Los Anđeles 1984: “Plavi” nisu videli Džordana
- April 25, 2016
- 0 comments
- Darko Bjelobaba
- Posted in ISTORIJA
Olimpijske igre u Los Anđelesu, 23. po redu, održane su od 28. jula do 12. avgusta 1984. Kao revanš za bojkot Igara u Moskvi četiri godine ranije, 14 komunističkih država, predvođenih SSSR-om, nije se pojavilo na ovoj Olimpijadi. Navodno zbog nedovoljne bezbednosti. To je bio veliki udarac za košarkaški turnir, jer je Sovjetski Savez bio aktuelni svetski prvak i osvajač jedne zlatne, četiri srebrne i tri bronzane medalje na dotadašnjim olimpijadama.
Na turniru je učestvovalo 12 reprezentacija podeljenih u dve grupe. Prve četiri su išle u četvrtfinale i međusobno se ukrštale (prvi sa četvrtim, drugi sa trećim). Pobednici bi se plasirali u polufinale, i na kraju bi usledilo finale kao i meč za bronzanu medalju.
Kao apsolutni favorit proglašena je selekcija SAD koja je kao domaćin sastavila izuzetno jak sastav želeći da povrati olimpijsko zlato. Tim su predvodile buduće velike NBA zvezde Majkl Džordan, Krisa Malin, Patrika Juing i ostali, i činilo se da neće imati ozbiljniju konkurenciju. Mnogo neizvesnija borba se očekivala za preostale dve medalje, u kojoj su trebalo da učestvuju reprezentacije Jugoslavije, Italije, Španije i Kanade.
U našoj selekciji je došlo do smene generacija, a sad već i po starom lošem običaju promenjen je selektor, pa je tim ovog puta ponovo vodio prekaljeni košarkaški vuk Mirko Novosel. Naš tim baš i nije ulivao preveliko poverenje. Četiri debitanta od kojih se nije moglo previše očekivati (Zorkić, Mutapčić. Hadžić, Branko Vukičević), nešto iskusniji ali limitirani (Aca Petrović, Sunara) i veterani za koje se nije znalo koliko mogu doprineti (Dalipagić, Žižić). Dražen Petrović je stigao iz JNA pa je i njegova forma bila upitna, tako da se najviše očekivalo od centarske linije Nakić, Knego i Radovanović.
Predolimpijski turnir u Hamiltonu je bila dobra prilika da u konkurenciji Kanade, Australije i Italije selektor Novosel proveri formu našeg tima. Iako je bilo dosta kalkulacija sa sastavom i minutažom igrača, osvojili smo drugo mesto pretrpevši poraze u oba meče sa Kanađanima. I oni su se predstavili kao ozbiljna ekipa predvođena Bilom Veningtonom (kasnije igračem one šampionske generacije Čikago Bulsa) i Gregom Viltjerom (igrao u brojnim evropskim timovima).
Koliko je interesovanje Amerikanaca za košarku pokazao je i podatak sa utakmice koju su reprezentativci SAD imali protiv Ol stars profesionalne selekcije u završnim pripremama za Igre. U dvorani Husier Dom u Indijanapolisu izabranici Bobija Najta odigrali su nezaboravan meč protiv profesionalaca i slavili 97:82 pred 67.596 gledalaca. Kažu da je više gledalaca na jednoj košarkaškoj utamici bilo samo 1951. u Berlinu kad je na olimpijskom stadionu bilo 72000 posmatrača koji su došli da vide Harlem Globtroterse.
Kako su se nekada pratila velika takmičenja ilustruje podatak da je naš dnevnik “Sport” imao četvoricu izveštača, po jednog “Večernje novosti” i “Borba” (Vladimir Stanković), plus stalni dopisnik “Borbe” iz Njujorka i još trojica spoljnih saradnika (među njima i Marin Sedlaček). Znači, desetoro novinara je radilo samo za izdanja kuće “Borba”. Šta da se radi, imalo se, moglo se.
