Prvi polufinalnu meč u Nišu između Crvene zvezde i FMP-a protekao je u prilično neinteresantnoj igri, ali zato je sve počelo i završilo se i izuzetno prijateljskoj atmosferi. Stariji brat je mlađem prepustio tek jednu četvrtinu, poslednju, ali taj gubitak nije osetio. Na kraju je bilo komfornih 76-60 za Zvezdu, koja je otišla u finale Kupa Radivoja Koraća, tamo gde nije bila prošle godine.
Partizan je nekako uspeo da sakupi deset zdravih momaka, što je bilo sasvim dovoljno da lako pobedi Megu u drugom polufinalu KRK. Crno-beli su od 20 penala promašili čak 12, ali i pored toga tim Dejana Milojevića nije bio ni blizu da ponovi uspeh protiv ekipe koju je savladala godinu dana ranije u istoj ovoj niškoj hali, samo u velikom finalu.
Tužno je bilo gledati četvrtfinalne mečeve domaćeg Kupa. Lakše bi bilo jedino uz čašicu vina “Tga za jug”, a i to uz uslov da se uopšte može gledati to košarkaško takmičenje – osim ako niste u hali “Čari”. Naime, TV prenose vrši Arena sport, koju može preko kabla gledati manje od trećine korisnika u zemlji, a preko analogne antene – niko. No, to je već neka druga tema, kao i pitanje zašto je svojevremeno KSS prodao TV prava za više godina baš ovom kanalu koji je vidljiv samo na kablovskoj mreži koju drži Telekom.
Takmičarski – tu i nije bilo ama baš ništa da se vidi. Jaz između četiri tima koja se takmiče u ABA ligi i četvorke koja dolazi iz Košarkaške lige Srbije je toliki da se postavlja pitanje: kome je uopšte potreban ovakav format takmičenja? Da bi neko sa rezervnim sastavom pobedio protivnika sa 20, 30 ili 40 poena razlike – to je moglo da se organizuje i u dvoranama poraženih timova, za to nije pravo mesto završnica Kupa Radivoja Koraća. Turnir osam timova je podjednako besmislen kao i Super-liga u kojoj se takođe takmiči osam ekipa. Bar dok je ovakav odnos snaga među njima.
Evo i malo statistike koja to dokazuje: u četvrtfinalima je odigrano ukupno 16 četvrtina. Poraženi timovi, dakle oni iz KLS, dobili su tri. I to sve tri poslednje četvrtine. Posle vođstva FMP-a od 21 poen razlike Spartak je dobio poslednju četvrtinu. Dinamiku je to pošlo za rukom protiv Mega Leksa kad je posle tri četvrtine gubio sa 34 poena razlike. A Dunav je posle 30 minuta gubio od Partizana 21 razlike, pa je onda bio bolji u poslednjoj četvrtini. Ovo govori da su posle tridesetak minuta mečevi bili odlučeni u toj meri da je u poslednjih deset minuta na snazi bilo ono što Amerikanci nazivaju “garbage time”. Đubre-vreme. Kad se pobednik uveliko zna, i svi čekaju kraj pa odrađuju ono što se mora.
Koliko je igranje takvih utakmica korisno za razvoj košarke u Srbiji može se lako naslutiti. A ako neko misli da bi se sve promenilo kad bi naši klubovi istupili iz ABA lige i odlučili da igraju samo srpsko prvenstvo, i na taj način “pomogli oživljavanje zamrlih košarkaških centara u zemlji” – evo odgovora: u pravu su! Sve bi zaista bilo drugačije, samo – mnogo gore nego sada. Četiri autsajdera ne bi bili ništa jači nego što su sada, ali bi zato četvorka koja se trenutno takmiči u ABA ligi bila neuporedivo slabija. Pre svega iz jednog prostog razloga: Košarkaška liga Srbije ne daje predstavnika ni za Evroligu, niti za Evrokup. U takvoj situaciji ne bi bilo nikakvog finansijskog rezona (osim ako je neko rešio da pošto-poto bankrotira) da Zvezda, Partizan, Mega ili FMP imaju strance, niti domaće grače kalibra kao sada, pa čak ni trenere koji ih sada vode. Zagovornici ideje izlaska iz ABA lige i povratka u domaće takmičenje tada bi mogli reći da je završni turnir osmorice u Kupu Radivoja Koraća zaista izjednačen i neizvestan. Na nivou koji niko ne bi želeo da gleda.
Photo: KSS