Košarka na olimpijskim igrama
- August 6, 2016
- 1 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in BlogISTORIJA
Početak košarkaškog turnira u Riju koincidira sa datumom prve košarkaške utakmice na olimpijskim igrama. Tog 7. avgusta 1936. u Berlinu u istoriju su ušli košarkaši Estonije i Francuske. FIBA nema originalne zapisnike sa tog takmičenja, ali zahvaljujući entuzijastima, istoričarima sporta i košarke, moguće je delimično rekonstruisati turnir.
Utakmica je počela u 16,00, sudio je samo jedan sudija, Amerikanac Džoe Tobin a meč je završpen pobedom Estonije 34-29 (16-17).
Estonija: Altosar 6, Kark 8, Keres 6, Mahl 3, Veskila 11, Margiste, Ili. Trener: Herbert Niler.
Francuska: Flure 4, Roland 6, Teze 5, Prudom 14, Kohu, Boel, Karijer. Trener: Tedi Krig.
Nema mnogo podataka o utakmici, iz rezultata se vidi da su Francuzi imali minimalnu prednost na poluvremenu ali su Estonci bili bolji u nastavku. Zabeleženo je da je na početku utakmice loptu podbacio Dr Džejms Nejsmit, “otac” košarke, profesor fizičkog vaspitanja koji je 1891. u Springfildu izmislio “basket-ball”, odnosno košarku.
FIBA , međunaroidna košarkaška federacija, rođena je u Ženevi u junu 1932. a samo četiri godine kasnije postala je olimpijski sport. Učešće je bilo slobodno pa su se prijavile čak 23 zemlje: Belgija, Čehoslovačka, Estonija, Francuska, Mađarska, Italija, Letonija, Poljska, Španija i Švajcarska iz Evrope, Brazil, Kanada, Čile, Meksiko, Peru, Urugvaj i SAD iz Amerike, Kina, Egipat, Japan, Filipini i Turska iz Azije s tim što Turska može da se vodi i kao evropska zemlja iako joj je znatno veći deo teritorije u Aziji.
Španija je pred početak turnira odustala zbog Građanskog rata koji je tog leta 1936. počeo u zemlji, dok se Mađari nisu pojavili iz nepoznatih razloga pa su njihove utakmice registrovane sa 2-0 za protivnika. Igralo se na direktno ispadanje, a pošto je broj učesnika bio neparan žreb je Filipine oslobodio učešča u prvom kolu. Poražene ekipe imale su neku vrstu baraža, Poljska je bila slobodna a pet pobednika ušlo je u drugu rundu u kojoj je bilo 9 parova. Sistem takmičenja bio je komplikovan, i posle druge runde bio je baraž, Estonija je bila slobodna a plasman u osminu finala na terenu su izborili Poljska (protiv Letonije), Brazil (sa Kinom), Meksiko (bolji od Egipta) i Čehoslovačka (protiv Nemačke).
Konačno, 11. avgusta igrane su utakmice četvrtfinala:
Filipini-Estonija 39-22
Italija-Čile 27-19
Meksiko-Japan 28-22
Kanada-Švajcarska 27-9
Urugvaj-Čehoslovačka 28-19
Poljska-Brazil 33-25.
Slobodni: SAD i Peru.
Dan kasnije u četvrtfinalu SAD su pobedile Filipine 56-23, Meksiko-Italiju 34-17, Kanada Urugvaj 43-21 Poljska je među četiri najbolja tima ušla bez borbe jer se Peru povukao sa Igara zbog svađe sa FIFA. Naime, u meču Peru-Austrija (4-2, posle produžetka) navijači Perua upali su teren i napali austrijske fudbalere zbog čega je FIFA poništila utakmicu i naredila odigravanje nove, ali Peruanci nisu hteli ni da čuju….
U polufinalniom utakmicama SAD su pobedile Meksiko 25-10 a Kanada Poljsku 42-15. U finalu 14. avgusta Amerikanci su bili bolji od komšija Kanađana 19-8 (15-4). Osim što su Kanađani u prvom poluvremenu dali samo 4 poena, kuriozitet je da je utakmica kasnila 25 minuta zbog jake kiše. Umesto u 18,00 počela je u 18,25 na teniskom (!) terenu koji je bio gotovo nemoguć za igru. Šljaka se ubrzo pretvorila u kaljugu, loptu je bilo teško kontrolisati jer je blatnjav teren onemogućavao vođenje. U teškim uslovima kvalitetniji Amerikanci bolje su se snašli i osvojili zlatnu medalju.
