvrtine. Pejdž je sa dva pogođena slobodna bacanja smanjila na 31-32, a Butulija u 20. minutu donela prvo vođstvo, 33-32, što je bio rezultat poluvremena. Srbija je na odmor otišla kao prvak Evrope…
Nastavak je bio izjednačen a naš tim je počeo polako da se odvaja sredinom treće četvrtine. Pejdž je pogodila za 41-38, Ana Dabović za 43-38, Sonja Petrović za 45-38 pa u 27. minutu za 47-42. Iz časa u čas san je postajao java iako 53-49 na kraju treće četvrtine nije garantovalo titulu.
Poslednjih 10 minuta bili su igra živaca. Naše devojke odigrale su kao da u rukama i nogama imaju na stotine tako važnih utakmica. Na svaku pretnju protivnica uzvraćale su košem, nisu gubile glavu ni kad se prednost svodila na dva poena (53-51, 61-59). Srećan kraj priče počeo je da se nazire od 35. minuta. Ana Dabović je sa 2+1 podigla na 64-59 a Sonja Petrović trojkom na 67-59. Francuskinje su uzvratile do 67-64 (37. minut), a onda je nezadrživa Ana Dabović povisila na 69-64, pa na 71-64 da bi Pejdž u 39. minutu povisila na 73-64. Igralo se još 90 sekundi, ali bilo je jasno da Srbija postaje prvak Evrope! Na kraju je bilo 76-68. Srbija je postala prvak Evrope i izborila pravo direktnog učešća na Olimpijskim igrama u Riju! Kakav dan za istoriju srpske košarke.
Teško je reći da li je veće slavlje bilo na terenu ili na tribinama, među našim navijačima. Devojke su igrale kolo, grlile se, plakale, smejale se, radovale… San svih generacija ostvarile su baš njih 12, predvođene selektorom Marinom Maljković koja je pokazala čudesnu hladnokrvnost i pribranost u svakom trenutku.
Predsednik KS Srbije Dragan Đilas, koji je košarkašice mnogo pre finala nazvao „kraljicama“, sišao je na teren i svakoj poklonio – krunu! Dokaz da je verovao u njih…
Titula je izazvala oduševljenje u zemlji. Prvak Evrope nije bila ni ona velika Jugoslavija, sa nizom velikih igračica. To zlato čekalo se od prvog učešća na Tašmajdanu 1954, a dočekalo se posle više od 6 decenija.
Košarkašice su dočekane onako kako su zaslužile – veličanstveno. Kulminacija je bila izlazak na balkon Gradske skupštine, tradicionalno mesto slavlja srpskih sportista. Bio je to, još jednom, balkon (naj)lepše Srbije.
„Dobro veče, moj Beograde, dobro veče, moja lepa Srbijo! Imam samo jednu želju – da bog čuva ove devojke, kao i vas i vaše porodice, i da se što pre ponovo sretnemo na ovom mestu“, rekla je proročanski Marina Maljković.
Sve medalje na evropskim prvenstvima
Mesina 1968: SREBRNA MEDALjA – Slavojka Taušan,Jelica Kalenić, Meta Štoka, Nada Miletić, Jasna Selimović, Ružica Meglaj, Milica Radovanović, Spomenka Milojević, Marija Veger, Stanka Stošić, Marjana Bremec, Olga Đoković. SELEKTOR: Srahinja Alagić
Roterdam 1970: BRONZANA MEDALjA – Slavojka Taušan, Marija Veger, Ankica Bašić, Irena Gal, Ana Tot, Ružica Meglaj, Olga Đoković, Branka Jovanović, Snežana Zorić, Stanka Stošić, Mirjana Maksimovoić, Neda Maletić: SELEKTOR: Ladislav Demšar
Poznanj 1978: SREBRNA MEDALjA – Maja Kutleša, Marija Demšar Veger, Marjana Bušljeta, Mira Bjedov, Vukica Mitić, Danica Guberinić, Sofija Pekić, Branka Jovanović, Zorica Đurković, Drinka Milović, Biljana Majstorović, Ljiljana Stanojević: SELEKTOR: Borislav Ćorković.
Banjaluka 1980: BRONZANA MEDALjA – Sanja Ožegović, Mersada Bećirspahić, Jelica Komnenović, Natalija Bacanović, Vukica Mitić, Jasna Pepunik, Sofija Pekić, Marija Tonković, Zorica Đurković, Vesna Despotović, Biljana Majstorović, Polona Dornik. SELEKTOR: Milan Vasojević.
Kadiz 1987: SREBRNA MEDALjA – Stojna Vangelovska, Zagorka Počeković, Jelica Komnenović, Olivera Krivokapić, Kornelija Kvesić, Danira Nakić, Slađana Golić, Polona Dornik, Razija Mujanović, Jasmima Perazić, Anđelija Arbutina, Bojana Milošević. SELEKTOR: Milan Vasojević
Tel Aviv 1991: SREBRNA MEDALjA – Danijela Ilić, Mara Lakić, Eleonora Vild, Vesna Bajkuša, Nina Bjedov, Danira Nakić, Slađana Golić, Žana Lelas, Razija Mujanović, Silvana Mirvić, Anđelija Arbutina, Bojana Milošević: SELEKTOR: Miodrag Vesković
Budimpešta 2015 – ZLATNA MEDALjA: Tamara Radočaj, Sonja Petrović, Saša Čađo, Sara Krnjić, Nevena Jovanović, Jelena Milovanović, Dajana Butulija, Tijana Ajduković, Kristina Topuzović, Milica Dabović, Ana Dabović, Danijel Pejdž. SELEKTOR: Marina Maljković.