Jednostavno: Bora
- July 9, 2015
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in Blog
Borislav-Bora Stanković, veliko ime u istoriji naše i svetske košarke danas, 9.jula, puni 90 godina. Od tih devet decenija bar sedam je proveo u košarci. Tokom Drugog svetskog rata igrao je stoni tenis i tenis, ali se odmah po oslobođenju opredelio za igru među obručima. Bio je jedan od osnivača Crvene zvezde 4.marta 1945, igrao u Partizanu, Železničaru, bio reprezentativac na Prvom svetskom prvenstvu 1950. u Buenos Ajresu i Evropskom prvenstvu 1953. u Moskvi.
Zajedno sa Nebojšom Popovićem, Radomirom Šaperom i Acom Nikolićem smatra se jednim od otaca naše košarke. Bili su kao D`Artanjan i tri musketara, ali njihova deviza bila je “jedan za sve, svi za košarku”. Sva četvorica su bili igrači, najbolji je verovatno bio Nebojša, ali su na vreme, uz redovne studije i kasnije poslove, lepo podelili “parcele” u Košarkaškom savezu Jugoslavije i, poput najlepšeg mozaika, zajedno stvarali istoriju. Aca Nikolić je od prvog dana bio trener, a to su bili i Nebojša (deset titula sa Zvezdom, selektor) i Bora (nekoliko titula sa OKK Beogradom i jedna sa Orasondom iz Kantua, kao prvi strani trener sa titulom prvaka u Italiji). Jedino Raša Šaper nije sedao na klupu. Interna podela bila je Aca-trener, Nebojša-organizacija, Bora-diplomatija i međunarodni odnosi, Raša-predsednik i generalni sekretar Saveza po osam godina, kasnije direktor YUBA lige.
Ne mogu tačno da se setim kada sam upoznao Boru Stankovića, ali biće da se to desilo početkom 70-tih godina prošlog veka. Od tada, uprkos razlici u godinama, traje prijateljstvo sa njim. Uvek me je, kao i sve druge koji ga znaju i koji su radili sa njim, impresionirala njegova prividna blagost, spremnost da sa osmehom sasluša svačiji predlog i ideju, i još više odlučnost sa kojom je sprovodio odluke za koje je verovao da su najbolje za košarku. U one strateški važne svakako spada približavanje sa NBA što nam je omogućilo da u Barseloni 1992. gledamo prvi i jedini američki “dream team”. U sezoni 1991/92, dakle godinu dana pre UEFA, Bora Stanković je lansirao Evroligu sa više predstavnika jedne zemlje. Zahvaljujući tome, Partizan je 1992. postao prvak Evrope iako nije bio prvak Jugoslavije (jer je poslednja titula u bivšoj državi otišla u Split). Kada je srušen Berlinski zid, i kada su stvorene nove države, Bora je imao sluha i našao načina da organizuje dodatni kvalifikacioni turnir za EP 1993. u Nemačkoj što je iskoristila Hrvatska i kasnije osvojila bronzanu medalju. Kada su SR Jugoslaviji skinute sankcije, u dogovoru sa federacijom Grčke, osmislio je dodatni kvalifikacioni turnir u Sofiji na kome je Jugoslavija stekla prava učešča na EP 1995. u Atini odakle se vratila sa titulom prvaka Evrope.
Mogu nabrojati još mnogo važnih odluka u kojima je Stankovićev nepogrešiv instinkt bio odlučujući. Jedini put ga je izdao u predvečerje sukoba na relaciji FIBA-ULEB tokom 1999. godine. Nije ispravno procenio snagu “pobunjenika”, ali je već posle prve sezone shvatio svu realnost situacije i potpisao primirje koje je, evo, trajalo 14 godina. Sada se opet, na istoj relaciji, puno talasa a obe strane rado će saslušati šta “čika Bora” ima da im kaže.
On sam smatra da je najveća sportska ličnost u međunarodnim sportskim forumima sa prostora bivše Jugoslavije bio dr Mihailo Andrejević, legenadarni vođa puta u Montevideo 1930. i važan čovek u Izvršnom komitetu FIFA, predsednik njene dve komisije, sudijske i medicinske. Ne bih se složio. Čini mi se da je on, Bora Stanković, najveća figura naše sportske diplomatije. Pre svega zato što je bio prvi čovek jedne važne međunarodne federacije. Drugo, što je na tom mestu opstao više od četvrt veka, a njegov glas i danas se sluša i poštuje. Treće, za vreme mandata doneo je toliko dobrih odluka za košarku da su mu svi zaljubljenici u igru među obručima večito dužni. Četvrto, bio je član MOK i kao takav čovek od uticaja na kreiranje svetske sportske politike. Imali smo mi i Batu Ercegana na čelu svetske rvačke federacije, i Antu Lambašu na vrhu plivačke, ali s obzirom na popularnost i rasporstranjenost košarke Bora Stanković je jedinstvena ličnost.
S obzirom na isto prezime, a nismo u srodstvu, imao sam zbog toga niz anegdota. Dešavalo mi se da na velikim takmičenjima odsednemo u istom hotelu. Ja uđem u moju sobu, na krevetu veliki, lepo zapakovan poklon.Naravno, za “druigog Stankovića”. Dešavalo mi se da mi se telefonom javljaju ljudi na raznim jezicima misleći da razgovaraju sa Borom, inače poliglotom. Njemu se, s druge strane, dešavalo da ga stenografi iz listova za koje sam radio “bude” u nevreme tražeći da “izdiktira izveštaj”. Onda bi me na doručku blago prekorio u stilu: “Oni tvoji opet me probudili posle ručka…”
Jednom mi je priznao:
– Znaš, ti bi mi po onome što si postao i postigao u karijeri veoma odgovarao za neko mesto u pres ofisu FIBA, ali valjda razumeš da nisam mogao da te pozovem jer si….Stanković.
Razumeo sam.
Ako bih morao da se odlučim za neku od Borinih osobina, naravno u vezi sa košarkom, onda bi to bila njegova gotovo nepogrešiva intuicija. Uvek je video dalje od drugih, predviđao bolje, mislio brže. U mnogo čemu bio je čovek ispred vremena.
U Madridu, tamo gde je do skora bila Fondacija Pedro Ferandiz (sada u vlasništvu FIBA u Ženevi) , postoji bista u čast Bore Stankovića.
Voleo bih da je vidim i na ulazu u KSS.
Photo: privatna arhiva i FIBA
Tags
- 1950. u Buenos Ajresu
- 1992. prvak Evrope
- Aca Nikolić
- Bata Ercegan
- Berlinski zid
- Borislav Bora Stanković
- Crvena zvezda 4.mart 1945
- dr Mihailo Andrejević
- EP 1995. u Atini
- Evropsko prvenstvo 1953. u Moskvi
- FIBA-ULEB
- Fondacija Pedro Ferandiz
- Jugoslavija
- Kantu
- kos magazin
- KSS
- MOK
- Montevideo
- nebojsa popovic
- OKK Beograd
- Orasonda
- partizan
- Radomir Šaper
- Split
- vladimir stankovic
- YUBA
- Železničar