Koš magazin u Istanbulu: Žuto, volim te žuto
- May 19, 2017
- 1 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in EUROLEAGUE
Dobro, Lorka je mislio na zeleno, ali na F4 u Istanbulu zeleni su bili samo foto-reporteri, odnosno njihovi bedževi. Dominirala je žuta boja, ili preciznije žuto-crna, boje Fenerbahčea. Retko je koji Turčin bio bez nečeg žutog. Došli su u nadi da će prisustvovati istorijskom činu-prvoj pobedi jednog turskog tima u istoriji Evrolige, i one FIBA i ove pod okriljem ULEB-a. Nisu štedeli ni grla ni dlanove a igrači Željka Obradovića priuštili su im zadovoljstvo. Vodili su tokom celog mneča, povremeno i vrlo ubedljivo, mada se Real Madrid, predvođen raspoloženim Serhijom Ljuljom, nije predavao.
Prvi korak ka istoriji je napravljen, „Fener“ je u finalu, drugi put uzastopno, i nije nerealno proglasiti ga favoritom u nedeljnom duelu sa Olimpijakosom. Jedan od argumenata je i što Željko Obradović retko gubi finalne utakmice. Od 12 evro-finala, 10 u Evroligi i 2 u Kupu Saporta, dobio je 10, izgubio je samo u Parizu od Makabija 2001. u finalu ondašnje „Suprolige“ u organizaciji FIBA i prošle godine od CSKA u Berlinu. Doveden je da upiše turski klub na listu pobednika, i do ostvarenja tog cilja treba mu još jedna pobeda. Vodeći Real Madrid 1995. slavio je protiv Olimpijakosa u Saragosi 73-61. Nebitno, ali da se zna. Bila mu je to treća titula, posle dve sa Partizanom i Huventudom, a sada je pred devetom.
Kad nema našeg tima, radujmo se uspesima naših stručnjaka, uz Obradovića u „Feneru“ rade Vlada Androić i kondicioni trener Bata Zimonjić, i naših igrača. Biće ih na obe strane, Bogdan Bogdanović (14 poena) i Nikola Kalinić (12 poena uz po 6 skokova svaki) u turskom timu, Nikola Milutinov u grčkom – uz Milana Tomića koji je pored Joanisa Sferopulosa na klupi.
Utakmica Fenerbahče-Real nije bila dramatična kao prva jednostavno zato što je domaćin bio u stalnoj prednosti. Real se vraćao, borio koliko je mogao ali nije mogao da prati ritam koji je Obradović nametnuo stalnom izmenom plejmejkera. Bobi Dikson, Kostas Slukas i Bogdan Bogdanović diktirali su žestopk tempo, Judo je igrao perfektnu odbranu, Veseli skakao nebu pod oblake… Obradović je, kao pripadnik stare srpske trenerske škole, igrao sa 8 igrača od kojih su se četvorica rotirala a glavni teret vukli Bogdanović, Kalinić, Veseli i Judo. Slavlje je počelo već na kraju treće četvrtine, pri vođstvu „Fenera“ 63-50. Na kraju je bilo 84-75, više nego dovoljno za ulazak u finale.
Nije mi baš jasno kako CSKA uspeva da se „samoubije“, i to više puta, a onda „vaskrsne“ da pokuša to isto. Kao da prethodna „samoupucavanja“ nisu bila dovoljno ubedljiva… Reče Miloš Teodosić posle meča da „ne zna zašto im se ovo događa“. Ne znam ni ja, ali citiraću Miljana Miljanića, jes da je iz fudbala, ali izreka je univerzalna:
– Strah od pobede ponekad je veći od straha od poraza…
Kad na to dodaš u sportu poznatu činjenicu da neko nekome „ne leži“, plus ono što se zove psihologija, eto bar delimičnog objašnjenja zašto Olimpijakos poslednjih godina „dere“ Moskovljanje kad stigne i gde stigne, a naročito na Final four turnirima. Ko se ne seća vođstva CSKA od 21 poena razlike 2012. u ovoj istoj „Sinan Erden“ areni, i koša Printezisa sa sirenom za pobedu Olimpjakosa 62-61? Naredne godine u Londonu nije bilo drame, Olimpijakos je lako pobedio 69-52, a CSKA je gubio dobijeno 2014. u Milanu protiv Makabija (67-78) da bi mu Olimpijakos još jednom bio „bestia negra“ 2015. u Madridu (70-68). Isuviše puta ponovljeno da bi bilo slučajno.
Šta vredi što je CSKA vodio 38 minuta, što je Spanulis na poluvremenu imao samo 4 mršava poena, i to sva četiri sa linije penala, što je prvi koš iz igre dao u 33. minutu za 64-65 čime se Olimpijakos definitivno vratio u meč. Neki minut kasnije veliki „Bili“ je trojkom izjednačio na 69-69 a do kraja je sve bilo stvar glave. Na jednoj strani raslo je samopuzdanje, na drugoj opadala vera u sopstvene snage koju je menjao strah od još jednog poraza.
Navijači Olimpijakosa zaslužuju čistu desetku. Em su bili najbrojniji (od tri gostujuća kluba), em bučniji od šačice Rusa, em hrabri i spremni da tokom dana dobiju i batine u gradu u tradicionalnom srpsko-grčkom „druženju“ sa pominjanjem istorije… U dvorani je sve bilo super, ambijent za pamćenje. Bio sam na jedno 25 Final four turnira, neki su igrani pred domaćim navijačima (Bolonja 2002, Barselona 2003, Tel Aviv 2004, Moskva 2005, Atina 2007, Madrid 2015) ali čini mi se da ni jedan domaćin nije imao takvu podršku kao ovde Fenerbahče. Još dok su igrali CSKA i Olimpijakos počelo je da se „žuti“, a kada su pred kraj utakmice u dvoranu ušli igrači Fenerbahčea dvorana je eksplodirala. Možda je još rano za zaključke, ali izbor Istanbula za domaćina F4 bio je prava odluka. Beograd će dogodine imati težak zadatak da bar „izjednači“ ovo što je postigao Istanbul. Najvažnije je da za 12 meseci najveći košarkaški spektakl u Evropi, kada su u pitanja klupska takmičenja stiže, u glavni grad Srbije. Već se radujem. I, neka mi bude dozvoljeno da budem neskroman, ima i mog malog doprinosa što evroligaški karavan stiže u Beograd – jedno 10-ak godina ubeđivao sam Đordija Bertomeua da je Beograd pravi grad za F4.
U poluvremenu druge utakmice Bertomeu, izvršni direktor Evrolige, predao je Mirsadu Turkčanu nagradu za doprinos razvoju i popularazicaji Evrolige. Mirsad Turkčan, rođen u Novom Pazaru kao Jahović, ušao je u klub legendi o kojima Evroliga brine i koji uveličavaju svaki Final four.
Prvi dan je bio uzbudljiv, dramatičan, pobednici slave, poraženi tuguju a kruna sezone – finale – čeka u nedelju.
Photo: Euroleague
Možete li da zamislite da Partizan ili Zvezda igraju neku važnu utakmicu i mi se tu nešto kao strašno ložimo, a za našu ekipu srpski igrači odigraju nula minuta.