Koliko je košarka bila poštovana i ugledna u ondašnjoj državi pokazuje činjenica da je čast da nosi zastavu na otvaranju Olimpijskih igara pripala kapitenu košarkaškog tima Draženu Dalipagiću. To je bila nagrada i našoj ekipi, ali i samom Praji koji je na prethodne dve olimpijade osvojio zlatnu i srebrnu medalju, a sad je imao priliku da osvoji i treću.
Selektor Novosel je pred početak takmičenja izjavio da je zadovoljan formom naše ekipe i odgovorio na primedbe koje su se mogle čuti u javnosti: Zašto idemo sa čak pet bekova? “Turnir je dug, igra se osam utakmica, a najveće opterećenje je na spoljnoj liniji”. Zašto pet igrača iz Cibone? “Samo sticaj okolnosti, Dražen Petrović je nov i u Ciboni i u reprezentaciji, Branko Vukičević je mlad i perspektivan, a Knego, Nakić i Aca Petrović nisu nikad ni bili sporni”. Zašto nije pozvan Zoran Radović? “On se prethodne godine nije nametnuo kao Zorkić i Hadžić. Nama ne treba igrač kome je glavna odlika prodornost, već pouzdan šuter”.
“Los Anđeles Tajms” pišući o našoj selekciji rekao je da je u pitanju misteriozna ekipa koja može svakoga da iznenadi. Najveće zvezde, po njima, su veteran Dražen Dalipagić i mladi Dražen Petrović koga su uporedili sa Pitom Maravićem, i za njega rekli da je veoma talentovan košarkaš – ali sa “usijanom” glavom.
U prvoj utakmici na turniru protiv SR Nemačke Jugoslavija se prilično mučila, i na kraju ostvarila mršavu pobedu. Udarna nemačka trojka Šrempf (30 poena), Velp (12) i Blab (8) pravila nam je velike probleme i nisu dozvoljavali da prelomimo meč. Po našem lošem običaju opet se nismo previše trudili u odbrani, pa smo Nemcima dozvolili da nam uzmu 11 lopti pod našim košem. Sve te slabosti smo ipak neutralisali dobrim šutem, a najviše su se istakla dva Dražena, najstariji Dalipagić (29 poena) i najmlađi Petrović (21). Najvažnije je bilo da su upisani prvi bodovi, a nije bilo sumnje da će Nemačka biti veoma neugodan rival za svaku reprezentaciju.
U ostalim mečevima jedino iznenađenje je bila pobeda Australije protiv Brazila 76:72, kao i donekle trijumf Urugvaja protiv Francuske 91:87, gde se u drugom poluvremenu desila opšta tuča na terenu, no utakmica je ipak nekako privedena kraju.
Na drugom meču protiv Australije jugoslovenska ekipa je već mnogo bolje funkcionisala. Početna nervoza je brzo prevladana, igralo se angažovano i u odbrani, pa su Australijanci u prvom delu iz igre postigli samo 16 poena uz katastrofalan šut. U nastavku se razigrao Dražen Petrović (22 poena) i razlika je na kraju narasla na velikih plus 30 – 94:64. Trener Novosel je šansu pružio svim igračima, a najiskusniji su bili i najbolji – Radovanović (15), Dalipagić (14) i Knego (12). Imali smo veliku podršku i od naših iseljenika koji su visoko razvili jugoslovenske trobojke i na kraju zapevali: “Od Vardara pa do Triglava…”
Utakmice košarkaškog turnira igrane su u čuvenoj dvorani “Forum” domu NBA tima LA Lejkersa. Kad su naši košarkaši prvi put ušli u svlačionicu među mlađim igračima nastala je prava trka ko će se dokopati ormarića poznatijeg igrača. I ovde je najveštiji bio Dražen Petrović, koji je svoje stvari stavio u kasetu Medžika Džonsona, dok je bek Bosne Emir Mutapčić postao “podstanar” kod Karima Abdula Džabara.