Za istoriju su ostali zapisani učesnici prvog olimpijskog finala:
SAD: Frensis Džonson 2, Džek Ragland 2, Bil Vetlej 5, Karl Nouels 2, Džoe Fortenberi 8, Ralf Bišop, Karl Ši. U timu su još bili Sem Balter, Džon Gibons, Frenk Lubin, Art Molner, Don Pajper, Vilard Šmid, Dvejn Svanson. Trener: Džim Nidls.
Kanada: Dag Peden 1, Art Ćapman 2, Malkolm Visman 1, Jan Alison 4, Džejms Stjuart, Čak Čapman, Gordon Atčison. Trener: Gordon Fuler.
Bronzanu medalju osvojio je Meksiko posle pobede nad Poljskom (26-12) a dalji poredak bio je 5. Filipini, 6. Urugvaj, 7. Italija, 8. Peru, 9. Brazil, 10. Čile, 11. Čehoslovačka, 12. Estonija, 13. Japan, 14. Švajcarska, 15. Kina, 16. Egipat, 17. Nemačka, 18. Letonija, 19. Belgija, 20. Francuskja, 21. Turska, dok su na dva poslednja
mesta administrativno smeštene Španija i Mađarska.
Najbolji strelac turnira bio je Džoe Fortenberi (SAD) sa 29 poena na 2 utakmice (prosek 14,5), ispred Estonca Heino Veskile koji je dao 39 poena na 3 utakmice ali mu je porosek bio 13,0. Italijan Livio Frančeskini bio je treći sa 44/4 (11,00) a četvrti Frenk Lubin (SAD) sa 22/2 (11,0) dok je peti bio Italijan Serđo Paganela sa 43/4 (10,8).
Evo još nekoliko rekorda i kurioziteta iz istorije košarke na olimpijskim igrama:
Najviše medalja:
4 – Sergej Bjelov, SSSR (zlato 72, bronza 68,76,80)
4 – Genadij Voljnov, SSSR (zlato 72, srebro 60 i 74, bronza 68)
3 – Dejvid Robinson, Karmelo Entoni, Lebron Džejms (SAD), Arvidas Sabonis (SSSR-Litvanija), Šarunas Marčulionis (SSSR-Litvanija), Dražen Dalipagić (Jugoslavija), Dražen Petrović (Jugoslavija-Hrvatska), Andro Knego , Rajko Žižić, Krešimir Ćosić (Jugoslavija), Gintaras Einikis, Rimas Kurtinaitis (Litvanija), Magionis Valdmanis, Valdis Mužnieks (SSSR)
Najviše poena u finalu:
Adrijan Dentli (SAD) 30 (1976)
Kevin Durant (SAD) 30 (2012)
Najviše poena na jednoj utakmici:
55 – Oskar Šmit (Brazil) 1988. u Seulu protiv Španije (110-118)
Strelci 40 ili više poena:
Edi Palubinskas (Australija) 48 (1976)
Rikardo Duarte (Peru) 44 (1964)
Arturo Gerero (Meksiko) 41 (1976)
Antonelo Riva (Italija) 40 (1984)
Najviše učešca:
5 – Oskar Šmit (Brazil), Endru Gejz (Australija) i Teo Kruz (Portoriko)
Najviše utakmica:
Endru Gejz (Australija) 40
Teo Kruz (Portoriko) 39
Oskar Šmit (Brazil) 38
Mjećeslav Lopatka (Poljska) 35.
Photo: YouTube
Ako dopustite da dodam zanimljivost da je tada bilo prijavljivano 7 igraca za utakmicu a 14 za turnir (tako su ostali nepoznati neki olimpijci koji nijednom nisu usli u zapisnik). Americki tim organizovao je i tada interne kvalifikacije i u Berlin zapravo poslao prve dve ekipe sa tog turnira i naizmenicno ih prijavljivao za utakmice. Tako je u finalu igrala ekipa McPherson Globe Refiners iz Kanzasa i samo oni su primili zlatne medalje. Druga ekipa zvala se po sponzoru Universal Pictures, Hollywood.