Miha, Kuzma – sve se u životu može pobediti!
- July 14, 2019
- 0 comments
- Aleksandar Ostojić
- Posted in Blog
Pobediću!
Tako je, optimista kao i uvek, završio svoju konferenciju za štampu Siniša Mihajlović. Novinari su ga ispratili aplauzom, a on je otišao pravo u bolnicu u Bolonji. Spreman da se suoči sa leukemijom. I da pobedi. Kao i uvek.
A onda je, samo par sati kasnije, stigla užasna vest o saobraćajnoj nesreći u kojoj je teško povređen naš reprezentativac i košarkaš Crvene zvezde Ognjen Kuzmić. Pa dokle više?! Pa ima li kraja lošim vestima? Posle one nedavne crne nedelje, u kojoj su nas napustili Žarko Varajić, Vukica Mitić i Bora Džaković, sad i ovo! Duboko me je povredila svaka Kuzmićeva rana, jer znam da je reč o dobrom čoveku i dobrom sportisti. U karijeri je mogao postići sve, a dosad nije skoro ništa! Istina, osvojio je prsten NBA šampiona sa Golden Stejt Voriorsima, ali kao epizodista. Takođe, istina je da je iz Crvene zvezde, posle jedne sjajne sezone, otišao u Real Madrid, ali tamo za dve godine skoro da nije kročio na parket. Već posle nekoliko utakmica doživeo je tešku povredu ukrštenih ligamenata kolena od koje se oporavljao skoro godinu i po dana. I taman kad smo svi pomislili da je Kuzminim mukama došao kraj, da će povratkom u Zvezdu vratiti i svoju karijeru na pravi put – desilo se ovo. Umesto na pripremama, završio je u helikopteru kojim je prevežen u beogradsku bolnicu sa teškim povredama. Ponavljam – divan čovek i divan sportista. Kuzma, bori se i pobedi!!!
Isto važi i za Mihu. Ili, kao što reče Savo Milošević…
– Blizak sam sa Mihom po više osnova. Jedino što mogu da mu poručim – sve može da se pobedi u životu, sve. To su bile njegove reči meni. Sada ih samo uzvraćam.
Dok je igrao fudbal bio je Mihajlović voljen širom sveta, kasnije, kad je otišao u trenere, bilo je onih koji su mu mnogo toga zamerali. Tako je sa svim trenerima na ovoj planeti, Siniša je samo podelio kolektivnu sudbinu.
Još kao pionir, dok je igrao u rodnom Borovu i obližnjoj vinkovačkoj Šparti, bio je u onoj nekadašnjoj Jugoslaviji pozvan da dođe na probu u zagrebački Dinamo. Odande ga je legendarni Ćiro Blažević vratio jer mu se nije dopadala – Mihajlovićeva frizura! Nekoliko godina kasnije, posle sjajnih sezona u novosadskoj Vojvodini, u “transferu veka” (najvećem u istoriji jugoslovenske Prve lige) zajedno sa tom svojom frizurom, i nestvarnim talentom, stigao je u Crvenu zvezdu. Tadašnja sekretarica crveno-belih Silva Glišić čim ga je videla onako plavog i dugokosog prozvala ga je Novosadska Barbika. Nadimak je ostao do danas, mada su se sve ostale stvari oko Mihajlovića bitno promenile.
– Partizan se prvi pojavio sa ozbiljnom ponudom. Doneli su i istresli mi na sto hrpu novca kakvu do tada nikad nisam video u životu. No, bio sam pod ugovorom sa Vojvodinom i morao sam sačekati njen stav. U međuvremenu je usledio Zvezdin poziv, a pisalo je po štampi da me žele i neki italijanski klubovi. Odlučio sam da odem, decembra 1989, u Zvezdu jer se dogovorila sa Vojvodinom da me pusti pre isteka ugovora. Ljupko Petrović me je ubedio da sam potreban Zvezdi za predstojeće mečeve u Kupu šampiona, a za četvorogodišnji ugovor dobio sam 240.000 nemačkih maraka, stan i mazdu 323F. Vojvodina je dobila milion maraka, i pričalo se da je to do tada rekordan trensfer u jugoslovenskom fudbalu – objasnio je mnogo godina kasnije u jednom intervjuu.
Sa Zvezdom je osvojio sve. Evropsku titulu u Bariju 1991, Interkontinentalni kup, poštovanje celog sveta i opšte simpatije. Imao je trasiran put u inostranstvo. Izabrao je Romu, koja je za njega platila u ono vreme fantastičnih 8,5 milijardi lira.