Utakmica protiv Egipta bila je prava prilika za jugo rezerviste da pokušaju da se nametnu selektoru. Dalipagić i Nakić nisu uopšte kročili na parket, a Žižić i Dražen Petrović su imali vrlo skromnu minutažu. Svoju šansu je najbolje iskoristio Ivan Sunara postigavši 29 poena, a uz bok mu je bio Mutapčić sa 21. Konačnih 100:69 za laku pobedu koja je poslužila kao priprema za mnogo teže i važnije mečeve koji su nas čekali. O kakvom duelu je reč najbolje svedoči činjenica da naši na poluvremenu nisu ni odlazili u svlačionicu, već su ostali da šutiraju na koš da bi još bolje upoznali obruče u dvorani u kojoj samo igraju utakmice a ne mogu da treniraju!
Pre utakmice SAD – Urugvaj publika je imala priliku da pozdravi sedmoricu osvajača prve zlatne medalje na Olimpijskom turniru u Minhenu 1936. Američki tim je bio sastavljen od igrača ekipa Mekpirson iz Kanzasa i Univerzal studija iz LA, koje su 1936. godine bile prva i druga u SAD.
U derbiju dana selekcija Italije je savladala Brazil 89:78. Iako su Brazilci sve vreme držali priključak nikako nisu uspevali da preokrenu tok meča. Kod Italijana su blistali Riva sa 26 poena i Dino Menegin sa 15 i devet skokova, a kod Brazila slavni Oskar Šmit sa 25 poena.
U meču protiv Brazila bodove smo već upisali pre utakmice, a onda ih je trebalo potvrditi i na terenu. “Karioke” više nisu imale onako moćan tim kao na nekim prethodnim takmičenjima. Isključivo oslonjeni na šutersko raspoloženje svog najboljeg strelca Oskara Šmita, nisu se mogli nadati pobedi protiv iole ozbiljnijeg tima. I ovoga puta Šmit je bio najefikasniji sa 28 poena, ali uz očajan šut od 11/30. Kod nas je “meč-viner” bio centar Ratko Radovanović sa 28 poena i 12 uhvaćenih lopti. Odlični su bili i Dražen Petrović (26) i Dalipagić (20) za pobedu od 98:85. Ovim trijumfom smo obezbedili jedno od prva dva mesta, a u poslednjem kolu protiv Italije odlučivalo se ko je lider naše grupe.
Pred duel sa Italijom selektor Novosel je održao motivacioni govor: “Momci, zbog vas se ove nedelje u ranu zoru diglo ko zna koliko miliona ljudi. Gleda vas cela sportska Jugoslavija. Mislite o tome dok budete na terenu”. Novosel je iznenadio italijanskog selektora Sandra Gambu sa nekom vrstom kombinovane zone i izlascima na najopasnijeg strelca Rivu. To je prilično zbunilo Italijane koji su u prvih devet minuta postigli samo šest poena, a Riva za celo poluvreme samo dva. Ni naši nisu blistali u napadu, pa ipak smo na odmor otišli sa prednošću 34:28. I u nastavku je vođena velika taktička borba što je stvorilo veliku nervozu na i oko terena. Zgodan je detalj kad Novosel dovikuje Petroviću: “Dražene, samo Rivu pazi…” na šta naš mladi reprezentativac prisebno odgovara: “Mirko, pa on nije u igri”. Utakmicu smo mogli dobiti i ubedljivije, ali sa nekim greškama neizvesnost je trajala do samog kraja. Ipak, dobijamo sa 69:65 i revanširamo se Italiji za onaj poraz od prošle godine na Evropskom prvenstvu u Limožu. Najefikasniji u našim redovima je Dalipagić sa 19 poena, ali slabim šutem (4/15), dok je najprecizniji bio Andro Knego sa 12 (šut 6/7). Kod Italijana najbolji je bio Manegin sa 18, ali i najnervozniji, pa je na kraju dobio tehničku posle čega je zbog pet ličnih morao da napusti igru. Svi u Los Anđelesu su već naslućivali moguće finale između domaćina SAD I Jugoslavije…
Posle prve faze iz grupe A su prošli Jugoslavija, Italija, Australija i SR Nemačka, dok je razočarao Brazil. Iz grupe B u četvrtfinale su prošli SAD, Španija, Kanada i Urugvaj, a potpuni debakl je doživela reprezentacija Francuske koja je imala svih pet poraza.
Obično je na svakom turniru četvrtfinalna utakmica najdelikatnija jer vas ili vodi u borbu za medalje, ili izbacuje iz nje, a ovaj put je za naš tim ovo bio najlakši duel. Jednostavno, razlika u klasi između “plavih” i Urugvaja je bila tolika da se pitanje pobednika nijednog trenutka nije postavljalo. Od samog početka meča Urugvaj nije bio dostojan rival, pa je Novosel mogao šansu da pruži svim igračima. Iako je najefikasnija bila naša udarna trojka Dalipagić (24 poena), Petrović (20) i Radovanović (18), ovoga puta treba posebno izdvojiti Nebojšu Zorkića. Popularni “Toza” je za 21 minut na parketu postigao 19 poena, šutirajući iz igre 8 od 9, pa je s pravom zamereno Novoselu da bek Partizana premalo vremena provodi na parketu.
U ostalim četvrtfinalima jedino iznenađenje je napravila selekcija Kanade, pobedivši aktuelnog prvaka Evrope Italiju sa 78:72. Suđenje je bilo krajnje problematično pa su Kanađani izveli 32 slobodna bacanja, Italijani samo 12, a takođe su čak tri italijanska igrača izašli ranije zbog pet ličnih grešaka. Tako je Menegin na parketu proveo samo 19 minuta a Vekijato tek 14.
SR Nemačka se jako dobro držala protiv favorita za zlato selekcije SAD, i izgubila sa najmanjom razlikom od svih ekipa na celom turniru – 67:78. Ni prva zvezda SAD Majkl Džordan nije blistao postigavši samo 14 poena, uz skroman šut 4/14 i čak šest izgubljenih lopti. Selektor SAD Bobi Najt je osuo paljbu na sudije (jedan od njih je bio i naš Zdravko Kurilić), nezadovoljan kako su vodili meč.
Naš sledeći rival Španija sigurnom igrom je dobila Australiju 101:93.Odlične partije prvih zvezda tima Fernanda Martina i Huana San Epifanija, obojica su dali po 25 poena, mogli su da zabrinu naš stručni štab i igrače pred prestojeći okršaj.
Duel protiv selekcije Španije u polufinalu je za naš tim bio “trenutak istine”. Da vidimo koliko smo zaista dobri, i gde nam je mesto na košarkaškoj mapi sveta. Prvo poluvreme smo odigrali veoma dobro. Sve vreme smo bili u vođstvu uspevši pritom da zaustavimo ponajbolje španske igrače San Epifanija i Martina. Na odmor smo otišli sa vođstvom 40:35 i činilo se da smo nadomak trećeg uzastopnog olimpijskog finala. A onda, u drugom delu – potpuni pad! Na našu zonu selektor Španije Antonio Dijaz je odgovorio – zonom. Nismo nikako uspeli da se snađemo, šut nas nije služio (u drugom delu 10/28, tek 35,7 odsto) i neminovno je došlo do rezultatskog preokreta. Margalj postiže svojih rekordnih 16 poena na turniru (šut 7/8) i kad su kola krenula nizbrdo nikog više nije bilo ko bi ih mogao zaustaviti. Dalipagić je stao na 16 poena (uz očajan šut 8/21) a ni Dražen Petrović nije bio na svom nivou sa 16 koševa (šut 8/17 i pet izgubljenih lopti). Na kraju čak i vrlo ubedljivih 74:61 za Španiju. Ostao je veliki žal što je propuštena šansa da opet zaigramo u finalu, no selektor Novosel je objektivno rezonovao rekavši da je to bio maksimum ovog tima, da je većina igrača bez iskustva sa velikih takmičenja i da se ovaj tim priprema za sledeću Olimpijadu. U tom trenutku Španci su jednostavno bili bolji.