– Krenulo je odlično. Divno su me prihvatili vlasnik kluba Ćarapiko, kapiten Đanini i trener Vujadin Boškov. Prvu polusezonu sam odigrao sjajno u veznom redu. Međutim, povredio se levi bek Karboni i Boškov me je prekomandovao na njegovu poziciju. Nisam se najbolje snašao, igrao sam znatno slabije nego na početku i kako su naišli lošiji rezultati tima, počeli su problemi. U tom periodu uhapšen je i predsednik Ćarapiko, tako da je stanje u klubu postalo dosta loše – pričao je Siniša.
Otišao je iz Rome u Sampdoriju, a posle se vratio u italijansku prestonicu. Ali, u – Lacio. E – to se ne prašta! Roma i Lacio se vole otprilike kao Boka Juniors i River Plata, ili kao glazgovski rivali Seltik i Rendžers. Navijači se gledaju preko nišana i žele sve najgore onim drugima. Tu je Siniša doživeo prve zvižduke, koji su se nastavili i u njegovom omiljenom gradu Beogradu, kad je Lacio igrao protiv Partizana. Navijači crno-belih “častili” su ga uvredama, mada su bili spremni da daju sopstvenu krv za državnu reprezentaciju u kojoj je Mihajlović bio stalni član.
Ni kasnije u Milanu nisu mu oprostili što se opredelio za Inter, i u lokalnim derbijima postizao pobedničke golove upravo protiv Milaneza. Golova je postigao toliko da je rekorder svih vremena italijanske serije A po broju pogodaka iz slobodnih udaraca. Od fudbala se oprostio tamo gde je počeo svetsku karijeru – u Novom Sadu. Na spektakularnoj utakmici ušao je u igru u 11. minutu, simbolično jer je celu karijeru nosio dres sa brojem 11. Na terenu su bili njegovi prijatelji, a kakvo je to društvo bilo najbolje govore imena nekih od njih: Dejan Stanković, Hristo Stoičkov, Piksi Stojković, Figo, Zlatan Ibrahimović, Inzagi, Belodedić, Predrag Mijatović… “Pojačani” golmanom u liku Vlade Divca.
Umesto da uživa u zasluženoj penziji, uz suprugu Arijanu, prelepu italijansku TV voditeljku, i njihovo petoro dece, Siniši đavo nije dao mira pa se otisnuo u trenere. Nije bio ni blizu uspešan kao fudbaler, trenirao je italijanske klubove Bolonju, Kataniju, Fiorentinu, Milan i Torino, kao i lisabonski Sporting. Nigde nije bio baš omiljen (a koji trener jeste?), ali sigurno je da je najviše pljuvanja i omalovažavanja doživeo kao selektor reprezentacije Srbije. Od 2012. do 2014. vodio je naš nacionalni tim u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo u Brazilu. U deset mečeva zabeležio je po četiri pobede i poraza, i dva remija. Nedovoljno da se ode u Rio. Domaći fudbalski znalci i neznalci jedva su dočekali da mu vide leđa ubeđeni da posle Mihajlovića našu reprezentaciju čeka tepih od cveća i protivnici koji će joj se diviti. Da li je zaista tako bilo – prosudite sami.
Pored petoro dece sa suprugom Arijanom, ima i šesto dete, vanbračnog sina kojeg je priznao i voli ga kao i sve ostale. Voli on svu decu, i zbog te ljubavi je i izabran za Unicefovog ambasadora dobre volje.
– Pomažem gde god mogu i kome god mogu, ali ne volim da pričam o tome. Ne vredi. To čovek ili sam shvati i učini, ili nikada ne shvati da deo svog novca može dati nekome i pomoći. Često decu iz Dečijeg sela u Sremskoj Kamenici povedem na letovanje ili zimovanje sa svojom decom. Puno mi je srce kad im vidim osmeh. Kupim im nešto i oni skaču od sreće, a ove moje ni avion ne bi obradovao! – priča Siniša.
Njegovu decu najviše će obradovati ne avion, nego da im se otac vrati zdrav iz bolnice. Sinišine kćerke su mu uputile dirljive poruke, a on im je odgovorio:
– Poštujem bolest, suočiću se sa njom uzdignute glave, gledajući je u oči. Onako kako sam uvek činio. Pobediću leukemiju za moju decu!
Pobedi!
(Izvor: Maxbetsport)