U drugom polufinalu Amerikanci su vrlo sigurno i ubedljivo pobedili svoje komšije iz Kanade sa 78:59. Pitanje pobednika je rešeno već u prvom delu koji su SAD dobile sa 43:26. Najbolju partiju na celom turniru pružio je levoruki Kris Malin postigavši 20 poena uz šut 10/16.
Bronzana medalja je bila jedina koja nam je nedostajala u našoj kolekciji olimpijskih odličja, protivnik Jugoslavije bila je Kanada, i bilo bi zaista šteta propustiti ovu priliku. U prvom delu smo bili bolji i najviše zahvaljujući veteranu Draženu Dalipagiću, koji je postigao polovinu poena naše ekipe (22) vodili smo 44:38. U nastavku, Kanađani su nas za pet minuta sustigli i do kraja meča viđen je pravi rat sa nebrojenim promašajima, prekršajima i slobodnim bacanjima. U igri nas je držao fenomenalni Praja Dalipagić koji je do 35. minuta postigao 37 poena. A onda su štafetnu palicu od njega preuzela braća Petrović, pa smo u samom finišu izvojevali tešku ali bronze vrednu pobedu.
Posle ove utakmice oproštaj od reprezentacije je najavio legendarni as Dražen Dalipagić. Procenio je da je došao trenutak da svoje mesto prepusti mlađima, a da se on preko leta više posveti porodici. No, vreme će pokazati da ovo nije bio Prajin rastanak od plavog dresa, i da će za dve godine ponovo zaigrati za reprezentaciju Jugoslavije.
Zanimljiva vest iz ondašnje štampe da je novi trener košarkaša ILR Železnika (rang takmičenja nepoznat) postao dugogodišnji igrač ovog kluba Nebojša Čović.
U finalu su Španci bili samo dobar sparing partner američkoj selekciji. Od početka do kraja utakmice Amerikanci su dominirali, i u egzibicionoj igri posle osam godina povratili olimpijsko zlato. Na poluvremenu je bilo 52:29, pa su u drugom delu oba trenera mogla da pruže šansu svim igračima. Najbolji je bio Majkl Džordan i pokazao je zašto su mu svi prognozirali sjajnu NBA karijeru.
SAD: Alford 10, Vud 6, Juing 9, Fleming 9, Robertson 6, Džordan 20, Klajn 4, Konkak 2, Tisdejl 14, Malin 4, Perkins 12, Tarner.
ŠPANIJA: Beiran, Ljorente 2, Arsega 2, Margalj 10, Himenez 16, Romaj 5, F. Martin 14, Korbalan 6, Solozabal, De La Kruz, Iturijaga 6, San Epifanio 4.
Najbolji strelac Igara bio je Lopez (Urugvaj) sa 199 poena, a pratili su ga Riva (Italija) sa 187 i Soliman (Egipat) sa 179. Po proseku poena lider je bio Soliman sa 25,6, a iza su bili Lopez sa 24,9 i Šmit (Brazil) 24,1.
PLASMAN: 1. SAD 2. Španija 3. Jugoslavija 4. Kanada 5. Italija 6. Urugvaj 7. Australija 8. SR Nemačka 9. Brazil 10. Kina 11. Francuska 12. Egipat.
Ovom bronzanom medaljom smo kompletirali sva odličja sa Olimpijskih igra, Mirko Novosel je okončao svoju selektorsku karijeru (barem sa reprezentacijom Jugoslavije), a dobroćudni džin Rajko Žižić reprezentativnu. Sa sedam pobeda i samo jednim porazom učešće Jugoslavije na Olimpijadi u LA zaslužuje pozitivnu ocenu.
JUGOSLAVIJA: Dalipagić (159 poena/7 utakmica), D. Petrović (140/8), Radovanović (113/8), Sunara (59/8), Knego (54/8), A. Petrović (54/8), Zorkić (41/7), Mutapčić (37/7), Nakić (31/7), Žižić (12/8), Hadžić (10/3), Vukičević (6/4).
Photo: YouTube i Wikipedia